The Banshee Chapter (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Priznajem, horor kao žanr ima sve manje i manje smisla za mene. Ako je cilj utjerati strah gledatelju, to se može postići nečim novim, neviđenim ili makar dovoljno uvjerljivim. Kada je uspješan, horor je elegantan i strašan, istovremeno. The Banshee Chapter na momente je takav horor, iako se često vrlo nespretno – odnosno, dramaturški neobjašnjivo – poigrava s video-formatima, od found footage mode, preko mockumentary stila do klasičnog narativnog igranog filma.

Pozadina priče prikazana je kao dokumentarac o eksperimentima koje je CIA izvodila na različitim subjektima. Radi se o ubrizgavanju raznih psihoaktivnih supstanci s različitim ciljevima, od poticanja nelogičnog razmišljanja i impulsivnog ponašanja koje će subjektu srušiti kredibilnost u javnosti, do kontrole uma, izazivanja trauma, gubitka pamćenja i permanentnih oštećenja mozga. Navodno, program je tekao od 50-ih do Watergatea, kada je promptno ukinut, a njegova dokumentacija uništena. Navodno je Ted Kennedy vodio istragu u Senatu o tome, a tek je Clinton priznao da je takav program postojao, ponudio ispriku, ali nije ulazio u detalje.

1

Ostarjeli plejboj nije tu slučajno, on je dio paradigme “zlatnih 90-ih” u Americi, perioda kad je bilo čak i moderno prekopavati po prljavom vešu državnog aparata po pitanju kršenja ljudskih i građanskih prava, a posebno prava na dostupnost informacija. Drugi dio te paradigme kultna je serija The X Files, koja je svakako poslužila kao inspiracija za The Banshee Chapter. Poveznice su očite: surove otmice, eksperimenti na nevoljnim subjektima, vlada koja krije informacije, luđačko ponašanje, paranoidna subkultura teoretičara zavjere, opskurne šifrirane poruke preko amaterskih radio-stanica, napušteni hodnici istraživačkih postrojenja, mračne prostorije gdje dopire samo svjetlost baterijske lampe, razasuta dokumentacija na kazetama, i nešto veoma opasno, natprirodno i neobjašnjivo.

Anna (Winter) i James (McMillian) bili su dobri prijatelji na faksu, ali su im se putevi razišli. Anna je postala novinarka na web-portalu u usponu, a James je pokušao izboriti se kao pisac za svoje mjesto pod suncem. U jednom trenutku Anna dobije video-snimak na kojem James unosi u sebe opskurnu kemikaliju, koja je, navodno, bila testirana na ljudima u postrojenjima koja je kontrolirala CIA. Za kemikaliju kaže da su mu je poslali “prijatelji iz Colorada”. James kaže da “nešto dolazi”, i sav krvav manično bježi i nestaje. Anna u tome vidi potencijal za priču, pa se daje na put da to malo istraži. Šum i šifrirane poruke na kazeti koje dolaze s tranzistora u pozadini daju joj ideju da se raspita kod stručnjaka za radio-amaterske stanice, ali taj trag sam po sebi ne vodi nikuda. Kada u redakciji spomene “prijatelje iz Colorada”, njena urednica (Nesbitt) je uputi na paranoidni kultni roman iz 70-ih “Prijatelji iz Colorada” i njegovog autora Thomasa Blackburna (Levine).

Thomas Blackburn rijetka je zvjerka, divljak, impulzivac i skandal-majstor koji živi na rubu pustinje i posjeduje neograničeni arsenal oružja i droge. Vjerojatno su kao osnova za njega poslužili Hunter S. Thompson i Timothy Leary. Njih dvoje će se susresti, i zajedno s Blackburnovom djevojkom Callie (Gabrielle) probati tu super-tajnu drogu da vide o čemu se tu radi. To će ih, kako to obično biva, dovesti na potpuno novi nivo svijesti, a droga služi da otvori um za razne podražaje koje nije moguće registrirati trijezan. To je standardni motiv, od Lovecrafta i Huxleyja do Crowleyja i hippie književnosti. Anna i Thomas nisu baš Mulder i Scully, ali mogu poslužiti kao čudan tandem na putu ka otkrivanju istine. Riječ “banshee” (furija) ne spominje se eksplicitno, ali asocijacija je jasna na mitsko biće koje vrišti prije nego što će netko umreti.

2

The Banshee Chapter pametno koristi svoje vrijeme i uvlači nas sve dublje i dublje u priču. U tome se oslanja na miješavinu naših stvarnih strahova, istraživački duh, misteriju detektivske whodunnit priče i na odlična glumačka ostvarenja. Katia Winter ima prisustvo na ekranu kakvo se rijetko viđa i uloga istraživačke novinarke stoji joj kao salivena. Njen glumački partner Ted Levine u priču donosi malo staromodnog anarhističkog šarma i paranoje, a scenografija oko njega podsjeća na njegovu najpoznatiju ulogu Buffalo Billa u Silence of The Lambs.

Istini za volju, film je veoma stilski neuredan. Igranje s formatima i stalni prelazak iz amaterskih snimaka u dokumentarce u narativni film i nazad efektni su jedino kad su nečim potkrepljeni. Uvodna i zaključna dokumentarna sekvenca imaju smisla, nešto od found footagea ima smisla, kada znamo kako i zašto su ga likovi našli, dok se nekada ne zna koja je funkcija te snimke u filmu. Čini se da Erickson nije baš imao najjasniju ideju u kojem će pravcu voditi film, što nije čudno za debitanta.

3

Ipak, stilska zbrka, manjak kontrole i očigledni uzori za priču ne mogu pokvariti dojam o ovom filmu. Ne mogu pokvariti ni klasični šokovi tempirani na kraj scene. Neke stvari su klasika. Ovaj film je više u duhu The X Files nego oba The X Files filma, a mračni hodnici i napušteni laboratoriji instantna su injekcija adrenalina. The Banshee Chapter jedan je od efektnijih i inteligentnijih horora u posljednje vrijeme.

3 komentara za “The Banshee Chapter (2013.)

  • Marko says:

    Hvala na dobroj recenziji, sad znam sto gledamo veceras :)

  • DS says:

    Dobra recenzija. Vratim neki feed kada pogledam.

    Osvrt na prvi paragraf:

    Pod uvjetom da nije jump scare, efekt horora ovisi isključivo o tome a) koliko iskustva osoba ima s hororima; b) koliko je prirodno strašljiva (ili joj je strašljivost iz bilo kojeg razloga razvijena); c) koliko je podložna imaginaciji i d) što smatra strašnim. Napipati fenomen straha u horor filma (koji bi za cilj trebao najprije imati strah?) nije baš najjednostavniji posao kod kritičkog osvrta s obzirom da puno toga moramo ‘progutati’.

  • Decadent Sympozium says:

    Izobilje plodonosnih ideja, nevaljan scenarij.

Leave a Reply

Your email address will not be published.