The American

Piše: Jelena Djurdjic

The American (2010.)

Redatelj: Anton Corbijn

Glume: George Clooney, Irina Bjorklund, Johan Leysen, Thekla Reuten

Da je u ovom filmu upalilo sve što je redatelj zamislio, bilo bi ovo remek djelo.

Prvo što sam pomislila kad je krenuo film, a i sad me drži, je – što je to što brojne filmske stvaraoce okreće ličnostima plaćenih ubojica? Kako je došlo do toga da se ispituju njihovi mentalni sklopovi?  Zašto bi nas interesiralo hoće li se oni jednog dana, kad naravno zarade neku okruglu cifru, povući i na miru provesti ostatak života na egzotičnoj destinaciji, ili u prerijama Teksasa,  uz djevojku od koje dah zastaje? Koliko nas, recimo, poznaje nekog plaćenog ubojicu? Sad vi vjerovatno mislite ala je bukva, to je samo metafora za brojna metafizička pitanja koja nas more, za potrebu svakog od nas da prečicama dođe do bogatstva i svega što u našim mislima uz to ide. Ili ako se malo damo u zavjere – možda nas samo na psihičkom planu amortiziraju za prihvaćanje ubojstava, ljudi koje bolje nisu ni zaslužili i bez kojih će svijet biti bolje mesto.

I u redu, ali onda molim da me se ne uvjerava da su to neviđeno cool tipovi, izuzetnih moralnih načela, ubijaju samo loše momke (a i to teško podnose), ne pravite melodramu, zaboga. Upravo to pokušava gospo’n  Anton Corbijn , redatelj, koji nije daleko ni od toga da nam sve ovo pokuša prodati kao te new age američke ’pametne’ trilere, šatro sofisticirane, što meni , da budem iskrena , djeluje sve skupa kao neko veliko prenemaganje i foliranje. Kao što firme imaju onaj segment  ’korporativno odgovorno poslovanje’ ili kako već, stječe se utisak da tako i filmski studiji snime 1-2 ovakva filma godišnje. U to ime Clooney, koji igra naslovnu ulogu, nije samo plaćeni ubojica, on eto izrađuje i specifična oružja, to je ta inventivnost.

Glavni lik, ponekad Jack, ponekad Edward, a, u stvari, pogađate Amerikanac je pa Clooney, jer George ovdje  glumi Clooneyja, i dok krećem kritizirati tu činjenicu shvaćam da ne bih ni željela da glumi nekog drugog. On je elegantan, ali na nenametljiv James Bond način (trivia – koristi isti pištolj, Walther PPK).  On ne krije godine, na njegovom licu se jasno očitava svaka emocija (nema botoksa), ne priča mnogo, on ulijeva poverenje, radi sklekove i zgibove (bez majice). I on voli Italiju (nije Como ukadriran), i  nalazi se na tom čuvenom one last job, izradi puške po specijalnoj narudžbi. Radnja kompletnog filma odvija se u zabačenom talijanskom seocetu jer se Jack/Edward krije od krvoločnih Šveđana. Zašto? Nebitno je, znate ono – repovi prijašnje misije, dok ga mi još nismo znali.

I kako se to uvijek poklopi baš u pravo vrijeme, nailazi i ta posebna žena u njegovom životu, meni neuvjerljiva, ali, vjerujem, mnogima zanosna Violante Placido. Em je neuvjerljiva, em je njen lik toliko pojednostavljen i sveden na dosta golih grudi u frontalu, ttalijanska kurva koja bi s Amerikancem pošla i na kraj svijeta – ma totalni promašaj.  I bit će još klišeja koliko volite, navest ću samo popa kao sugovornika u preispitivanju koje našeg glavnog momka obuzima pred konačni raskid s dotadašnjim stilom života, s totalno izlizanim replikama.  Ako bih spomenula još 2-3 klišeja nećete imati bukvalno što da vidite u filmu. I to negdje može funkcionirati, scene s tradicionalno arogantnim Talijanima (sjetimo se Silvija o Obami, primjerice), ali većim dijelom je raštimano,  djeluje posve nedovršeno.

Jasno je da je ovo pokušaj filma o nekom realnom trenutku u životu svakog od nas, o nekoj raskršću koja nas čeka prije ili kasnije, prošlost nas proganja, preispitivanje je svakodnevnica. I opasnost je svakodnevnica ovog Amerikanca, i to redatelj donekle uspješno rešava, on demistificira taj posao, nema ludih akcijskih scena, nego samoća dominira i Jackom i kadrovima Italije, koji su i zastrašujući i zasljepljujući (izuzetan osjećaj za fotografiju Martina Ruha). Nadu koju traži u svemu ne može pronaćijer je nesposoban vjerovati. I možda sam ja malčice fatalist, ali meni nedostaje tu još malo beznađa, ili, ajde, može i katarze, nedostaje ona dubina koja razdvaja prosjek od filma vrijednog pažnje. Respect za prozivku blockbustera, ali ni u jednom jedinom trenutku nema tenzije, apsolutno je jasno kako će film završiti i tko igra s kojim kartama. Ako ste se već odrekli kompjutera kao pomagala za ubrzavanje pulsa gledaocima, treba vam daleko više od vlastitog mišljenja da ste dostojna zamena (zbog ovakvih filmova mislima da je Polanski snimio Pisca iz sjenke, čisto da im očita lekciju).

Naslov filma, genijalno utjelovljenje ironije, muzika iz opere Madame Butterfly u jednom trenutku (Clooney ima i nadimak gospodin leptir) i “Once Upon A Time In the West” na tv-u u nekom talijanskom bircuzu detalji su zbog kojih ovom filmu dajem 6,5, inače bi bila solidna šestica.

6 komentara za “The American

  • Marin Mihalj says:

    Hm, prilično me obeshrabila ova tvoja recenzija. :(

    Morat ću osobno provjeriti je li zbilja toliko razočarao…

  • Sven says:

    I mene je razočarao.

    Očekivao sam malo više uzbuđenja, nekakve napetosti, nešto nepredvidljivo. Na kraju je film samo ok. :/

  • maxima says:

    Čitanje ovih osvrta definitivno ima smisla, pogleda čovjek svašta, čisto da uporedi “feeling”. Clooneya bih svakako pogledala u svakom izdanju, kad – tad :) a eto pogledah i ovo. Moram reći, meni je mnogo više sjeo nego što sam očekivala. Onako usporen, usmjeren gotovo isključivo na “buy yourself a retirement clock” tipa, više me se dojmio kao dramica čovjeka, svjesnog uzaludnosti posla i opasnosti o(p)stanka u istom.
    Valjda zbog “Up in the air” nisam očekivala akciju, pa sam dobila što mi je i trebalo, laganicu :) Nije remek djelo, ali je mogao biti mnogo bolji. No ja sam prilično zadovoljna :) ali svejedno mnoge stvari u Jeleninom osvrtu mogu i potpisati :)

  • Marin Mihalj says:

    Ja sam, za razliku od većine, zadovoljan filmom u potpunosti. Jedina zamjerka je ponešto traljavo režirana scena kad Jack/Edward goni drugog plaćenog ubojicu na onoj vespici.

    Sve ostalo – vrh.

    Hoćemo još, Corbijn.

  • maxima says:

    Da… ja se pokušavam ograničiti gledanje, bez pretjeranog razmišljanja. Moram priznati, puno bolje i dublje odgledam bilo što već gledam, a manje sam sklonija i kritizirati (što mi uopće ne smeta, dapače – daje mi širi opus kretanja :) )

  • Jelena Djurdjic says:

    I ja volim da film do kraja gledam with open mind. I nije mi problem je li presporo, i volim George. I nije ovo loš film. Prosto je pretenciozan. Ima on sve potrebne sastojke ali je moj utisak da su oni, ono kao – from school book of making movies. Pretačan je. Nema zanosa. Imala sam osećaj – momci provalila sam vas

Leave a Reply

Your email address will not be published.