Survival of the Dead

Piše: Matej Lovrić

Survival of the Dead (2009)

Režija: George A. Romero

Glume: Alan Van Sprang, Kenneth Welsh, Kathleen Munroe

Dužan sam objasniti „ulogu“  ove recenzije na samom početku. Nažalost, Survival of the Dead, najnovije čedo legendarnog Georgea A. Romera, toliko je zanimljivo, kvalitetno i duboko da se vrlo lako može analizirati u nekoliko riječi, a naširoko razraditi u nekoliko rečenica. Ipak, njegov autor zaslužuje mnogo više redaka i zato je nedavni izlazak Survivala savršeno poslužio kao povod za seciranje karijere jednog od najvećih horror-imena svih vremena. Koncentrirat ćemo se na filmove u podžanru „zombie flicka“, kategorije koju je Romero izumio sam samcat.

Bez pretjeranog razmišljanja, možemo se baciti na godinu 1968. i kultni nezavisnjak Night of the Living Dead, djelo koje je, kako neki kažu, bila prekretnica u horroru kao takvom. Snimljen za mizernu svotu i s anonimnom postavom, pogodio je gledatelje poput groma. Po prvi puta je ponudio, do danas već izlizanu, temu gomile mrtvaca koji, iz često mističnih razloga, ustaju iz grobova i hrane se na vrlo kanibaliziran način. Night je bio revolucionaran po mnogočemu. Jedan od prvih iz sfere nezavisnog filma koji je pomeo blagajne, jedan od prvih koji je imao Afroamerikanca u glavnoj ulozi, prvi koji je prikazao toliko krvi i iznutrica bez kompleksa. Iako današnje gledanje, zbog skromne produkcije, i ne predstavlja toliko sjajno iskustvo, odavanje počasti ovom trash-klasiku je neizbježno.

A ono što je uslijedilo nije bilo ni trash, ni skromno, ni pregaženo od strane vremena. Publika je 10 godina čekala na nastavak, a čekanje se višestruko isplatilo. Dawn of the Dead predstavlja jedan od najboljih horrora svih vremena, jedan od najboljih filmova 70-ih i vrhunski užitak za svakog fana strave i užasa. Zombiji su posvuda, a ljudi se snalaze kako stignu. Četvero glavnih likova završi u napuštenom mallu, koji pruža fantastičnu lokaciju za brojne zabavne scene. Pomalo je besmisleno prepričavati ih, no treba napomenuti kako Dawn stručnjaci često miču iz sfere horrora i gledaju na film kao na briljantnu kritiku kapitalizma i materijalizma, kroz metaforu zombija kao shoppingholičara. Sjajno razrađen i režiran, napet, komičan koliko i strašan, s fenomenalnim likovima i međusobnim odnosima i odličnom atmosferom rastuće klaustrofobije zbog zatvorenosti u istom prostoru, predstavlja punokrvnog filmskog velikana.

Nakon Dawna, bilo je teško očekivati kako će zombie-flick ikad dobiti boljeg predstavnika. Nažalost, to se i ostvarilo, iako je Romero i dalje bio u solidnoj formi. Sljedeća bitna godina je 1985., a nakon noći i zore, stigao je i Day of the Dead. Ovom nastavku mnogi su prigovorili slabe i površne likove (iako je kapetan Rhodes, u izvedbi Joea Pilata, fenomenalan negativac) i usporenu radnju, no valja pohvaliti onaj poznati magični touch 80-ih (početna scena, uz pripadajuću glazbu jednostavno ne može pripadati niti jednom drugom desetljeću) te Romerovo nastojanje da cijelu priču odvede u novom smjeru, kroz ideje znanstvenog proučavanja zombija te, eventualno, njihovog „pripitomljavanja“. Sjajan je i rad make-up majstora Toma Savinija, koji će 1990. režirati vrlo dobar i, radi opskurne produkcije originala, vrlo potreban remake (da, ni ja nisam vjerovao).

Nakon uspješno završene kultne trilogije, Romero se pritajio i odmaknuo od vlastitog žanra. U 90-ima, mnogi nisu znali hoće li ikada više razveseliti vjernu horror-publiku, uvijek u potrazi za neospornom zabavnošću pravog zombie-flicka. Ovoga puta, pauza je trajala 20 godina i 2005. smo dočekali Land of the Dead, nastavak koji je sve skupa pretvorio u kvadrilogiju. Land je zabavna, akcijom nabijena razbibriga s gomilom dobrih fora, djelo koje svojim retro štihom odaje počast zombijima kao takvima. Imena poput Johna Leguizama, Dennisa Hoppera i Simona Bakera dokazuju ozbiljnost produkcije, a cjelokupni dojam je, uz poželjno isključivanje dobrog dijela sivih stanica, sasvim solidan. Tada je Romero još uvijek djelovao kao redatelj koji točno zna što radi i želi i Land definitivno nije izgledao poput nečega suvišnog. Nažalost, čak je i odmjerenog čovjeka, koji više nikome ništa nije morao dokazati, povukla ta čudna sila današnjeg horrora, toliko sklona bespotrebnom gomilanju. Tek 2 godine kasnije, Diary of the Dead (ovoga puta u stilu kvazidokumentarca) je označio veliki korak unatrag, a štancanje se nastavilo i našim Survivalom iz 2009. .

U novom nastavku nepotrebno stvorene franšize, glavna lokacija je zabačeni otočić u saveznoj državi Delaware, poprište višegodišnjeg sukoba dvije obitelji (O’Flynn i Muldoon) irskog podrijetla. Od normalnog svijeta odvojena zajednica se, u skladu s tradicijom, posvađala i oko tretmana zombija. I dok se vođa klana O’Flynn, Patrick, želi svega riješiti metkom u čelo, Seamus Muldoon je pobornik sulude ideje o očuvanju mrtvih (otud i naziv Survival) kroz promjenu njihovih hranidbenih navika, tj. serviranja životinja nemrtvima. Prognan, Patrick se vraća s grupicom vojnika, odlučan u namjeri da ispuca sav višak streljiva.

Zanimljiva ideja i potencijalno revolucionarna (samo u svijetu zombija, naravno) novina Survivala, ostavljanje živih mrtvaca na, hm, životu, je upropaštena groznom izvedbom. Vrlo plastični i nezanimljivi likovi te slaba, neinventivna radnja dokazuju svu nepotrebnost, a, vrlo vjerojatno, i preuranjenost izlaska. CGI-efekti su apsolutno grozni i film sadrži onu magičnu moć razočaravanja, ne, osobnog vrijeđanja pravih fanova. Sav šarm, sva pomaknuta karizma Romerovih djela djeluju iščezli i zaboravljeni. Nažalost, o laganom gubitku dodira govore i nemaštovite akcijske scene, što je u zombie-žanru jednostavno neoprostivo.
Sve u svemu, kultni redatelj bi se svakako trebao ozbiljno posvetiti nekom budućem projektu i vratiti sav kredit koji je, u tako kratkom roku, vlastitim greškama pogubio. Iako su želje publike sve rjeđe briga pohlepnih producenata, nada umire posljednja.

Na kraju, ipak ćemo završiti u pozitivnim tonovima jer George to zaslužuje, stara slava nije mačji kašalj. Izvan subjektivnog svijeta horror-fanova, treba ga svakako poštovati kao pravog filmaša: inventivnog, talentiranog i poprilično hrabrog. Ostavši izvan svijeta mainstreama, često se borio sa skraćenim budžetima i čudnovatim glumačkim nastupima, no zombijima se, jednostavno, nitko nikad nije kvalitetnije i zabavnije bavio. Ikonografske stvari, poput vječno sporih živih mrtvaca (za razliku od, npr., onih Dannyja Boylea) koji su neotporni jedino na uništavanje mozga, bili su Romerov izum i trademark. Količina njegovih, da oprostite, muda, vidljiva je iz anegdote vezane uz onu davnu ’68. Veliki filmski studio nudio mu je ugovor pod uvjetom da promijeni završetak filma i uvede ljubavnu priču u fabulu. Romero je to odbio i snimio film po vlastitim kriterijima te otišao u legendu. Kad bi 1% tog duha došlo do izražaja danas, uopće ne sumnjam kako bi neki novi …of the Dead bio veliki uspjeh.

Jedan komentar za “Survival of the Dead

  • 2shaq says:

    Zbog ovakvih filmova mi je drago što ipak rade Zombieland 2. Radije bi to gledao nego ovak neš.

Leave a Reply

Your email address will not be published.