Tabu

Piše: Jelena Djurdjic

Tabu (2012., 118 min.)

Režija: Miguel Gomes

Scenarij: Miguel Gomes, Mariana Ricardo

Glume: Teresa Madruga, Laura Soveral, Ana Moreira, Carloto Cotta

Ocjena: 9.5/10

 

Više od homagea Murnau, više od nagrada u Berlinu, više od ekcentričnog eksperimenta, više od egzotike afričkog raja (recimo) pronađene na nečijem snimku u podrumu, više od melodrame, više od riječi dostupnih.

Gomesov film sastoji se od dva segmenta naslovljenih Raj i Izgubljeni raj, ne tim redoslijedom. A svemu prethodi intro urađen zapravo kao nadogradnja, mikrofilm u filmu, znanstveno-popularni crno-bijeli safari moment, priča o istraživaču i melankoličnom krokodilu, koja svoje puno alegorijsko značenje dobiva na kraju, a data nam je odmah. Sve je ispreturano ali popakirano.

U današnjem Lisabonu, izgubljenom raju, redatelj je želio otvoriti prostor ženama o kojima nitko filmove ne snima. Same, sredovječne ili stare, nevidljive. Pilar (Teresa Madruga) otvara Tabu. Iako će imati dosta kadrova, o njoj direktno ne dobivamo činjenice, nego naznake. Udvara joj se nebitni slikar čije slike iz kurtoazije postavlja na zid kad on dolazi, sudjeluje u mirnim protestima, očekuju djevojku iz inozemstva koja bi tijekom studiranja živjela kod nje. Neupadljivost, dakle, osobe koja je tu da popravlja i ispravlja. Pilar nerijetko pomaže i susjedi Aurori (Laura Soveral), ženi koja izgleda kao Rita Hayworth ili Katharine Hepburn u svojim osamdesetim.  Glamur, dakle. Aurora živi sa Santom (Isabel Cardoso), prijateljicom-njegovateljicom (njih dvije na filmskom platnu priča su za sebe). Izgubljeni raj atmosferom i idejom djeluje kao priča o Lisabonu koju bi napravio Kaurismaki zaluđen Saramagovim rečenicama. Obični ljudi, koji  pomažu drugima ili uče čitati uz Robinsona Crusoea, i strastima odani ljudi i njihove izgubljene, pogrešno usmjerene ljubavi i čežnje.  A sve počinje tako što Aurora opet sve pare spiska u kasinu.

U Africi, Mozambiku, kod planine Tabu, snimljen je raj. Glasove junake koje pratimo u drugom dijelu filma nećemo čuti, dakle nema dijaloga, samo zvuci Afrike, glas pripovjedača s vremena na vrijeme, i malo pop muzike iz ’60-ih (Baby I Love You, Ramones). Zvuči kao umjetnička utopija, ali nakon odgledanog filma jasno je da nijedno drugo filmsko sredstvo ne bi postiglo željeni efekt. Najprije oduzimanje razgovora,  snimanje u crno-bijeloj tehnici, pa i gluma, ovde imaju svrhu kakvu drugu redatelji postižu samo kostimima i scenografijom. Dakle, sve je to u funkciji postizanja naivnosti, bezbrižnosti a egzotičnosti, koja je dominantno prisutna u pričama i filmovima vezanim za kolonijalno vrijeme, a koju je danas tako lako raskrinkati, i toga ste svjesni, iako hipnotizirano pratite ljubavnu priču, odvojenu od bilo čega suvremenog što prvi dio filma nosi. Pokušaji Afrikanaca da se oslobode kolonijalista, iako možda najvažniji, ovdje su (mislim) smišljeno stavljeni u drugi plan i tek nagovješteni, u pozadini, kao kakva dječja igra domorodaca od koje će oni ubrzo odustati i nema potrebe to petljati u naš film – što svakako nije osnovna poruka filma, nego samo jedan od podtekstova, koji vidite možda baš jer nema riječi, ali vjerojatnije jer nas vrijeme ipak uči nešto (kolonijalni režim u Mozambiku je bio posebno surov, tako da neki ipak zamjeraju što se junak tog vremena svega sjeća i o svemu govori kroz osobnu prizmu o aferi, strasti i ljubavi, ali to i jest poanta, ljudsko sjećanje je uvijek pomaknuto od realnosti, a pogotovo ovo sjećanje).  Pripovjedač, Ventura, detaljno i iskreno govori o svemu čega se sjeća, svom prijatelju Mariju, njihovom bendu, ali sve je to ništa naspram ljubavi u kojoj se izgubio. Neminovnost i kemija, savršeno zanesenih a točnih Ane i Carlota. Drugo, povučena je i paralela s prvim dijelom filma, gde je Pilar svjesna događanja u svijetu koji je okružuje i protestira, dok ovaj čovjek pojma nema.

Priče o izgubljenim ljubavima (istraživača, majke i kćerke, supružnika i ljubavnika) jedna su ravan. Filmska umjetnost izuzetnog redatelja druga.

Miguel (ovo mu je treći film, Our Beloved Month of August možda znate) snimio je nevjerojatan umjetnički film, koji će pri svakom novom gledanju dati satisfakciju. Estetski odavno savršenije nešto nije snimljeno, kadrovski prepuno i filmskih i pop referenci (snimanje spota benda, prvo pojavljivanje pripovjedača sa sve šeširom, lov u Africi, svaki segment romance…), a opet jedinstveno. Ako je u prvom dijelu blizu Kaurismakija i Saramaga, u drugom je to miks Kar-waija, Markesa i Tarantina, recimo, no, u suštini, dobili smo novu filmsku facu. Oba dijela filma traju podjednako, ali su sasvim drugačiji, i jedan bez drugog ne postoje, i pri tom ne mislim samo sadržajno. Raj nikad ne bi bio tako hipnotizirajuće lijep da nismo prošli kroz vrijeme kad je izgubljen. I na koncu, Tabu je nestvarno pametan film. Promišljenost svake božje scene (iako se ispostavilo da je zbog nedostatka keša dosta toga rađeno u hodu, a dosta toga je i izbačeno – scena vjenčanja na slonovima, npr.), njena momentalna ili kasnija suptilna i odmjerena valorizacija, alegorija caruje! (onu s krokodilom Dundeejem, ergo krokodilskim suzama morate posebno cijeniti), elegancija crno-bijele fotografije, inovativnost (scena u kasinu je umjetničko djelo za sebe) bombardiraju u uvijek željenoj količini i obuzimaju čovjeka.

Sam Gomes kaže da on nije dovoljno pametan tip da osmisli ideju od koje će napraviti film i izvući poantu, nego da hvata obrise, detalje i onda od njih razvija priču, tako da da, nema novih mudrosti, ljudskih istina i priznanja. “Samo” novog stila i osvježavajuće jedinstvene ljepote, ili, kako on kaže, ima ‘things that disappear and that only exist in memory’.

Leave a Reply

Your email address will not be published.