The Babadook [J. Kent, 2014.]

Piše: Decadent Sympozium

Pođimo od šire slike: želim istaknuti da će se za razumijevanje stilskih, narativnih i snimateljskih razlika između dvije etablirane „filozofije“ filma strave 21. stoljeća The Babadook etablirati kao središnje poredbeno mjesto, naročito ako se usmjerimo na onaj doseg autora i gledatelja koji je pod dominantnim utjecajem holivudskog bloka filmova strave. U pregledu sadržaja krenuo bih odavde jer mi se čini najboljom rutom za objašnjenje visoke ocjene.

Holivudski blok, koji u recentno vrijeme najlakše možemo prepoznati prema konceptualno-stilskim koordinatama Insidious (2010), The Conjuring (2013) i Sinister (2012), a pod koje potpadaju gotovo svi naslovi od 2009. naovamo i koji su ove godine s novim tucetom već debelo odmogli prosjeku žanra, zasniva se na a) visokobudžetnoj audio-vizualnoj produkciji i reklami koja prema prethodnim marketinškim istraživanjima osigurava minimalnu produkcijsku vrijednost i isplativost za najširi dostupan spektar gledatelja, potom b) jednostavnosti spoznajnog horizonta gledatelja koji svjesno ili podsvjesno gutaju proizvode izmiješanih religijskih i pop-kulturnih praznovjerja svedenih na oblike taman-dovoljno gnjusno-začudnih tjelesnih entiteta demona, duhova i izvanzemaljaca da zgražaju i hrane konzumeristički-orijentiran prosjek dovoljno glup da vjeruje u npr. eksperte za paranormalno te c) usmjerenju stila, priče i tehnike uglavnom mimo najčešće kartonskih likova, isključivo na scene koje plaše varijacijama uvijek istih jump scareova i uvijek istih proizvoljnih paranormalnih proboja stvarnosti, ali se načelno zasnivaju na izazivanju reakcije tjelesnim malformacijama koje igraju kartu gnjusnosti i/ili informacijskim potresima slike i zvuka koji naš organizam naprosto tjeraju na reakciju protiv iluzorno stvorene neposredne opasnosti. Za opću filmološku vrijednost ti su naslovi beznačajni, iako bi u većoj ili manjoj mjeri pa i iskusnije gledatelje mogli zabaviti.

4 - Copy

The Babadook je predstavnik druge strane priče koja je prema sve tri navedene točke kontrapunkt: idejom i pričom motiviran film niskog budžeta koji postiže audio-video kvalitetu prosječnog američkog budžeta i nikada nije distribuiran ciljano uspješnoj skupini, već zavisi o sposobnosti gledatelja i kritičara da prepoznaju kvalitetu, i poznatost stječe vremenom; ne zasniva se na popularnom praznovjerju već na zbiljskom problemu iz kojeg onda razvija autentični entitet („čudovište“) i služi se svim aspektima filmskog djela, a naročito likovima, da mehanizmima psihološkog utiskivanja, „trileričnošću“, napetošću, atmosferom i slikovnim sredstvima simultano dostavi priču, razvije likove, prenese poruku i stvori jezu. Zanimljivost Babadooka je u tome, međutim, što se služi platformom holivudskog bloka i metodom njegova kontrapunkta. To su njegove sjajne prednosti, a vidjeti ćemo da su i izvori mana, zbog čega je idealan za paralelnu analizu tehnika ovakvog tipa filma i pripadnog dijela žanra i njegovih podijeljenih sljedbenika, naime svih radova koji za okosnicu imaju „čudovište“.

Ekspozicijsko-shematičnom prvom scenom Babadook nas upoznaje s traumatiziranom obitelji požrtvovne samohrane majke Amelie (Essie Davies) i ekscentričnog sedmogodišnjeg sina Samuela (Noah Wiseman) kojeg prati očeva smrt. Upoznat s činjenicom da je otac poginuo vozeći majku na vlastiti porod, dječak je razvio neuobičajen odnos prema stvarnosti i drugima, a s odmakom prvog čina brzo shvaćamo da je posebno opsjednut idejom čudovišta koje ga prati i za kojeg se priprema u namjeri da zaštiti majku. Sam je, međutim, izrazito problematičan u društvu, a sva težina odgajanja pomaknutog, hiperaktivnog, istovremeno hrabrog i plašljivog, racionalnog i krajnje iracionalnog dječaka čije se aktivnosti ne mogu predvidjeti, pada na majčina leđa koja ni za što drugo ne nalazi vremena. Problem sa Samovom fiksacijom na čudovište započne kada Amelie među Samovim pričama otkrije knjigu „Gospodin Babadook“, jezivu, u rimi i crno-bijeloj tehnici slikanja ispričanu priču o stvoru koji ritualno pristupa žrtvama, zacrnjuje im misli i potom ih ubija, a koja bi mogla objasniti Samov problem. Majka za sina traži medicinsku pomoć, međutim, kada joj se jednu večer učini da je ugledala Babadooka, cijeli se kurs njihovoga odnosa počinje mijenjati, ali i samom je gledatelju do kraja filma predstavljena nova dimenzija priče.

2 - Copy

Vidljivo iz prethodnog paragrafa, Babadook preuzima klasične elemente inteligentnijih filmova o čudovištima – obitelj, njihov problematičan odnos i čudovište u funkciji eskalacije, ali onaj fenomen koji omogućuje bogatstvo interpretiranja leži u gotovo školski precizno izvedenoj (Todorovljevoj) varijanti fantastične strave u kojoj nije moguće razlučiti stvarnost od para-stvarnosti. Kao drugi (dobri) psihološki filmovi strave i trileri, Babadook također povremeno prelazi iz stvarnosti likova u scensko apstrahiranje u kojem se odvijaju mentalni monolozi i fiksacije na objekte, gdje se preklapaju java, iluzija i san, pa se u nama nejasno doba dana majka ljubi s mrtvim ocem i mi nemamo pojma tko tu koga i zašto više, ali su scene odrađene u mjeri ukusa i cijeli je film – ma koliko bio fantastična strava i psihološki potkovan – lako prativ, a polemičnost oko toga postoji li doista Babadook ili je produkt nečijeg mentalnog poremećaja ostaje prisutna do zadnjeg kadra i do zadnjeg kadra s autorom igramo zanimljivu partiju ping ponga.

No, partija je prilično ozbiljno i teško tonirana s obzirom kakvom stilskom perfidnošću autor otkriva tko bi i u kojoj radikalnoj mjeri doista mogao biti problem u maloj obitelji i prema čemu The Babadook uopće smjera, odnosno koliko su naše ideje s početka radnje uglavnom zavedene računati s nečime što se ispostavlja predrasudom. Priča se odvija uglavnom između Amelije i Sama, uglavnom u kući koja postaje mjesto borbe svjetla i tame, doslovno i preneseno, zahvaljujući čemu atmosfera s jedne strane evocira klaustrofobiju i psihodeliju, a s druge se strane savršeno primjenjuje za projekciju psihičkih obrata, opće oslikavanje stanja između sna i jave likova te zamračenje s dolaskom Babadooka. Dakako, to također znači da stil nekima uopće neće sjesti, ali se ovdje odmah mora napomenuti da se The Babadookom nikoga ne kopira – primjena je jedinstvena i postiže se interesantan splet dvodimenzionalne i trodimenzionalne umjetnosti, teatra i filma. U totalnoj slici, cjelokupan je sadržaj The Babadookove prezentacije teme izvrsno promišljen i precizno dočaran teror mentalne bolesti (bio Babadook stvaran ili ne) na osobnoj, unutarobiteljskoj i društvenoj razini, što se neće i ne može odmah uhvatiti, a koješta od motiva i migova moglo bi promaknuti onima koji se s takvim čime za života nisu susreli na iskustvenoj ili spekulativnoj razini. Postoji nekoliko genijalno uviđavnih momenata u trećem činu filma, a za koje bi se autoru, osim možda same hvale po pitanju interpretacije, možda moglo i zahvaliti.

4

Sama strava, pak, u potpunosti se nastoji prenijeti stupnjevitom izgradnjom napetosti, bivalentnošću događaja i začudnošću prikaza. The Babadook izbjegava klišeje i pronalazi svoj način integriranja temeljnih elemenata strave, što u konačnici rezultira pamtljivim scenama. Nisam siguran da bi se moglo reći da The Babadook generalno može prestraviti u punom smislu riječi, naročito jer istovremeno zahtijeva i angažiran mozak, ali čini mi se da bi svakako mogao producirati valove jeze, što se ima cijeniti. Tvrdeći ovo, ipak moram istaknuti da će metod strave više cijeniti oni koji raspoznaju nastojanja autora da prikažu kompleksan odnos pojedinčeva straha i odnosa prema mraku, a da će ga ekskluzivno posebno cijeniti svi oni koji su doživjeli noćne strave i paralize te općenito razumiju psihološke komplekse pokrivača i vrebanja. Pojedine scene briljantno dočaravaju okove strave i moć mraka, druge pak izvrsno prikazuju deterioraciju uma i tijela. Negdje usred ovih prometnica smješta se sam Babadook, koji također nije dizajniran da zastrašuje svojom neposrednom vizualnom organičnošću, nego oblicima manifestacije. Dakako, bitan je detalj i sam dizajn i tekst pričice o Babadooku u knjizi, koji su osmišljeni upravo u duhu jezivosti dječjih brojalica. Ipak, u trećem činu susrest ćemo se s nevjerojatno uobičajenim, ispraznim rješenjem konfrontacije putem tresućih zidova i stolova, a egzorcistički motivi i letenje po sobi dodatno će povući prema over the top kulminacijama holivudskog bloka i vjerojatno će ostaviti bljutav okus, kao i neka rješenja i ad hoc eliminacije problema na samom kraju filma, ma kako on bio, he-he vidjet ćete, intrigantan i pronicljiv. Da se razumijemo: The Babadook ima kvalitetniji skup mogućih objašnjenja i razloga, to jest znatno bolje opravdanje za ponavljanje zastarjelog i limunastog rješenja konfrontacije s čudovištem/problemom/temom filma, ali nikako sa sebe ne može sastrugati to simplicističko izranjanje na površinu kreativnosti, pogotovo zato jer ih se u raspletu naniže nekoliko.

Procjenjujem, međutim, da bi se film gotovo pa i raspao bez sjajne odrade teških uloga Amelije i Sama. Prije svega, oba su lika kompleksna zbog genetičko-društvenih uvjetovanja iz kojih su se razvili, ali su impresivne izvedbe tako utjelovile njihove ideje, da im se nema što prigovoriti čak i unatoč tome što bi Sam mnoge mogao nevjerojatno živcirati zbog, recimo, vrištanja. Meni se pak prilično svidjelo kako je taj, učestao i meni izrazito mrzak klišej, ovdje „podvaljen“ s obzirom da Sam nije tek kartonska kutija, nego fino i originalno zamišljen lik djeteta s problemima koje možemo pronaći u svakoj socijalnoj ustanovi. Kada je u pitanju Sam i njegovo ponašanje, kao i reakcije drugih likova na njega, The Babadook ponovno odrađuje dobar posao. S druge strane, što se izvorno učini standardnim performansom zabrinute majke pokaže se tijekom filma kao kobna zabluda. Essie Davis dostavlja bogat performans vrijedan nagrada, naime scenarij je nemilosrdno gura prema sve zahtjevnijim i dinamičko-ritmički neujednačenim situacijama, a ona to s ugodnim iznenađenjem uvijek nanovo prevlada. Problem u filmu su povremene kratke scene s drugim likovima koje film zaboravlja i ne zna što bi s njima radio, a što jest jedan od problema same strukture. Sporedni likovi nisu ni prigodno isključeni iz priče, već naprosto nestanu, pa sve u svemu imamo bezvezno neiskorištena i još nepotrebnije uvedena lica.

Zaključno, The Babadook preporučam svima kojima The Conjuring nije the shit filma strave, a također ga u posebnom smislu preporučam filmolozima.

13 komentara za “The Babadook [J. Kent, 2014.]

  • Vlado says:

    “Zaključno, The Babadook preporučam svima kojima The Conjuring nije the shit filma strave, a također ga u posebnom smislu preporučam filmolozima.”

    Evo, meni Conjuring nije the shit, nego isprdak filma strave. Je li onda ovaj preporučljiv za mene?

  • DS says:

    Da.

  • Pooparoo says:

    Sine, ne znam koju si ti verziju filma gledao, ali Robbie je Amelijin kolega s posla. Tumači ga Daniel Henshall, izvrstan glumac. To možeš provjeriti ako pogledaš film “Snowtown”.

  • Anonymous says:

    Krivo sam gledao popis. A cijelo vrijeme mi je nesto bilo cudno oko imena. Reci cu Svenu da ispravi.

  • Vlado says:

    Dobar osvrt, vidio sam i druge solidne kritike, pogledat će se. Samo se još čekaju titlovi kojih zasad još nigdje nema.

  • soljenka says:

    Bit ce da Vi i ja nismo gledali isti film.

  • Gjuro says:

    Ako recenzent zaista toliko cijeni ovaj film, očekivalo bi se da primijeti da je “autor” žena. 😛

    Zgodna alegoričnost, fina jeziva atmosfera i odlična gluma, ali da ću ga pamtiti ili gledati opet, neću. “Sirotište” je npr. za dvije klase bolje ako već govorimo o inteligentnim hororima atmosfere.

  • Dora Eva says:

    Inače, ne volim horror filmove, užasa mi je dosta u svakodnevnom životu.

    No, ovaj film sam se odlučila pogledati, jer je bio na mnogim listama za 2014. među prvih deset. Štedim svoje vrijeme nauštrb loših filmova.

    I nakon gledanja, unatoč teškim scenama, doista i nemam horror movie žanrovsko iskustvo. Po meni, ovdje je u pitanju teška drama. Drama žene koja nije na vrijeme isplakala gubitak muža kojeg je voljela. Drama majke koja zbog toga, unatoč što se trudi, nikad nije bila u stanju prihvatiti svoga sina. Drama sina, koji zbog prethodnoga ima opravdan osjećaj da nikad nije bio voljen. I bez obzira na to, on, mlađahan, više nego dobro poima situaciju i, na koncu konca, unatoč teškim okolnostima, svojom ljubavlju, izvlači i sebe i svoju majku iz njenog užasa.

  • Gjuro says:

    Ali mama i dalje voli svoju traumu pa na kraju zapravo ništa nije riješeno.

  • Dora Eva says:

    Je li, tako si shvatio poantu filma?

  • Gjuro says:

    Ko fol je ima pod kontrolom, ali i dalje je tu jer odbija pustiti.

  • Dora Eva says:

    Naravno.
    Ali to što se događa ne znači da ona nema što za reći i da neće. I sigurno ne samo zato što joj se prijeti patnjom.
    Njoj ili njemu.

  • goran says:

    Odličan,odličan film…..ali meni osobno ipak slabiji od “It Follows” koji me je doslovno oborio sa nogu….
    Usuditi ću se reći da je i nivo koji je Babadook dosegnuo još uvijek sanak pusti za raznorazne Crimson Peake,Demonice i
    Mame…

Leave a Reply

Your email address will not be published.