The Guest [A. Wingard, 2014.]

Piše: Boris Rakić

Kada bih morao svesti cijeli film The Guest u jednu frazu, to bi bilo “žanrovska salata osamdesetih”. Ne događa se često da jedan film radi takva nagla skretanja iz žanra u žanr, manje posuđujući iz njih, a više odajući im počast te svejedno ostane smislena cjelina, no stil Adama Wingarda to nekako drži na okupu. Taj stil imali smo priliku vidjeti u njegovom ranijem filmu You’re Next, a najlakše bi ga se okarakteriziralo kao stil zluradog osmijeha. Ima nešto podmuklo u tom njegovom doziranom humoru i to se ovdje čak i bolje vidi jer imamo Dana Stevensa kao njegovo utjelovljenje na ekranu.

David (Dan Stevens) ratni je veteran koji dolazi u posjetu shrvanoj obitelji Peterson čiji je sin poginuo u ratu. David je bio u istoj jedinici kao on i obećao mu je da će se pobrinuti za njih. Otac i majka ga prihvate kao utjehu i zamjenskog sina, mlađi sin u njemu vidi najveću facu i povjerava mu se, a jedino kćer Anna (Maika Monroe) nije oduševljena najnovijim gostom, iako i njoj s vremenom postane drag. U pozadini svega toga, gradom se širi smrad smrti.

1

Žanrovska salata osamdesetih osjetno se podijelila po činovima. Prvi, najduži i najkvalitetniji, je trilerski u maniri Rubenovog The Stepfathera kojem je direktan homage nekada davno podario i Whedon u jednoj od epizoda Buffy. David vrlo brzo postaje oslonac obitelji i sila koja ih gura u određenom smjeru. Drugi čin je akcijski, a akcija je brza i efikasna. Adam Wingard od trenutka kretanja drugog čina ne troši vrijeme i prolazimo kroz događaje impresivnim ritmom za takvu vrstu filma. Nažalost, to je malo u disbalansu s onim prije i onim što dolazi poslije pa unatoč tome što akcija koja je pomalo predgrađanski-rambovska donosi određenu zabavu, makar treš varijeteta, ukupnoj kvaliteti filma predstavlja određen problem. Treći čin je klasičan slasher horror koji je odrađen pametno i dobro.Tu pogotovo do izražaja dolazi filmski soundtrack koji podsjeća na kombinaciju starijih Carpentera i novijeg 80’s synth revivala. Glazba je dobra kroz cijeli film, no na samom kraju je posebno vrijedna spomena, pogotovo u sceni finalnog obračuna.

Glumci u filmu većinom su televizijski i adekvatni u svojim izvedbama, no Dan Stevens i mlada Maika Monroe posebno su inspirirani i upečatljivi. Danov David uvjerljivo je šarmantan i jeziv po potrebi te gotovo bez truda prolazi kroz sva pitanja, potpitanja i naizgledne prepreke. Adam Wingard nas ne zamara previše njegovom prošlošću, što je na kraju ispalo kao pun pogodak jer ga ovako upoznajemo praktički paralelno sa članovima obitelji i otprilike pratimo njihovu krivulju osjećaja prema njemu od prve do zadnje scene.

2

Da se prvi i treći čin filma povezalo finijim prijelazom slobodno se može reći da bi se radilo o odličnom filmu, no i ovako The Guest svojim plusevima nadilazi minuse te je vjerojatno bliže Wingardovoj otkačenijoj ideji pa se ne može reći da je redatelj promašio napraviti što je htio, a napravio je dobar film koji odaje počast različitim žanrovskim postulatima koji su krasili filmove iz 80-ih, bilo to dobro ili loše.

6 komentara za “The Guest [A. Wingard, 2014.]

  • marcus says:

    ma ima tu malo the x-files / the pretender paranoje 90-ih, tako da je svašta stavljeno u salatu.

  • swvi says:

    Da je više ovakvih filmova

  • moj nick says:

    zbog muzike zaslužuje barem ocjenu više :)

  • Dora Eva says:

    Meni nije jasno zašto je ovo na Rotten Tomatoes upalo među 100 najboljih filmova godine, niti zašto je na IMDB-u dobilo tako visoku ocjenu.

    Ok, Stevens je dobro odradio svoj posao, no ostalo u filmu ništa ne valja. Hebo ga patak, šta je ovo?, nije valjda da se kvaliteta filma svodi na jednog glumca, odnosno na njegovo vježbanje u tijeku snimanja filma i jednu scenu “gol do pasa”, snimanju koje će redatelj posvetiti posebnu pažnju jer ta ide u trailer, s ciljem da ženskice stavi u vrištajuću fazu, izvuče im iz džepa 8-10 dolara, a od Stevensa napravi zvijezdu koja će u sljedećoj epizodi sigurno nastupiti u jednom od filmova o superjunacima.

    Gotovo je degutantno gledati kako se animozitet lika koji glumi Maiko topi kad ovaj izađe iz kupaonice gol do pasa. Još barem da je nešto tipa Hemswortha u Thoru, pa hajde. Nego jedan poprilično prosječan tip (i bez obzira na tešku dijetu i vježbanje da bi izgledao kako izgleda u toj sceni).

    Ukratko, po meni, ovdje smo svjedoci dobre glumačke izvedbe u više nego ispodprosječnom filmu (posebno je naporan izuzetno klišeiziran, miljon puta viđen, zadnji dio filma gdje ti ne ostaje ništa drugo nego vrtjeti očima).

    Ako je ovo film koji zaslužuje ući među 100 najboljih godine, onda se čini da je kriterij da se uđe među tih sto, imanje junaka koji kako tako izgleda bez majice.
    I zna nešto odglumiti.

  • PTICA says:

    Fulala si fudbal. Kva!

  • Dora Eva says:

    Ako netko marketingom nabija loptu tako da se kao radi o “crnoj komediji”, fantastičnom spoju iste s elementima thrillera i horrora, to ne znači da je to doista na stvari, zar ne?

    Ako netko treba primjer, u zadnje vrijeme, Kraftidioten je uspjela crna komedija, a ne ovo, da prostite, prilično bljedunjavo i traljavo sranje. Ništa u ovom filmu nije smiješno, fore su nategnute i jadne. Navodna ironija na račun, koje ono vrste filmova?, vrlo neuspjela.

    Šta radi PR!!! Od, filmski gledano, totalno neuspjelih uradaka – zahvaljujući, inače rijetkim, a čvrstim muškim sisama napravi se nešto, kao, značajno.

    Brrrrrrr.

    Mada, sviđa mi se kako Stevens manipulira sjajem u svojim očima prema potrebi. Definitivno, radi se o filmu koji ima za zadatak istaknuti njegove glumačke sposobnosti i taj zadatak ovaj film odlično odrađuje.

    Sve ostalo je teška truba, Bože sačuvaj.

Leave a Reply

Your email address will not be published.