The Long Way Home

[S. Perez, 2014.]

8

REŽIJA

Sergi Perez

SCENARIJ

Eric Navarro, Roger Padilla, Sergi Perez

GLUME

Borja Espinosa

SAŽETAK

'The Long Way Home' možda nije najugodnije filmsko iskustvo, ali ne bih ga drugačijeg ni želio, niti je drugačije moguće.

9,5

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Naš protagonist Joel (Espinosa), kojeg kroz cijeli film vjerno pratimo, uglavnom iz blizine, često nepodnošljive, jednog dana ustaje iz kreveta u svom neurednom stanu. Doziva psa Elvisa. Pas se ne pomiče, očito je bolestan. Joel, očito u depresiji i ne baš sposoban brinuti se o sebi, uzima Elvisa na ruke i izlazi iz stana. Njih dvojica će krenuti na podužu odiseju Barcelonom, a Joel je, rastresen i depresivan kakav je, zaključao svoje ključeve unutra.

Osjećaj filma je neugodan i maglovit, visceralan. Vidimo što se događa na ekranu i nije nam ugodno, a svejedno smo u magli jer ne znamo pozadinsku priču. Kako film odmiče, tako ćemo je sve više naslućivati, ali ni u jednom trenutku nećemo znati zasigurno. Ovo je možda odiseja, možda hobo-dnevnik, možda metafora života natopljena teškom simbolikom, ali svakako nije junakovo putovanje gdje je cilj određen. Cilj je preživjeti. Cilj je pronaći se. Cilj je riješiti psa, polumrtvog i teškog, velika je to beštija. Cilj je vratiti se doma, pronaći ključ stana, ali više od toga pronaći ključ svoje volje, svoje duše i svog uma.

ellen2

I hrabri Borja Espinosa to savršeno radi. Na njegovom licu vidimo svu Joelovu muku. On, kao i Joel, osjeća Elvisovu težinu. I mi s njim. Možda ne razumijemo, ali osjećamo njegov bezizlaz, dno bunara na kojem je. I kamera ga prati u njegovim lutanjima, u vožnji autom, dok razgovara preko mobitela, uporno iz blizine, sprijeda, straga, sa strane. Tek je poneki kadar širok, situacijski, ali mi smo uglavnom tu pored, suosjećamo s njim, nemoćni da mu pomognemo. Nemoćni kao i on, utapamo se zajedno s njim.

The Long Way Home jedan je od onih filmova koji naprave jak, ali difuzan utisak. Stvari postaju malo jasnije kada nam autori, producenti i glumci kažu nešto o njemu, što je moguće na festivalskim Q&A poslije filma. Ako smo uopće sposobni sastaviti suvislo pitanje poslije projekcije, to jest. Redatelj će nam otkriti Joelovu pozadinu koju samo on zna, a mi možda pretpostavljamo iz tragova koje je u filmu ostavio. Ako je to uopće potrebno. Možda je bolje film pogledati ponovno. Ako ga možemo još jednom podnijeti.

ellen1

Zanimljive stvari se otkriju i iz intervjua dostupnih na internetu. Sergi Perez svoj je cjelovečernji kinoprvijenac snimao ukupno 16 dana, u tri navrata u roku od godinu dana, prekidao snimanje, dorađivao scenarij. Prije toga se okušao u kratkim formama i na televiziji. Kada je počeo skupljati sredstva za dugometražni film, Španjolsku je pogodila kriza. The Long Way Home, na kraju snimljen s izuzetno skromnim sredstvima skupljenim preko “crowdfundinga”, iz osobnih fondova i od pozajmica prijatelja, onda postaje osobna priča, o osobnoj frustraciji, bijesu i nemoći da se dođe do cilja. Nadalje, iako se to u tekstu filma nigdje eksplicitno ne pojavljuje, The Long Way Home onda nije moguće tumačiti ni bez podizanja stvari na nacionalni nivo, bez asocijacija na krizu koja je žestoko pogodila Španjolsku i koja nikako da prođe. Joel onda postaje taj neki “everyman”, “average Joe”, bez svoje volje i namjere.

S relativne vremenske distance možemo se pitati jesmo li išta naučili iz Joelovog primjera i od njegove odiseje. Sumnjam, iako to nije bio ni cilj. Život je borba, najviše sa samim sobom. I nema dna, jer se nizine, kao i visine, uvijek pomiču. Granice postavljamo mi u trenutku kad izaberemo da nemamo izbora, da moramo dalje pa kako god. Joel je to shvatio na teži, neprijatniji način. The Long Way Home možda nije najugodnije filmsko iskustvo, ali ne bih ga drugačijeg ni želio, niti je drugačije moguće.

Leave a Reply

Your email address will not be published.