Tangerine

[S. Baker, SAD, 88 min, 2015.]

7

REŽIJA

Sean Baker

SCENARIJ

Sean Baker, Chris Bergoch

GLUME

Kitana Kiki Rodriguez, Mya Taylor, Karren Karagulian, Mickey O'Hagan, James Ransone

SAŽETAK

Dajte mu šansu i uživat ćete u komadu bizarne komedije i iskrene ljudskosti.

4,3

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Kako nema očekivanih prepoznatljivih spomenika, izuzev onih drvenih slova na brdu iznad grada, sklon sam povjerovati da Los Angeles ne postoji, nego se uvijek iznova inkarnira u Hollywoodu. Kao pogled na ocean. Kao suburbia. Kao grad vječne vrele noći kojom patroliraju opasni policajci i njuškaju sarkastični detektivi. Kao geto u kojem manjinske bande ratuju jedna s drugom i s policijom. Kao bezlično mjesto na koje će invaziju izvršiti Japanci, izvanzemaljci, teroristi i monstrumi. Kao autoput na kojem je vječito gužva. Pod takvim dojmom iz Hollywooda, Los Angeles mi se činio izmišljenim.

Pa ipak bi bilo debilno dovoditi u pitanje njegovo postojanje. Grad postoji, ogroman je, u njemu žive silni neki ljudi koje ne poznajem, ali zašto im ne bih vjerovao da su tamo. Malo pomalo, skupljao sam i komade trivije o tom gradu. Da je nekad imao rijeku koja je presušila. Da tamo imidž znači puno više nego negdje drugdje, pa mnogi ljudi imaju izbijeljene zube i one izvještačene osmjehe od milijun dolara. Da se ljudi tamo voze javnim prijevozom koji je daleko od sjajnog ili da provode sate u automobilu, ali da nikad ne pješače.

4

Jedno od polja na kojem Tangerine pomiče granice filma je i to što uspijeva Los Angeles predstaviti organski. Da, ljudi tamo pješače, naročito siromašni ljudi, i dosta često cijeli život imaju u radijusu od nekoliko blokova. Tangerine je jedan “pješački” road-movie smješten u Los Angeles, film koji slika život koji nikad ne staje. Uostalom, veliki grad, ubrzani život, jasno vam je.

Drugo mjesto na kojem Tangerine pomiče granice je milje. Svakako smo imali filmove o raznim marginalcima, nesnađenim likovima, sirotinji, manjinama, narkomanima, kriminalcima, pa nije naročito novo da su dvije centralne persone u filmu Sin-Dee Rella (Rodriguez) i Alexandra (Taylor) prostitutke, kolegice i najbolje prijateljice. Božićno je vrijeme i Sin-Dee je upravo puštena iz zatvora sa sitnišem u džepu koji je upravo potrošila na kavu i krafne s Alexandrom, kada saznaje da je njezin dečko/makro Chester (Ransone) vara s nekom ženskom koja se zove na D. Desiree, Dana, kako god. Ona kreće na misiju da ispita što se dešava, a Alexandra koja se izlajala je prati i upozorava da ne radi dramu jer ona noćas nastupa u klubu…

Eh, štos možda nećemo skužiti odmah, jer ne idemo za tim, iako je pomalo indikativno da Alexandra Sin-Dee žensku opisuje kao “fish”, “pravu ženu, s vaginom i svim”. Štos ćemo skužiti kada se pješački road-movie dvije prijateljice spoji s drugim, “motoriziranim” filmom ceste u kojem je glavni lik armenski taksist Razmik (Karagulian), za kojeg nam se čini da je antipod njima dvjema. Umjesto stalnog “hustle” života, on naporno radi, razvozi starce i pijance, čak i na Badnjak. Negdje prema polovici filma ispostavit će se da on njih poznaje i često koristi njihove usluge, kao što će se ispostaviti da one nisu obične prostitutke, nego transrodne.

2

E, sad, tu počinju problemi za određeni dio publike. Prvo, u smislu transrodnih osoba koje su još uvijek škakljiva tema za mnoge. Kako god na njih gledali, one postoje i neće nestati samo zato što se nekome ne sviđaju. A sve što postoji prije ili kasnije završi na filmu.

Moj problem je, pak, čisto filmske prirode. Naime, imamo otkriće njihovog rodnog identiteta i nešto što iz temelja mijenja dotadašnji tok filma i ono je negdje u prvoj polovici. To znači da ritam i tempo koji je film uhvatio bivaju promijenjeni, pa umjesto intenzivnog i brzog filma ceste, Tangerine usporava i mijenja fokus, ali rezervnu opciju baš i ne uspijeva pronaći. Ima tu i imigrantskog bluesa i socijale i rodnih pitanja i univerzalnih pitanja sreće, pa čak i te neobjašnjive, potencijalno fatalne privlačnosti i to vodi do uvrnutog, napetog i emotivnog klimaksa negdje pred kraj filma, ali tu sredinu filma treba izdržati. Dobro, nakon tog klimaksa opet upadamo u svojevrsnu kolotečinu za kraj, a sam kraj je tipično kompromisno rješenje, ali nema veze.

Možda je štos u tome da ga, i pored osebujnog miljea, treba gledati prije svega kao film o prijateljstvu, što je tema koja se provlači kroz skoro sve Bakerove filmove, od imigrantskih Take Out (2004) i Prince of Broadway (2008) do Starlet (2012) koji privukao dosta pažnje i kojem je neobično, čak začudno prijateljstvo centralna tema. Na tom planu ga Tangerine ne dostiže, i iako je prijateljstvo važan aspekt filma, čini se da je zasjenjen samim miljeom i stilom, kao i neujednačenim ritmom, manjim i većim otkrićima.

a

Tangerine se, pak, izdvaja po stilu. Način snimanja prilično je inovativan, film je snimljen kamerom mobilnog telefona, iPhonea, da budemo precizni, na koju su dodavani posebni objektivi. Rezultat toga je stabilna, visoko saturirana slika koja puca od živih boja. Spoj slike s muzikom koja je sačinjena od elektronike, klasike i armenskih prepjeva božićnih pjesama, i s ambijentalnim zvukovima velegrada izgleda super, naročito u maničnoj prvoj polovini filma. Iako se novina do kraja filma ispere, Tangerine pokazuje kako su neke stvari moguće i dostupne s novom tehnologijom.

I to je razlog zašto je ovaj film važan. Naravno, pored miljea i tretmana transrodnih osoba, prostitucije i klijentele. Čak i ako ga ne možemo nazvati dobrim (ah, ta neujednačenost), Tangerine je film koji pomiče granice. Možda opis “pješački road-movie o transrodnim prostitutkama snimljen mobilnim telefonom” djeluje kao sprdnja na temu festivalskog filma, ali dajte mu šansu iz bilo kojeg od navedenih razloga i uživat ćete u komadu bizarne komedije i iskrene ljudskosti.

4 komentara za “Tangerine

  • mučko_đubre says:

    solidan film i drago mi je da je i ovdje izreklamiran, iako mi je pomalo bizarna konstatacija cijenjenog gospodina stojiljkovića da činjenica transrodnosti protagonistica biva bjelodana tek ‘negdje prema polovici filma’ jer mislim da je navedeno očito već od prvog kadra

  • lepojka says:

    film je super. i tu ta druga strana los angelesa definitivno igra ulogu ko sto je autor napisa. al se slazem s djubretom da transrodnost nije niamalo koncipirana kao obrat na sredini filma, dapace. zato ja ne mislim ni da film gubi na tijeku, usporava, da, ali to mu sjeda.
    svejedno bas mi je drago vidjet film recenziran jej!

  • Bižula says:

    Bit ću Hrvat, pa ću zapitati, i sebe i Vas – draga Gospodo – kome trebaju žene s k***ima u umjetnosti? Homoerotiku priznajem s antičkih grčkih vaza, ali ovo ne.

  • Sven Mikulec says:

    Ne generaliziraj. Sve manje ima Hrvata koji bi postavili ovakvo pitanje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.