Tabu

Piše: Vedrana Vlainić

Tabu (Tabu, 2012., 118 min)

Redatelj: Miguel Gomes

Glume: Teresa Madruga, Laura Soveral, Isabel Muñoz Cardoso, Ana Moreira, Carloto Cotta

Ocjena: 7/10

 

Tog sparnog poslijepodneva kada sam se, omamljena lijekovima protiv prehlade, polako uspinjala prema zagrebačkom Kaptolu, misli su mi bile ispunjene teškom dvojbom. Od dva filma koja su mi na dnevnom programu šeste po redu Filmomanije, svojevrsnog mini-festivala na kojem su se i ove godine našli neki od najboljih filmova renomiranih europskih festivala, zapeli za oko, oba su imala biti prikazana u isto vrijeme. S jedne strane obećanje jake priče i zvučno ime Seana Penna, a s druge opskurni plakat i nedefiniran kratki sadržaj. Radilo se tu o pukoj znatiželji, mojoj sklonosti otkrivanju ovakvih „malih“, nepoznatih filmova ili pak sjećanju na ljepotu Lisabona, kroz koji sam doslovno projurila prije par godina, ali koji je na mene svejedno ostavio dubok dojam, ne bih znala reći, ali u svakom slučaju, nešto me natjeralo da od simpatične djelatnice na šalteru ipak zatražim kartu za upravo ovaj film.

U radnju nas uvodi kratak prolog o Portugalcu na ekspediciji u Africi, koji bježi od sjećanja na svoju mrtvu ljubav i skončava pod zubima krokodila. Prvi dio filma naslovljen je „Izgubljeni Raj“ i prati Pilar (Madruga), sredovječnu ženu koja se, usamljena i bez nekih pravih radosti i ispunjenja u životu, bavi životima ljudi oko sebe. Jedna od tih ljudi je njezina susjeda, gospođa Aurora (Soveral), pomalo senilna stara dama ovisna o kocki i njezina crna sluškinja Santa (Muñoz Cardoso). Aurorino stanje se pogoršava i ona uskoro umire, prije no što Pilar uspije ispuniti posljednju joj želju: dovesti izvjesnog gospodina Venturu kojega je često spominjala u svojim manje lucidnim trenucima. No, ono za što su dvije žene mislile da su tek staričine deluzije, pretvara se u istinu o kakvoj nisu mogle niti sanjati. Prekasno pronađeni Gian Luca Ventura u drugom dijelu filma, naslova „Raj“, započinje priču o vremenu kada je kao mladi avanturist, zavodnik i generalni jebivjetar (Cotta) došao u Afriku, u podnožje fiktivne planine Tabu, i tamo upoznao Auroru (Moreira), vlasnicu nestašnog krokodila, koji je često bježao u njegovu kuću.

Ne znam radi li se o činjenici da sam unazad par godina pročitala nekoliko djela portugalskog nobelovca Josea Saramaga (i ostala potpuno oduševljena), ali već od prvih trenutaka ovaj me film stilom podsjetio na tog fantastičnog pisca. Tematski možda nešto što bi palo na pamet, recimo, Marquezu, ali naracija, koja čini vremenski dominantan drugi dio, je, po meni, čisti Saramago: simpatičan, šarmantan, istodobno luckast i tragičan. Do te mjere da sam se u jednom trenutku zapitala znači li to da je svaki portuglaski film poput nečega što je izašlo iz Saramagova pera i, ako jest, da bih se možda trebala malo bolje upoznati s kinematografijom te prekrasne zemlje.

Nekoć hirovita ljepotica iz dobrostojeće obitelji, Aurora pod stare dane krpa kraj s krajem. Otuđena od jedine kćeri, neprestano trabunja o svojim pustolovinama u Africi, apsurdnim snovima o majmunima koji se tuku i međusobno grizu te konstantno optužuje svoju sluškinju Santu da joj vudu magijom radi o glavi. Moderni Portugal iz prvog dijela filma tmuran je, blijed, depresivan, ispresijecan komičnim trenucima koji ostavljaju trpak okus u ustima, i prikazan kao potpuni kontrast živopisnom krajoliku Aurorine mladosti. Nije teško shvatiti da i to čini velik dio njezine melankolije i frustracija. Kolonijalna Afrika, s druge strane, odiše životom. Iako snimana istom crno-bijelom tehnikom, do gledatelja kao da dopire harmonija šumova visoke trave i zvukovi brojnih stanovnika savane. A, praćena ritmom rockabillyja, usred svega toga, utkana je prava saga o zabranjenoj ljubavi, avanturi, izdaji i jednom svojeglavom krokodilu. Neobuzdana strast isprepletena s dekadentnim romantizmom tek su uvod u tragediju koja vrlo doslovno samo „čeka da se dogodi“. Ovaj dio sniman je poput nijemog filma, uz opširan voiceover gospodina Venture koji pripovjeda svoju (odnosno, njihovu) priču.

Iako su svi aspekti filma vrlo živopisno prikazani, i egzotična Afrika i duhovita naracija ipak su tek pozadina. Centralna ljubavna priča zabranjena je zbog striktnih društvenih normi. Aurora je udana žena, koja još k tome očekuje dijete svoga muža. Takva afera društveni je tabu. No, ako sama ta činjenica nije dovoljna, sve bi se moglo pripisati i elementima mističnoga realizma, kao hibridu lokalnih vjerovanja i europske kulture koju su kolonizatori nametnuli. Misteriozna uvodna priča, vračevi i vidovnjaci domorodačkih plemena, sama lokacija i legende vezane uz fiktivnu planinu Tabu (pa i samo ime planine) te ponašanje Aurorina ljubimca, krokodila Dandyja – sve kao da vodi k tome da se njihove sudbine isprepletu.

Ta veza osuđena je na propast od samog početka, što nam sugeriraju i naslovi segmenata koji su preuzeti iz filma Friedricha Murnaua i Roberta Flahertyja iz 1931. godine, Tabu: A Story of the South Seas. Priča je to o ribaru s Bora Bore, koji se zaljubljuje u djevojku koja je obećana bogovima te dvoje zaljubljenih bježi iz svog tropskog raja u „civiliziranije“ društvo koje nije toliko opterećeno tradicijama. No, ovdje su naslovi obrnuti, čime nakon „Izgubljenog Raja“, „Raj“ djeluje gotovo sarkastično, budući gledatelj već zna sudbinu tih likova prije no što uopće vidimo kako se njihova veza razvijala.

Kadriranje i kompozicija doista su prekrasni, a jednostavna ljubavna priča ispričana je u formi nostalgičnog prisjećanja, opisana pogledima, promjenama u raspoloženju, karizmom glumaca i generalnoj atmosferi koja na trenutke djeluje kao novinarska reportaža iz nekog drugog vremena. Tehnički je interesantno izveden, ne baš posve konvencionalan i malkice nepredvidljiv, a vrlo lako ga je gledati i s estetske strane. Vizualno je vrlo lijep, posjeduje tu istu eleganciju crno-bijele fotografije kao filmovi starijega datuma, čak i u prvom dijelu gdje prikazuje moderni Lisabon iz jedne sasvim druge perspektive. Zato nije ni čudo da je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu bio u službenoj konkurenciji i osvojio nagradu Alfred Bauer, koja se dodjeljuje za otvaranje novih perspektiva u filmskoj umjetnosti.

I na kraju, teško mi je reći preporučam li gledanje ili ne. Moj dojam prošao je nekoliko stadija tijekom gledanja, kako pozitivnih tako i negativnih, no kad se sve na kraju zbrojilo, pri izlasku iz kina raspoloženje mi je ipak bilo u plusu. Unatoč početnoj skepsi, nisam požalila što sam mu poklonila dva sata svoga života. Tabu je nostalgična razglednica iz dalekih krajeva, letimičan prikaz kolonijalnog sistema koji samo što se nije raspao, s pravom katarzom pred kraj, baš u stilu klasičnih grčkih drama. Oku ugodan, s kvalitetno napisanom i iznesenom naracijom, i da – pomalo čudan, ali na dobar način. Onima uma otvorenijeg prema ovakvim inovativnim i malo art stvarima, mogao bi biti jednako zanimljiv i simpatičan kao i meni.

Jedan komentar za “Tabu

  • Izabela says:

    uvodni dio filma mi se jako svidio i zanitrigirao me, pogotovo scenarij.ostatak filma..slažem se s većino toga što si napisala: vizualno je jako lijep film, pomalo nepredvidiv -da, općenito jako zanimljivo napravljen. i zbog toga bih ga  htjela nanovo pogledati.piča jest zanimljiva, ali i tmurna, kao u stilu grčke tragedije što si napisala, nema nade. msm da je to bio jedan od razloga zašto se nekoliko ljudi (ja sam gledala na zadarskom filmskoj festicvalu)jednostavno ustalo i otišlo s projekcije. pogpotovo stariji ljudi. mlađi bi to mogli nekako podnijeti, što mi je posve i jasno.osjećaj koji ostavlja..hm, negdje je zapravo između plusa i minusa, barem meni..raspoloženje mi je bilo kao neka ravna linija. koliko mi je svojom formom i dijelovima scenarija dao,toliko me iscrpio u tematskom smislu.a kad se sve zbroji,ipak sam ja bila u plusu.inače, odlično napisano!

Leave a Reply

Your email address will not be published.