Sveti motori (Holy Motors)

Piše: Ana Zupcic

Sveti motori (Holy Motors, 2012., 115 min)

Redatelj: Leos Carax

Glume: Denis Lavant, Edith Scob, Eva Mendes, Kylie Minogue

Ocjena: 7/10

 

Elegantan i očito bogat bankar gospodin Oscar (Denis Lavant) na početku novog radnog dana ulazi u dugu bijelu limuzinu čija je vozačica Celine (Edith Scob), smirena i ozbiljna zrela gospođa. Klizeći pariškim ulicama, razgovaraju o sastancima koji Oscara čekaju tog dana. A onda prestaje sva logika i realnost, te počinje ono što nas čeka ostalih gotovo dva sata: bizaran art film koji postavlja puno pitanja, uskraćujući odgovor na ijedno od njih.

Oscarovi sastanci zapravo su uloge koje mora odigrati, a za koje unaprijed dobije upute u tajnovitim fasciklima iz nepoznatog izvora. Sve što znamo jest da postoji neka misteriozna tvrtka u pozadini dugačkih limuzina koje kruže Parizom, a koja se zove Sveti motori. Celine, koja za Oscara gaji očite simpatije i poštovanje, vozi ga od jednog do drugog dogovorenog mjesta dok se on, pravi majstor prerušavanja, priprema na stražnjem sjedalu limuzine u kojoj se nalazi sva potrebna kostimografija i ostala oprema.

Tijekom filma Oscara vidimo u devet različitih uloga u devet nepovezanih priča, od kojih je svaka nova još čudnija od prethodne. Odličan glumac Denis Lavant kameleonski odrađuje lik stare prosjakinje, gimnastičara u trikou sa senzorima koji simulira seks s misterioznom i natprosječno savitljivom platinastom plavušom (za kompjutersku igru, čini se), ubojice iz gangsterskih krugova, starog umirućeg bogataša, itd., ali od svih je najupečatljivija i najbizarnija priča u kojoj Oscar kao čudovišan i tek poluljudski stvor na groblju otme fotomodel Evu Mendes sa snimanja te je kao hipnotiziranu odnese u svoj podzemni brlog, gdje upriliči čudnu scenu: njezinu haljinu zubima prekroji u tradicionalnu nošnju muslimanke tako da joj se vide samo oči, te joj gol legne u krilo, posipajući se pri tom laticama cvijeća dok mu Eva pjeva uspavanku. Ova priča sadrži još zanimljivih momenata koji je čine aluzijom na kazalište, ali i na priču Ljepotice i zvijeri ili na mit o otetoj Perzefoni koju je Had odveo u podzemlje. Fotograf koji brzo odustane od Evine ljepote, ali i sigurnosti i života, te počne fotografirati Oscarovu čudnost, satiričan je komentar na ljudsku glupost. Ali sve ovdje napisano ni približno ne može dočarati urnebes i začudnost ove scene dok je ne vidite svojim očima.

Drugo svjetski poznato ime u filmu je Kylie Minogue, koja tumači ulogu Eve Grace, odnosno Jean, Oscarove stare poznanice i potencijalno bivše ljubavi. Eva se vozi Parizom u limuzini sličnoj Oscarovoj te se bavi istom djelatnošću kao i on. U nostalgičnoj sceni u staroj robnoj kući gdje svud uokolo leže potrgane glave, ruke i noge lutaka, Kylie se u formi mjuzikla pita „tko smo bili, onda kad smo bili ono što smo bili, nekad davno“. Sve u svemu, ništa spektakularno. Za jednu priču koja je trebala biti nabijena emocijama, Kylie nas ostavlja indiferentnima. Odradila je to korektno, ali hladno i distancirano. Stoga, Mendes vodi 1-0.

Jedina konstanta koja povezuje priče zapravo je sam Oscar, koji nema svoj identitet ili neki život izvan limuzine. On jednostavno jest svih devet priča odjednom, uz očitu sumnju u smisao vlastitog postojanja i poslanja. On je metafora za uloge koje čovjek u životu odigra. Uostalom, nismo li i svi mi na neki način samo uloge koje u životima imamo? S time da su Oscarove daleko dramatičnije. U nekoliko priča tematizira se smrt, i to u različitim okolnostima, ali ne može se reći da je smrt glavna tema. Teško je zapravo reći čime se točno film bavi jer je svaki pokušaj jednostavnog tumačenja Leos Carax unaprijed namjerno osudio na propast. Priča ne postoji. Postoji samo više priča na jednom mjestu. U ovom filmu samom sebi doslovno je dopustio sve – i odbacivanje svake logike i povratak povremenoj iluziji smisla, neočekivan crni humor tamo gdje ga se najmanje očekuje i nježne ljudske emocije (bilo da se radilo o romantičnoj ili obiteljskoj ljubavi), pojavu čudovišnog bića iz legendi, ali i futurističke elemente. Carax je u svakom slučaju napravio jako ambiciozan film, samo je šteta što je usput i predugačak te ne isporučuje ono što prešutno obećava.

Sveti motori mogu se shvatiti kao filmski nadrealni eksperiment. Brojne su reference na stvaranje filmova i na kazalište – scene publike u kinu na početku, umetnuti crno-bijeli isječci, pojava tajanstvenog lika (evocira lik redatelja) koji u limuzini priča s Oscarom o tome zašto više ne uživa u svom radu, Oscarovi komentari kako su kamere ovih dana sve manje, pa i nevidljive, te zanimljiv glazbeni intermezzo, uklopljen u film kao jedna od priča i jedan od njegovih najsvjetlijih trenutaka (po mom mišljenju), u kojem Oscar predvodi harmonikaški bend, a onda i referenca na mjuzikl u priči s Kylie Minogue. Šteta je u Svetim motorima to što Carax također eksperimentira i s gledateljskim strpljenjem, a na tom planu mu ne ide dobro (čovjek koji je sjedio do mene napustio je kino čim je pojeo kokice) jer nakon početnih šokova naš apetit za apsurd i neshvatljivo toliko je prezasićen da se nadasve uvrnut kraj i Oscarova posljednja uloga za taj dan ne čine nimalo nelogičnima nakon svega što smo vidjeli.

Što još reći o filmu o kojem ni sama ne znam što reći? Konfuzan je, urnebesan, šokantan, apsurdan i na neki način fascinantan. Gledatelji koji traže priču i smisao izgubit će dva sata svog života, a ljubitelji art filmova s pozadinskim filmskim znanjem ipak mogu naći nešto za sebe u barem nekoj od vinjeta, ako već ne u svima. Carax želi podsjetiti na film kao umjetnost, gdje je sve stvar naše osobne interpretacije, a on nam daje samo neke (često varljive) smjernice. Sveti motori film je koji će vas potpuno zbuniti, ali istovremeno i natjerati da o njemu razmišljate još nekoliko dana nakon gledanja – u kojem god smislu da to bilo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.