The Imitation Game [M. Tyldum, 2014.]

Piše: Koraljka Suton

The Imitation Game redatelja Mortena Tylduma film je koji tematizira život i doprinos osebujnog britanskog matematičara i kriptografa Alana Turinga (Benedict Cumberbatch), jednog od ljudi zaslužnih za razbijanje poznate Enigme tijekom 2. svjetskog rata, stroja koji je Nijemcima služio za (de)šifriranje poruka. Glavnina radnje odvija se između 1939. i 1945. godine za vrijeme Turingova rada u Bletchley Parku, gdje su kriptografi danonoćno radili na razbijanju Enigme, pothvatu koji će uvelike doprinijeti pobjedi Saveznika nad Hitlerom. Takva je narativna nit periodički ispresijecana prikazima iz Alanovih školskih dana, dajući nam uvid u važnost koju je za njega, asocijalnog pojedinca kakvim ga film prikazuje, imao odnos s njegovim jedinim tadašnjim prijateljem Christopherom u kojeg se i zaljubio, kao i događajima koji su se odvili nakon završetka rata, kada je Turing postao predmetom policijske istrage…

The Imitation Game je – entuzijastično, propisno iskatarzirano i s velikom dozom zahvalnosti mogu reći – film s jasnim ciljem koji u svakom trenutku zna kamo ide i što želi prenijeti publici, toliko precizno, a opet nenametljivo izorkestriran i posložen da niti u jednom trenutku ne gubi svoj fokus, zapada u prazan hod ili pak utire put besciljnom lutanju u grozničavoj potrazi za onime što želi staviti u prvi plan. A to nije mala stvar s obzirom na to da narativno pokriva više od jednog kompleksnog teritorija i žonglira brojnim tematikama, pritom ne ispadajući iz balansa ili zakidajući jedan od tih tematski aspekata u svrhu forsiranja svih ostalih.

(L-R) KEIRA KNIGHTLEY and BENEDICT CUMBERBATCH star in THE IMITATION GAME

Pritom mislim na činjenicu da je riječ o prikazu segmenata jednog posve neuobičajenog života jedne posve neuobičajene osobe koja je odigrala značajnu ulogu u svjetskoj povijesti i svojim postignućem neposredno spasila milijune ljudi, dok je istovremeno bila izopčena, diskriminirana i krivično gonjena uslijed svoje nepoželjne seksualne orijentacije. Time je ovaj film u jednakoj mjeri dirljiva, tužna i prekrasno napravljena psihološka drama koja nam daje uvid u unutarnji svijet specifičnog i briljantnog, a dubinski jako ranjivog i usamljenog pojedinca te njegovu osobnu sudbinu koja rijetko koga može ostaviti ravnodušnim (fige se drže Benedictu za zlatni kipić!) i povijesno-politička priča koja nam prikazuje rat iz perspektive ljudi koji su ga proveli u zatvorenom prostoru, pokušavajući svojim mentalnim resursima utjecati na njegov ishod. Kada tome pribrojimo razvoj međuljudskih odnosa, kao što je, primjerice, Turingov lijep odnos s kolegicom Joan Clarke (Keira Knightley), prikaz ”statusa” žena u tom vremenu, ranijespomenuti stav prema (homo)seksualnosti i percepciju tehnologije s obzirom na tadašnja dostignuća, rekla bih kako The Imitation Game sveobuhvatno prikazuje mentalitet toga vremena, kao i specifičnu atmosferu uslijed ratnih okolnosti, a onda u okvire takve pomno izgrađene strukture stavlja psihološki bogato isprofilirane likove koji unutar tih datih okolnosti operiraju, ulaze u međuodnose i čine nešto izrazito značajno na globalnoj razini.

Ono što treba napomenuti jest da film krasi nemali broj faktografskih netočnosti, vezanih za određene aspekte Alanova karaktera, njegove odnose, ali i političke implikacije. Ta uzeta ”pjesnička sloboda” ovdje ima svrhu dodatnog povećavanja uloga te podebljavanja Turinga kao tragične figure u svrhu odavanja što veće počasti dotičnome, što dramaturški i emocionalno itekako funkcionira. Stoga ”činjenice” treba uzeti sa zrnom soli, no ne mislim da bi one i na koji način trebale pokvariti filmski doživljaj koji The Imitation Game itekako pruža.

2

A osim svega navedenog što obrađuje, prezentira, propituje i ostavlja gledatelju na zaključivanje i proživljavanje, Tyldumov uradak slavi koncept različitosti i individualnosti, a samim time i odmak od onoga što u bilo kojem vremenskom razdoblju predstavlja ustaljenu normu i percipira se ”normalnim.” Upravo je taj odmak ona točka u kojoj je čovjek (u ovom slučaju Turing) sposoban sebi dopustiti da zamisli, a potom i stremi ka tome da stvori nešto što je društvu njegova vremena konceptualno nepojmljivo i time bukvalno promijeni tijek povijesti, utirući put onome što će godinama kasnije postati normom. The Imitation Game bez imalo zadrški pozdravlja za to prijeko potrebnu hrabrost i ustrajnost u viziji, a samim time i tvrdoglavo plivanje kontra struje – jer niz rijeku je uvijek lagodnije ići, ali do nekih većih promjena doći neće.

Zato bih bez imalo ustezanja rekla da je The Imitation Game veliki film o velikom čovjeku koji je itekako trebao biti snimljen, ako ni iz kojeg drugog razloga, onda kako bi odao počast tamo gdje se počast odati treba. Srećom pa trijumfira i na svim drugim razinama, tvoreći jednu prekrasnu cjelinu koja ispunjava funkciju koju od umjetnosti i očekujem, a to je da ponudi nešto što do publike može doprijeti, što je može dotaknuti, inspirirati i u konačnici – transformirati.

17 komentara za “The Imitation Game [M. Tyldum, 2014.]

  • Gjuro says:

    Lijepo napisano, potpisujem. Al nisi baš trebala spoilati tko dobije 2. svjetski rat. 😛

  • Gledajući Imitation Game, nisam se mogao oteti dojmu da je cijeli film nekako premlak. Priča o Turingu, za mene barem, ne da se ubaciti u klasičnu filmsku strukturu, a to je korijen svih mojih problema s filmom. Dok ga se gleda, ima se generalni dojam gdje to sve ide, svi ključni punktovi su pogođeni, ali ne u dobrom smislu.

    Što želim reći, osim same činjenice da je čovjek razbio Enigmu, ništa drugo nije dovoljno zanimljivo, a sam taj rad je nekako ofrlje pokazan. Fokus na njegov privatni život me stalno vadio iz drugog dijela priče, koji je meni osobno zanimljiviji, ali previše je to matematike za prosječnog gledatelja.

    Cumberbatch, koliko ga god volio, ovdje malo pretjeruje i afektira, a najbolji je u suptilnijim scenama, Keira Knightley je uspjela dobit nominaciju za Oscara za ne baš puno glume, a Tyldum to sve dosta šablonski radi pa ne mogu reći da sam oduševljen.

    Premalo ili gotovo ništa izvrsnog u filmu, puno korektnog i ispravnog.

  • Gjuro says:

    Vidiš, kod mene je bilo obratno. Priznajem da o Turingu nisam znao ništa osim razbijanja Enigme pa sam očekivao samo špijunski triler kad ono – dramčina. Ne bih rekao da je Cumberbatch pretjerao. Liku je dao finu emocionalnu dubinu bez koje bi bio britanska verzija Sheldona Coopera.

  • Vanja says:

    Divan i iskren tekst.
    FIlmčina.
    Što sam očekivala, to sam i dobila.

    Cumbieja neću ni spominjati nakon Koraljke, niti inače, ne treba
    Keira se treba držati ovako nekih uloga, dobro joj stoje.

  • Gjuro says:

    Vanja, kućo stara. De komentiraj/piši više, nema te u zadnje vrijeme. :)

  • Sven Mikulec says:

    Gjuro, nekima je i sam naziv Drugi svjetski rat spoiler. 😉

  • denis says:

    Nisam gledao. Imam visoka očekivanja i vjerujem da će biti dobar (za razliku od foxcatchera koji me razočarao)

  • jelena says:

    damjan je skroz u pravu :D, potpuno mediokritetski film, king’s speech style all over again, s tim što me ono nije ni zanimalo, a ovo me zanima

    koraljka spominje pesničke slobode, i nepreslikavanje činjenica biografskih, i slažem se, ta me ravan ne zanima u smislu verodostojnosti, niti u smislu manje volim film zbog toga, niti lošiji jer si je autor dao prostora da “izdigne” priču (fino je kombinovao tri perioda njegovog života npr, nebitno da li kristofer postoji). inače ljudi koji ćute, i ne protestvuju protiv filma, to verovatno ne rade srećni što je makar i ovo izašlo, i ne žele da tjuringu oduzmu makar i ovakvu nakaradnu posvetu. elem, meni je zanimljivo da su se mnoge netačnosti poklopile upravo sa onim što je u biografskom filmu, o čak npr nekoj XY osobi, glupavo. dakle zanemarimo ko je u pitanju. naučnik je sveden na još jednog neshvaćenog tipa (iako to nije bio), sukobljenog sa šefom (netačno), usamljenog, izolovanog, nespremnog za timski rad (netačno). dakle, šablonizacijom je sveden na bilo kog neshvaćenog tipa, jer je (verovatno) pravu priču teže raditi, a i neće leći tako lepo za po bioskopima, nije joj utaban put. ničim njegovoj posebnost nije odato poštovanje. tragično je koliko je nazadno i ničim filmski dočarano njegovo stanje i pitanje srca i duše. gde je drama?! u drhtavim rukama?! tu ne pomaže ni priča o privatnosti, jer ceo film vrišti konzervatizam

    neuverljivost i nedoraslost temi , kalkulantski pristup, upadaju u oči na još bar dva koloseka – kako su se snašli sa pronalazačkim duhom (uzbuđenje u minus fazi, scenarističke muke da nam se priđe), kako su se snašli na špijunskom terenu (fino ubačen tip, koji inače nije bio deo tima, ruski špijun, kakvih je bilo u to vreme, ali onda zid i ništa iza toga, a ni pre toga)

    sve u svemu – mali film, filmičićić, o velikom čoveku

  • smeće_podmuklo says:

    ajde da se jednom potpuno složim s damjanom. ovo je jedan u nizu korektnih, ali šablonskih holivudskih biopicova i ne baš puno više, nisu mi nimalo jasni ovi izljevi oduševljenja.

  • Gjuro says:

    Bio dobar ili loš, film u svakom slučaju ima britanski štih. Nema tu H od Hollywooda (eventualno W kao Weinstein).

  • LaleNbg says:

    На тему дешифровања „Енигме” је снимљено сијасет квалитетних остварења („У-571”, „Енигма”), те су тако творци „Игре имитирања” морали својски да запну не би ли нам понудили нешто ново. И запели су. На самој основи сваког филма, сценарију. Баук политичке коректности и борбе за права ЛГБТ популације потпуно је појео и засенио једну коректно замишљену причу, обезвредио добру глуму и произвео један сасвим исподпросечан филм. Камбербач је коректан, али не и незабораван, остајући у сенци Чарлса Денса и Марка Стронга. Киру Најтли не вреди више ни коментарисати. Слабо, баш слабо.

  • marcus says:

    PIŠI LATINICOM!!!

  • Trampi Švorc says:

    “Premalo ili gotovo ništa izvrsnog u filmu, puno korektnog i ispravnog.” – slažem se. Ipak – usprkos favorizaciji Eddya Redmaynea na Oscarima, Cumberbatch se ne smije otpisati!

  • Dora Eva says:

    I tako, pripadnici potlačenih manjina u ono vrijeme, a proteže se i prema danas (žena (kako bi takva prirodna kreatura mogla imati više pameti od majmunčeta?), homoseksualno), riješili su pitanje 2. svjetskog rata.
    i DOBILI PO REPICI od ugroženog muškog NAKON TOGA.

    zgodna priča

  • Benzen says:

    Da, film jest mlačak, ali ipak dosta zabavan.

  • denis says:

    Meni se čini da je najveća prednost filma što je i dobar kao film (na nivou) i ok za širu publiku. Za razliku od nekih možda i boljih – u konkurenciji oscara recimo – ovo je film koji bi preporučio ekipi bez da mislim “možda se njemu neće svidjeti”. Konzervativno dobar.
    Još jedna odlična stvar – vremenski skokovi su laki i pitki. Jasni. Nije to nešto “ajmo sad biti zahtjevni… ”
    Da, kad sam vidio Keiru na popisu glumaca, prepao sam se. Na sreću, ovdje joj je uloga legla.
    Ne znam puno o Tuningu. I meni bi bilo zanimljivo da je bilo više govora o načinu razijanja šifre, ali ne može si to film baš u tolikoj mjeri priuštiti. Možda uskoro – nakon ovoga filma – netko napravi dobar doc. na ovu temu.
    troll: gledam ovaj film, pa gledam pride (2014)… i cijelo vrijeme mi u glavi: kako se osjećaju hrvatski i ini homofobi, konzervativci etc. dok gledaju te filmove ako gledaju)

  • Neon says:

    Jako dobar film, odličan scenarij i još bolja glumačka izvedba Cumberbatcha.

Leave a Reply

Your email address will not be published.