The Inbetweeners Movie (2011.)

Piše: Sven Mikulec

The Inbetweeners Movie (2011., 97 min.)

Redatelj: Ben Palmer

Glume: Simon Bird, Joe Thomas, James Buckley, Blake Harrison

Ocjena: 7,5/10

 

Kad je kolega još prošle godine sastavio nekoliko izrazito pohvalnih odlomaka o meni potpuno nepoznatoj britanskoj seriji The Inbetweeners, postavio sam je na stranicu, ubacio nekoliko slika nečega što je meni u tom trenutku izgledalo kao hrpa golobradih pubertetlija i potpuno ignorirao tu sažetu ali sugestivnu preporuku čitavih mjesec i pol. Koji je meni bog bio, pitao sam se, pak, prije nekoliko dana, dok se nisam mogao odvojiti od ekrana svog laptopa Gregora i dok se u meni feeling zadovoljstva što sam, koliko god možda kasno palio, ipak poslušao dobar savjet sve više miješao s laganom panikom zbog činjenice da se moje kratko druženje s „golobradim pubertetlijama“ ubrzano bližilo svome preuranjenomu kraju. Nakon osamnaest dvadesetominutnih epizoda (neke moje srednjoškolske veze trajale su duže!), četvorica napaljenih adolescenata zaputili su se zagrljeni u sumrak, hrabro zakoračivši u svoju neizvjesnu, nama zauvijek skrivenu budućnost. A onda sam u jednom euforičnom aha-momentu shvatio – pa šta nisam negdje čuo da je izašao i film? Dodatnih 90-ak minuta uživanja u društvu jedne od najzabavnijih ekipa koje je televizija dosada ponudila? Jedno je sigurno, ovoga puta mjesec i pol sigurno neću čekati.

Četvorica bliskih prijatelja, nespretni, neosvojivom djevojkom opsjednuti Simon, uštogljeni štreber Will, patološki „kreativni“ hvalisavac Jay i praznoglavni veseljak Neil, upravo su završili srednju i pred njima je posljednje pred-fakultetsko ljeto. S obzirom na to da je Simona upravo ostavila djevojka Carly, a da Will i Jay šansi da uspiju s djevojkama imaju koliko i Neil s upadom na Oxbridge, iznenadna smrt Jayjeva djeda, tj. nasljeđeni novac kao posljedica iste, dečkima posluži kao savršena prilika da nekamo otputuju, nesretnu srednju školu ostave daleko iza sebe i nezaboravnim ljetom punim alkohola i golih sisa barem nakratko istisnu iz uma ostatak života koji ih čeka kod kuće, dok divljim seksom liječe svoja ranjena srca. Međutim, kad organiziranje ljetovanja prepuste u ruke momka koji misli da „carpe diem“ znači „idemo pecati“, naravno da ne može sve ići kao po špagi – Neil će izabrati istu destinaciju u Grčkoj u koju sa svojom ekipom putuje Simonova Carly, a njeno hladno srce bit će tek vrh ledenjaka problema koji na dečke čekaju u „egzotičnoj“ kolijevci svjetske kulture.

Opscenost i vulgarnost jezika, koju će neki zamjerati Inbetweenersima, ne gledam kao na agresivan napad na moje čistunske oči ili promašen pokušaj neduhovitih autora da forsiranjem prostota prikriju nedostatak humora, i to iz dva jednostavna razloga: prvo, jer su mi dijalozi iz serije/filma pomalo obogatili vokabular (tko bi rekao da određeni ženski organ može čučati iza toliko različitih imena), i drugo, jer kod ocjenjivanja (ne)kvalitete filma ne smijemo utonuti u uvijek popularno licemjerje i kvazičistunstvo – gore stvari od ovih živopisnih u filmu vjerojatno možete čuti ispod vlastitog prozora. Prošećite kvartovskim parkom – izazivam vas – pa kad između kakvog derišta na penjalici i skupine prdonja na kartaškim klupicama čujete kako jedan trećašić svome malom kolegi kaže nešto poput „I-Phone mi je opet crko, bokte jebo“, znat ćete da nisam bio toliko daleko od istine koliko bismo svi mi voljeli da jesam. Ovo nije moraliziranje čovjeka prestarog za tinejdžerske očajne fore u tramvaju (recite mi, molim vas, da mi nismo bili toliko jadni) i premladog za pljuvanje po filmu poput ovoga (hej, pa i ja sam inbetweener), ovo je samo konstatacija da smo takvi kakvi jesmo – psovanje je naša svakodnevica. I ako su već dobri stari izrazi poput „bedak“ i „prostak“ morali položiti svoje uštogljene živote kako bi eksplicitnije uvrede bile uvedene, drago mi je da su današnje psovke barem ponekad iskorištene na ovako zabavan način.

Kamo sreće da je vulgarnost jedino što bi prosječnoga gledatelja moglo odbiti od filma. Mnogo važnijim metama kritike od poneke scene prstenjačenja starica mogle bi se pokazati dvije stvari – njegova dužina i ograničena ciljana skupina. Stotinjak minuta same po sebi ne moraju značiti ništa loše, pod uvjetom, naravno, da je posao obavljen kak’ spada. U ovom slučaju, nažalost, tempo polagano pada što se više bližimo kraju filma – ideje hlape, humor počinje kaskati, početni zanos nekako se ispuhao. Po mome mišljenju, pogotovo ako se sjetimo da su epizode serije trajale dvadesetak minuta, radi se o praznom hodu koji se ipak može nekako tolerirati i oprostiti.

Drugi problem ovog ljetnog razbibrižnog hibrida Superbada i Mamurluka (očita tematska povezanost: potraga za seksom, alkoholom i općenito zabavom „prije nego što bude prekasno“ na nekom uzbudljivome mjestu) jest činjenica da se, što god njegovi poklonici možda govorili, ipak prvenstveno radi o filmu napravljenom za fanove serije. Ne kažem da oni koji se prvi put susreću s Inbetweenersima ne mogu uživati u njihovoj grčkoj avanturi, ali nedovoljna razrađenost glavnih likova (nema ni potrebe, očekuje se da ih poznajemo) i poneke fore shvatljive samo „starim prijateljima“ (šale na račun Neilova feminiziranog oca) navode na zaključak da je ovaj film prije svega dugo očekivana nagrada vjernim (i očito dovoljno glasnim) fanovima serije.

Nije, nasreću, sve tako sivo u priči o ovom nesvakidašnjem kvartetu koji u svojim očajničkim ali, što se upornosti tiče, divljenja vrijednim pokušajima da nešto pojebe uglavnom završava sjeban. Ove je likove, u toj njihovoj bolno neugodnoj iskrenosti, puno lakše voljeti nego ih osuđivati zbog netaktičnosti, vulgarnosti, samodopadnosti, tinejdžerske opsjednutosti seksom ili vokabulara zbog kojeg bi film na kakvoj konzervativnijoj katoličkoj televiziji cenzura svela na „beep-beep-beep“. Da, njihovi su problemi pomalo trivijalni, od maloga značaja, ali je li to baš uvijek bilo tako? Nisu li nam te teme nekoć bile malo bliže, ne poznajemo li i mi sami osobe poput ovih ovdje prikazanih? Tko to još u životu nema jednog Jayja s njegovim lovačkim pričama, ili se ne sjeća kako je to ponižavati se zbog „višeg cilja“, kako to s osmijehom na licu radi zaluđeni Simon. Banalna priča o hormonima napumpanom ljetovanju skupine osamnaestogodišnjaka obogaćena je direktnim i pametnim britanskim humorom zbog kojeg je serija i stekla popularnost kakvu uživa i danas, a ono što definitivno ide u prilog cijeloj ovoj priči je činjenica da su snimljene svega tri kratke sezone. To su osnove kapitalizma, ljudi moji. Privlačna roba u iznimno malim količinama uvijek izazove pomamu na tržištu, pa tako ne čude impresivne brojke od 40 milijuna funti zarade u Britaniji (na svega 3,5 uloženih) i glasine o još jednomu filmu, iako je prema najavama ovo trebala biti točka na i(nbetweenerse).

Poneku neuspjelu foru na stranu, ovo je svejedno jedan od zabavnijih filmova godine. Žrtvovavši malo realnosti kako bi se neprilagođeni štreberi diljem svijeta, koji se nevinosti žele riješiti poput kakvog nepozvanog, nepristojnog gosta, osjećali bolje u vezi svoje (vjerojatno suhe) bliske budućnosti, Inbetweenersi su potpuno opravdali razlog svoga nastanka. Milijuni su zarađeni, presretni fanovi dobili su još sat i pol druženja s (prerano) umirovljenim srednjoškolcima, a ostalim gledateljima, koliko god podijeljenih dojmova oni možda bili, barem je skrenuta pozornost na seriju koja je opravdala svoje mjesto na ekranu i, bokte jebo, stvarno zaslužila priliku.

2 komentara za “The Inbetweeners Movie (2011.)

  • Marin says:

    Uvijek mi je drago kad nekoga navučem na nešto…

    (da, odmah sam bio svjestan kakvu konotaciju nosi gore napisana rečenica)

    😀

  • vanja says:

    To, Sven, konačno. 😀

    koje osvježenje vratiti se u neko doba :) bez obzira koliko čovjek odmakne od njega 😉

    BTW, ja i dalje preporučam (Marin je kriv, naravno) pogledati i seriju :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.