Takva su pravila [O. Sviličić, 2014.]

Piše: Damjan Raknić

Kada im se sin Tomica (Hrvoje Vladisavljević) vrati iz noćnog izlaska s modricama i posjekotinama na licu, priznajući da se potukao s nekim dečkima, njegovi roditelji Ivo (Emir Hadžihafizbegović) i Maja (Jasna Žalica) ne znaju što da misle. Tomica nakon te večeri sve manje sudjeluje u svakodnevnom životu, da bi se jedne večeri, iz njegovim roditeljima naočigled neobjašnjivog razloga, u kupaonici srušio. Slično kao i film Šuti Lukasa Nole, Takva su pravila bave se problematikom nasilja i posljedica tog nasilja na pojedince u čije život uđe. Ovdje se radi o vršnjačkom nasilju te je sam redatelj i scenarist Ognjen Sviličić na nekoliko mjesta spomenuo da je priča film latentno bazirana na slučaju Luke Ritza, koji je podlijegao ozljedama koje je pretrpio u napadu jedne večeri.

S obzirom na svoje kratko trajanje, koje implicira izostanak praznog hoda i scenarističkog ‘sala’, filmu je potrebno jako puno vremena da stavi radnju u pogon, što je čak i za minimalistički film poput ovog frustrirajuće. Uz neusklađenost režijskog postupka i dinamike priče, Sviličić gledatelju u većini situacija razotkrije smjer priče prije nego što je najzad i pokaže, čineći Takva su pravila vizualno statičnim i scenaristički gledano puno ‘prenapisanim’ filmom.

1

Film je suviše verbalan kada to ne treba biti, odnosno kada bi jedan do dva kadra bili na pravom mjestu, a vizualno gotovo potpuno nerazrađen jer u scenama kada se ne govori i kada se pripovijeda slikom, kamera nije tamo gdje bi trebala biti, skoro nikada dovoljno blizu likova. Ukupni vizualni dojam koji film ostavlja taj je da gledatelj ima dojam da gleda malo bolju televizijsku reportažu, kompletnu s opisnim totalima i srednjim planovima ljudi koji rade stvari bez imalo utjecaja na priču, što s tehničke, a što s emotivne strane. Upravo ta vizualna distanca između kamere i likova, kada se spoji s prepedagoškim dijalozima i prenaivnim deklaracijama likova (nažalost, naslov filma uspio se ugurati kao replika u usta jednog lika, retroaktivno čineći ga nepotrebno didaktičnim). Vjerojatno želeći se uklopiti u (pretpostavljam) dominantni stil europske kinematografije u potrazi za uspjesima na filmskim festivalima, Takva su pravila obilježavaju scene koje su preduge i definitivno predugi kadrovi, najčešće opet tamo gdje nema potrebe.

Ruku pod ruku s prevelikom udaljenošću između kamere i likova, glumci u filmu, čak i uzimajući u obzir vjerojatnu želju redatelja da film djeluje realističnije, tijekom velikog dijela filma pokazuju iznimnu nelagodu u scenama gdje nemaju puno toga za raditi, a Jasna Žalica i Emir Hadžihafizbegović nemaju gotovo nikakvu međusobnu kemiju, a niti intimu bračnog para koji je zajedno toliko dugo. Scene u kojima su oni zajedno s drugim likovima često se svode na repliciranje i objašnjavanje situacija koje bi ljudi s njihovim životnim iskustvom morali znati, odnosno morali bi se u njima osjećati prirodnije.

2

Takva su pravila, na jedan neuvjerljiv način u priču pokušava uvesti dodatne elemente, jer ruku na srce priča je pretanka, čak i za mršavih 77 minuta, no oni se nikako ne materijaliziraju u bilo što drugo osim još didaktike. Povrh toga, djeluju iznimno neuvjerljivo u situacijama gdje Maja ne zna kako se pali i kako radi štednjak u kuhinji u njihovom stanu. I takve male stvari gledatelja mogu naživcirati podjednako kao i grublje tematske greške, kojih je film pun. Scene u policiji i bolnicama djeluju iznimno površno i naivno, čak i da jesu bazirane na istinitim događajima, jer se na krajnje umjetan način upliću u organski razvoj priče. Sviličićev pokušaj da se kloni klišeja, koji bi iskreno rečeno filmu u pojedinim trenucima puno pomogli, prouzročuje kontraefekt, jer ovako film izgleda kao da u svom središtu ima emocije o kojima on kao redatelj i scenarist ne zna dovoljno da bi ih kvalitetno razradio kroz priču.

Ono što spašava film od gotovo potpune propasti izvrsna je sekvenca kada Ivo, nemiran zbog razvoja događaja, na neki način uzima stvari u svoje ruke, a sve u potrazi za emotivnom zadovoljštinom. Hadžihafizbegović u toj sceni jednostavno vlada kadrom te kada sekvenca završi, gledatelju je potrebno nekoliko trenutaka da se sabere zbog direktnosti i beskompromisnosti. Gdje je to bilo u ostatku filma? Najvjerojatnije se izgubilo u pretjeranoj želji da se stilski konformira vlastitom stilu koji je ovaj puta Sviličića potpuno iznevjerio. Niti jedan aspekt filma ne funkcionira na željeni način, a činjenica da se radi o temi koja je važna ostavlja gledatelja nezadovoljnog jer nije dobio nešto više.

22

Zaključno, režija je prestatična i hladno distancirana, scenarij je predidaktičan te suviše eksplicitan u želji da neke stvari izreče umjesto da ih pokaže. Gluma u filmu neobjašnjivo je usiljena, što je čini zapravo savršenim parom nedovoljno razrađenim likovima kojima je ustvari posvećeno vrlo malo vremena, unatoč tome što su gotovo stalno u fokusu. Takva su pravila djeluje kao samo napola realiziran film sklepan na jedan estetsko kalkulantski način koji ne priliči ovako važnoj temi.

5 komentara za “Takva su pravila [O. Sviličić, 2014.]

  • shiboleth says:

    Hvala vam na ovakvim recenzijama…

  • Indie says:

    Sarkazam? 😀

  • smeće_podmuklo says:

    čim sam vidio ocjenu, znao sam tko je autor recenzije.
    nije mi baš jasno kako je to film bolno i prenaglašeno didaktičan, “s prepedagoškim dijalozima i prenaivnim deklaracijama likova”, a istovremeno bi mu POMOGLO DA IMA VIŠE KLIŠEJA.
    također, u potpunosti se slažem, nema što, scene u bolnici i policiji sasvim su suvišne i uistinu se “na krajnje umjetan način” upliću u priču o fizičkom napadu na maloljetnika koji zbog ozljeda treba liječničku pomoć. jesi ti pročitao svoj osvrt nakon što si ga napisao?
    nadalje, o kakvoj ti KEMIJI i INTIMNOSTI (ovog drugog zapravo i ima, ako ne očekuješ scene à la danielle steel) govoriš u vezi dugotrajnog braka 60-godišnjeg vozača autobusa i njegove jednako stare nezaposlene supruge? ako film igra na neku autentičnost, mislim da sasvim dobro i nepatetično prikazuje njihovu svakodnevicu.
    otprilike jedino s čim se mogu složit jest da fali nešto razrade likova; naime, mi zapravo i ne saznamo o Ivi (Hadžihafizbegović) toliko koliko piše u uvodu filmu (samozatajan, marljiv i skroman čovjek koji čitav život slijedi pravila i poštuje ljude blablabla).
    sve u svemu, ja ne znam zašto je toliko popularno posrat se na sve što je hrvatske produkcije, bez obzira na to ima li u tome išta pozitivnih elemenata. ne znam, možda je pomoglo to što ja nisam imao pojma da je ovo bazirano na slučaju Luke Ritza pa mi razvoj priče i nije bio toliko predvidiv, i ne kažem ja da je ovo SJAJAN film, ali, brate mili, TROJKA?! nisu li i KAUBOJI dobili više od ovoga? mogao si kao priznanje hrvatskoj kinematografiji na napretku u snimanju scena nasilja (btw. i gluma nije uopće tako loša i “usiljena”, opet, barem ne s obzirom na hrvatske standarde) dat barem četvorku. 😀

  • @smeće_podmuklo

    Kada kažem da bi filmu pomoglo da ima više klišeja, to je naravno rečeno pomalo ironično. Film naime udara sve ključne punktove jedne okljaštrene priče koja se samo fura na minimalizam narativa i na veliku emociju. Međutim kada se ta emocija treba razviti u jednom ‘predvidljivom’ odnosno logičnom smjeru, film naprosto odlazi u nekom drugom potpuno nejasnom, a sve u svrhu da izgleda ‘realno’.
    Uzeo sam si malo stilske slobode da kažem klišeja, zapravo tražimo samo uobičajenu filmsku logiku koja bi se uklopila u film ovakve vrste. Ono što ne želimo su gluposti kakve film servira.

    Scene u policiji i bolnici jesu umjetne te se shodno tome umjetno upliću u priču. Nepotrebne su, osim proceduralnog popunjavanja vremena ne služe ničemu osim dodatnom poentiranju borbe ‘malog’ čovjeka protiv sustava. Da ne spominjem da je i to potpuno deplasirano, jer naravno da sistem nije takakv kakav je prikazan u filmu, a ako je Sviličić namjerno frizirao realne elemente da naglasi određene stvari, onda je to loše pisanje.

    Kod glume, jednostavno nema tog osjećaja, nema te blizine, kako tjelesne tako mentalne, što je naravno još veći problem. Vidio si sigurno brdo ljudi u takvim brakovima ili slušao o njima, Ivo i Marica nisu to, ali ne na ovaj način na koji ti hoćeš reći da nisu to, jer oni nisu to igrali. Oni su igrali bračni par koji to nije, odnosno redateljskim uputima i njihovim radom nisu ostvarili poveznicu, vrlo jednostavno.

    Nije popularno, ja vrlo rijetko čujem da itko u kritici govori negativno o hrvatskom filmu, a vjeruj boli naše filmaše đon što se o njima piše, jer dokle god oni primaju te novce da snimaju te nerijetko bljuvotine, zašto bi ih i bilo briga. Takva su pravila su prikazana na Venecijanskom filmskom festivalu, to ti je otprilike kao da je film obukao prsluk otporan na metke. Nitko se neće osvrnut negativno na njega jer kako može, pa na Veneciju je upao.
    Ako si čitao moje druge kritike domaćih filmova, primjetit ćeš da ću uvijek izdvojiti ono što je dobro napravljeno, međutim kada toga nema onda nemam što za izdvojiti. Nećeš mi valjda reći da je ovaj film takvo neprikosnoveno remek djelo? Film nije čak ni korektan, a da ne pričamo o dobar, vrlo i odličan.
    Kauboji su od mene dobili također 3/10, kritika je također ovdje pročitaj pa vidi.

    Ja jednostavno očekujem više, a oprosti neke stvari u ovom filmu su baš uvredljivo loše, e sada ako si ti spreman na njih zažmiriti ili ih ne percipiraš tako, tvoje pravo, ja ti se neću petljati, u krajnjoj liniji moj tekst je moje viđenje cijele situacije, nipošto apsolutna istina, jer toga u umjetnosti. Barem ja tako mislim.

    Da je film zaslužio 4 kod mene to bi i dobio. :)

  • Ivan says:

    Film je prost, jednostavan, običan, a tako silovit i moćan. To jedinstvo suprotnosti ogleda se pre svega u nameri reditelja da publici predstavi malog, običnog i poraženog čoveka u svetu prividnih zakonitosti i pravila. Koliko god imao mane, koje su naglašene i vidljive, toliko je njegova jednostavna i do danas zaboravljena emocija na filmu majstorski odrađena.

Leave a Reply

Your email address will not be published.