Ta luda ljubav

Piše: Sven Mikulec

Ta luda ljubav (Crazy, Stupid, Love., 2011., 118 min)

Redatelj: Glen Ficarra, John Requa

Glume: Steve Carell, Julianne Moore, Ryan Gosling, Emma Stone, Kevin Bacon, Jonah Bobo

Ocjena: 8/10

 

Redateljski dvojac FicarraRequa stajao je iza dobro prihvaćenog I Love You Phillip Morris, prije toga odradio je i scenaristički dio za Bad Santa, a talentirani dečki su nam svojim drugim redateljskim projektom ponudili interesantnu kombinaciju drame, komedije i romantike, upakiranu sa solidnim castom gdje, osim blesavog Carella koji se očito iz petnih žila trudi konačno riješiti etikete klauna, potrebnu ozbiljnost donose provjereni Julianne Moore i Kevin Bacon. U priči o čovjeku kojeg žena ostavi nakon cijele vječnosti braka, Carell je svojom izvedbom pomalo priziva u sjećanje onog nesretnog čovjeka srednjih godina kojeg je dobro utjelovio u The 40 Year Old Virgin, a sličnu komično-karelovsku/realistično-žalosnu vibru šalje i ovdje, gdje je tema, bez da umanjujem probleme i stresove pravih četrdesetogodišnjih djevaca, ipak puno ozbiljnija.

Cal (Carell) i Emily (Moore) u braku su dvadeset i pet godina. Kada jedne večeri u restoranu u kojem su jeli valjda tisuću puta, na suprugovo pitanje što želi večeras, Emily brutalno direktno odgovori „razvod“, cijeli Calov život u sekundi se okrene naopačke, a sve što je gradio još od tinejdžerskih dana pretvori se u ruševine. Nakon što mu otuđena supruga, još k tome, tijekom vožnje doma obznani da je imala aferu s kolegom s posla, Cal jednostavno skine pojas, otvori vrata i baci se iz jurećeg auta. Kad konačno ustane s asfalta, postane svjestan kakva teška misija mu je prisilno nametnuta – mora nastaviti sa svojim životom. Kako da četrdesetpetogodišnji nosim-polo-majice-i-razbacujem-se-na-Cata-Stevensa brižni suprug i otac zaposlen u nekakvoj osiguravajućoj tvrtki započne novi život? Kako da se re-inventa? Otkud da uopće počne? Pa, najsigurnija oklada bila bi mjesto gdje u pravilu završe svi Calovi ovoga svijeta. U birtiji.

Ovdje, pak, upozna iznimno uspješnog upola mlađeg ženskara Jacoba (Ryan Gosling) koji se sažali nad njim pa mu odluči pomoći i podučiti ga kako vratiti samopouzdanje i muževnost i postati lokalni glavni jebač. Svemu tome pridružite lijepu mladu Hannu koja iznenada shvati da životu pristupa na krivi, „PG-13“ način (Emma Stone), 17-godišnju bejbisitericu Jessicu koja se preko ušiju zaljubi u našeg Cala (Analeigh Tipton), njegova sina pubertetliju Robbieja koji vjeruje da mu je Jessica srodna duša (Jonah Bobo), nesretnog Davida Lindhagena, računovođu s kojim je Emily prevarila Cala (Kevin Bacon), i jednu neurotičnu osnovnoškolsku učiteljicu koja, sukladno struci, ima problema s alkoholom (Marisa Tomei) – i dobili ste šaroliku šačicu likova iz idiličnog američkog predgrađa koji, ljudski nesavršeni kakvi jesu, samo pokušavaju… pa, živjeti život. A kao što čak i mali Robbie dobro zna, to je igra daleko kompliciranija i manje fer nego što bi neiskusni dječji um mogao i zamisliti.

U Crazy, Stupid, Love. daleko je više gorčine no što bi očekivao od filma s jednim Steveom Carellom. Prevare, priznat ćete (pogotovo ako ste je bar jednom doživjeli), nikad nisu osobito vesela tema, niti posebno zahvalan motiv za žanr komedije. ­Situacija je, pak, još depresivnija kad se radi o ljudima koji su dosegli godine u kojima previranja i neodgovorenih pitanja više ne bi smjelo biti, a život bi već debelo trebao biti usmjeren na konačne, stabilne tračnice. Ne kažem da su prekidi teži što ste stariji, ali s obzirom na činjenicu da je sa četiri desetljeća na leđima mnogo teže stvoriti novi život, dizajnirati novog, oporavljenog sebe i otvoriti si mogućnost za još jednu priliku nego što bi to bilo da se radi o dvadesetogodišnjacima… Zapravo, da, upravo to kažem – naravno da je još teže rastati se nakon 25 godina braka. Osjećaj izdaje, onaj feeling u želucu da je sve što vam je bilo bitno i što vam je stavljalo smiješak na lice nepovratno nestalo, da je svaka uspomena i svaka fotografija na koju ste bili toliko ponosni sada zauvijek okaljana realnošću teško prihvatljive sadašnjosti, dok se periodično izmjenjuju osjećaji tuge i samoće s osjećajima bijesa i gorčine zbog „protraćenih godina/mjeseci“ i „propuštenih prilika“ – svemu tome dodajte neizbježno, iscrpljujuće razmišljanje o raznoraznim Davidima Lindhagenima koji će zauzimati vaše mjesto u nekoć zajedničkoj postelji, i jasno je da unatoč Carellu, nekoliko stvarno komičnih i izrazito zabavnih trenutaka i općenitoj maniri filma da poluozbiljno priča o vrlo ozbiljnome, okus koji takva priča ostavlja u ustima jednostavno mora biti gorak.

Tematski gledano, film je nešto kompliciraniji jer obuhvaća nekoliko paralelnih priča – dok je u centru pozornosti Calovo „ponovno rođenje“ i početak njegova Californicationa (see what I did there?), tu je i Emily sa svojim kolegom s posla, mali Robbie s Jessicom, mala Jessica s jednim nesretnim fotoaparatom i svojom opsesijom Calom, mlada Hannah koja diže ruke od svog dosadnog dečka i okreće se impulzivnom samotnjaku Jacobu koji ševi sve u šesnaest, iako mu je prekipjelo da ga žene objektiviziraju i  promatraju kao „penis & co.“… Dosta je tu sporednih pričica, ali kad se one, kako to obično biva, spoje u jednu, i to u epskoj sceni okupljanja u Calovu dvorištu, dojam koji ostaje nekako je potpun, zaokružen i, ako mene pitate, sasvim zadovoljavajući.

Da, ima rečenica bez kojih se moglo, možda se pretjeralo i s brojem podpriča, poneka situacija možda bi nekome djelovala nategnuto i malo vjerojatno, neki će reći da traje pola sata previše, a Carellova rutina upucavanja ženama kojima bi mogao biti tata dobro nam je poznata još iz Junfera u četrdesetoj. Ali kad sam na kraju u glavi izrešetao film, postavljajuću potrebna „zašto ovo“ i „otkud ovaj“ pitanja, shvatio sam da su svaki moj upit scenaristi predvidjeli i ponudili jasan odgovor. Pitanja bez odgovora ili je malo ili ih uopće nema, a znate kako kažu – scenarij bez rupa, priča nije glupa. (Ne znam, ne pitajte, prošlo je dva sata u noći…)

Ovo je po mnogočemu tipična holivudska priča o paru iz predgrađa, gdje su prilično uobičajeni, svakidašnji problemi ukrašeni velikim glumačkim imenima i servirani publici na velikom platnu, kao da i ona sama nikad nije tako nešto doživjela. Baš zato, međutim, što su prikazani obični, mali ljudi i stvari koje se vrlo lako mogu dogoditi bilokome, Crazy, Stupid, Love. mi se svidio, jer je iskren, realan i nekako ljudski. Naravno da ima onih koji će glatko odbiti pogledati dramu o sredovječnom tipu kojeg žena namagarči (jel’ taj izraz preživio ’60-e?), poput mog žutog kolege, kojeg nema šanse da bih uspio odvući da pogleda takvo što da kojim slučajem nije morao ništa platiti. Taj je isti kolega komentirao kako je nekoliko puta umalo zaspao tijekom filma i, istina, nitko nije stradao u filmu, nijedan metak nije ispaljen, nema scena jurnjave automobilima, osim ako ne računamo adrenalinom ispunjenu scenu Calova iskakanja iz auta (vjerojatno Priusa) koji je jurio punih 30 na sat. U ovome filmu stvarno ništa nije dignuto u zrak. Dobro, ako ne računamo jedan brak i četvrtstoljetno povjerenje i odanost, ali to nisu efekti koji lako impresioniraju niti eksplozije kakve se traže.

S obzirom na težu tematiku i spori ritam, sasvim sigurno se ne radi o filmu za svakoga, ali odlični glumci, predvođeni Carellom, Mooreicom i energičnim Goslingom, kao i dobar scenarij s ponekom duhovitom doskočicom (The bags under your eyes are starting to look like Hugh Heffner’s ballsack) i popriličnim brojem neugodnih, gotovo nevjerojatnih situacija i slučajnosti koje Calu i Emily otežavaju ionako zahtjevan zadatak krpanja ozljeda, naveli su me da zaključim kako se radi o toplom filmu s podjednakim brojem trenutaka iskrenog smijeha i stisnutih zuba koji preporučam svima.

Ako uzmemo u obzir, pak, moje trenutačno stanje – podložnost vjerovanju u dostupnost druge prilike i otvorenost svim filmovima koji za tako nešto daju nadu – postaje jasno da ta preporuka, kako stvari stoje, možda i nije posve objektivna.

7 komentara za “Ta luda ljubav

  • Bruno Dodig says:

    Odlična recenzija veoma (iznenađujuće) prizemljenog filma! Baš si pogodio u srž…

    Tek toliko da znaš ako sumnjaš u svoje sposobnosti objektivizma ili pisanja u 2 u noći… 😉 😀 😛

    Eventualno si trebao spomenuti bitan detalj za gledatelje: ako ste bili u kompliciranijoj vezi od “teenage crusha” – isplati se pogledati, a ako ste “on-the-fly” s vezama – bit će vam dosadno. :) 😀

  • Koraljka Suton says:

    Stvarno izvrsna recenzija iznenađujuće kvalitetnog, zabavnog i (kako Bruno veli) prizemljenog filma.

    Svaka čast Sven :)

  • jopica says:

    Super recenzija, jedva čekam pogledat film!
    ali… zašto to neprestalno korištenje anglizama?

  • Sven Mikulec says:

    Hvala na pohvalama, a jopica – profesionalna deformacija, pretpostavljam, nisam ni primijetio da sam pretjerao. Sad kad prođem kroz tekst (feeling, PG-13, re-inventa,…) mi je jasno da ih je stvarno bilo i previše :)

    U svoju obranu, feeling je riječ koja je, vjerujem, ušla u naš svakodnevni govor (imam filing da…), PG-13 su koristili u filmu pa sam namjerno citirao, a za re-inventanje mi je, da budem iskren, falila kvalitetna hrvatska inačica.

    U svakom slučaju, zahvaljujem na konstruktivnoj kritici. I’ll keep that in mind. 😀

    (šala, jel)

  • maxima says:

    meni osobno uopće ne smeta korištenje anglizama, cijeli svijet je naučio na to. ne velim da je to dobro za “promociju jezika” (vlastitog) no ne treba ni patiti pa prevoditi stvari koje bolje zvuče ako podleti kakav anglizam, osobito kad objektivno (kako i autor veli) često nedostaje pametnih i smislenih inačica, što nije rijetkost, složit će se, vjeruje, kolege s FAK-a. 😀 – sjajna recenzija, nju ocjenjujem javno s deset a film budem… kad pogledam. 😀

    (kad bi nas se još pitalo pri prevođenju naslova, ih, gdje bi bio kraj inventivnosti… – bez anglizama 😀 )

  • Gjuro says:

    Meni je film bio tipična laka hollywoodska zabava, posebna samo po tome što želi biti ozbiljnija od sličnih filmova. A ta ozbiljna nota nije mi bila pretjerano uvjerljiva (Carell mi je isti kao u “Junferu”, teško ga je shvatiti ozbiljno). Puno su bolje one humorne strane. U svojim najboljim trenucima (npr. klimaks u dvorištu) film je urnebesno smiješan.

  • Jelena Djurdjic says:

    meni je Carell u ovakvoj ulozi legao, jer je tokom celih dva sata uspešno šetao na ivici da ne postane patetičan i preozbiljan ili komedijaš, izvukao se taman kako treba; film realno nije ništa posebno, ali u moru idiotskih lakih filmova ovaj je ipak i struktuiran, i likovi su razvijeni, koliko god klišeirani, i scenario ne vređa inteligenciju i ima par pristojnih mini priča (devojke koje padaju na dirty dancing potez, razgovor o popravci bojlera, pomenuta scena u dvorištu) i ima odličan ceo kasting, Marisa je izvrsna, klinci, bebisiterka, u filmu sa ovoliko podpriča to je možebiti i najvažnije

    šta si mu dao ne videh, osam? Da, pogodih 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.