Super 8

Piše: Sven Mikulec

Super 8 (Super 8, 2011., 112 min)

Redatelj: J. J. Abrams

Glume: Joel Courtney, Elle Fanning, Kyle Chandler, Riley Griffiths, Ryan Lee, Gabriel Basso, Ron Eldard

 

J. J. Abrams već dva desetljeća gradi uspješnu scenarističku, redateljsku i producentsku karijeru u Hollywoodu, potpisujući neke popularne, sentimentalne filmove za šire mase (Forever Young, Armageddon), lake komedije (Taking Care of Business, Gone Fishing), iznimno uspješne serije (Lost), one manje pamtljive (Felicity, Alias), kao i poneki uzbudljivi SF spektakl (Star Trek). No manje zahvaljujući njegovom impresivnom stažu, a više intrigantnoj prijateljevoj preporuci kako se radi o „Goonies meet Cloverfield“ filmu, znatiželjan, optimističan i dobro građen otišao sam pogledati Super 8, njegov najnoviji projekt. S obzirom na činjenicu da je Abrams na Cloverfieldu radio kao scenarist, a da je Steven Spielberg u ulozi producenta živa poveznica Gooniesa i ovog filma o kojem razgovaramo, takve usporedbe zapravo i ne iznenađuju previše. I dok me Cloverfield zabavio, ali mi u svijesti i filmskoj kulturi ne znači ni približno koliko Donnerova sentimentalna priča o grupici djece u potrazi za blagom, The Goonies su, s druge strane, bili i ostali moji filmski počeci, razlog zbog kojeg sam tijekom svih tih godina uvijek ostajao negdje blizu ekrana/platna, izvor nebrojenih citata i jedini film zbog kojeg mi je čak i astma djelovala privlačno. Ako neki film usporedite s time, čak i poluozbiljno, na kvartovskoj kavi, bilo bi prilično neozbiljno od mene da to ne provjerim.

Ljeto je daleke ’79. godine, a mjesto radnje sasvim prosječan (izmišljeni) gradić po imenu Lillian. Mali Joe Lamb (Joel Courtney) ostao je bez majke nakon tragične nesreće u pilani* (dobri stari dani kad su žene išle u pilane, a ne na pilates…), a njegov način da se nosi s tragedijom i otuđenim ocem (Kyle Chandler), zamjenikom šerifa, jest da vrijeme provodi sa svojim bucmastim prijateljem Charlesom (Riley Griffiths), pomažući mu da snimi amaterski film o zombijima kako bi se prijavio na lokalni filmski festival. Filmskoj ekipi sastavljenoj od četvorice – petorice bliskih dvanaestogodišnjaka pridružit će se i zagonetna Alice (Elle Fanning), kći kvartovskog pijanice, zabušanta i rastavljenog samohranog oca Louisa Dainarda (Ron Eldard), za kojeg u praktički prvim kadrovima filma saznajemo da je nekako odgovoran za smrt gospođe Lamb. Kad Alice na jednu večer ukrade tatin auto i naša se ekipa po noći odveze do gradskog kolodvora kako bi snimila ključnu scenu Charlesova filma, klinci ni krivi ni dužni dobiju priliku posvjedočiti brutalnoj željezničkoj nesreći, u kojoj se lokalni znanstvenik, profesor Woodward (Glynn Turman), svojim pick-up truckom zaleti ravno u lokomotivu, uzrokujući uzbudljivu, stvarno dojmljivo režiranu sekvencu opće katastrofe i kaosa, u kojoj su naši junaci u samo nekoliko trenutaka zatrpani gomilom raspadnutog metala, razbijenog stakla i tisućama tajanstvenih kockica koje „liče na Rubikove“, ali će im svrha do druge polovice filma ostati sasvim nepoznatom. Kad u sredini tog vrtloga dima, vatre i panike djeca pronađu teško ranjenog profesora Woodwarda, ovaj ih upozori da o tom incidentu ne smiju nikome reći ni riječi, barem ako im je stalo do života roditelja i njih samih. Masa ljudi u uniformama uskoro preplavi scenu, i Joe i ekipa, nasmrt preplašeni, daju petama vjetra.

Na što je mislio „old man Woodward“? Tko će im to ubiti roditelje? Zašto je gradić u karanteni, zašto se jedna od onih metalnih kocki koju je Joe strpao u džep te traumatične večeri svako malo zatrese na njegovu stolu, zašto zamjeniku Lambu nitko od vojnog osoblja, prije svih šutljivi narednik Nelec (Noah Emmerich), ne želi reći ni riječ, i zašto napušenom zaposleniku lokalnog foto studija toliko treba da razvije film iz Charlesove kamere, kad bi ta snimka budućem Spielbergu zasigurno osigurala pobjedu na festivalu, i možda pomogla baciti malo svjetla na nerazjašnjive nestanke stanovnika dotad tihog Lilliana? Pitanja je mnogo, a u dva sata koliko ova priča traje, Abrams na njih uglavnom odgovara – sasvim spretno i simpatično.

Nakon gledanja ovog filma, mogu reći da se slažem s onima koji Super 8 doživljavaju kao posvetu nekim drugim vremenima, kad su se mlađahni Sean Astin, Josh Brolin i ostatak njihove družbe vucarali po onim podzemnim tunelima kako bi otkrili tajnu One-Eyed Willyja. I bez da sam unaprijed bio upozoren na povezanost ta dva filma, u Superosmici bih sasvim sigurno primijetio određene scene koje neodoljivo podsjećaju na Gooniese, sekvence ukorporirane u Abramsovu priču dovoljno suptilno da odgovaraju radnji, a ipak vidljivo i namjerno ostavljene toliko uočljivima da je posve jasno na što se njima ciljalo. Ovakav homage nekom drugom gledatelju možda bi i zasmetao, ali s ovim fanom Gooniesa to ipak nije slučaj. Osim što Abrams prezentira priču o skupini klinaca na samom ulazu u pubertet, baš kao što je to Donner učinio četvrt stoljeća ranije, sličnosti postoje i u načinu na koji su pojedine scene prikazane (stvor drži Joea i dahće u njega vs. Sloth drži Chunka, koji se užasava njegova zadaha), ili dijalozi vođeni (Umrijet ćemo. – Ne govori to! vs. Don’t say that, never say that, a Goonie never says ‘die’), što samo pojačava osjećaj nostalgije i dojma da je cijeli film jedna SF komponentom dekorirana sentimentalna šetnja u jedno drugo doba, kad su filmovi, baš kao i družbe, bili drukčiji no danas.

Taj Goonies vs. Cloverfield postulat u početku mi je bio nezamisliv, dok sam pokušavao zamisliti debelog Chunka kako bježi od ogromnog aliena i mrmlja u bradu: ”I like the dark, I love the dark, but I hate aliens. I HATE aliens.“ Ispalo je, međutim, da je te dvije teme – zaigrani klinci koji, uvaljeni u nevolju, oslanjajući se jedno na drugo pronalaze snagu za koju nisu ni znali da posjeduju, i ogromna, smrtonosna stvorenja s dalekih planeta koja će požderati bilo koga tko im se ispriječi na putu kući – zapravo moguće spojiti, i to dovoljno spretno, šarmantno i nadahnuto da finalni proizvod ne poprimi obrise kaotičnog pokušaja da se snimi sadržajno isprazni tematski mutant od filma koji će privući što više poklonika obaju žanrova, a zauzvrat im ponuditi samo osjećaj prevarenosti i ogorčenosti. Abrams ne upada u zamku koju mu pruža tehnološki napredno doba u kojem snima ovaj film – specijalni efekti ovdje su kvalitetno iskorišteni i, što je najvažnije, u službi su priče, a ne obrnuto. Odluka da se glavni „glumac“ Superosmice ne prikaže do gotovo pred sami kraj filma je, pokazalo se, bila puni pogodak – auti se prevrću, stakla bivaju razbijena, drveća srušena, lica nesretnih prolaznika užasnuta – po meni sasvim dovoljno da se stekne dojam protiv čega se naši klinci moraju boriti. Kad je problematični posjetitelj s nepoznate nam planete konačno dobio svojih pet minuta, samo me podsjetio kako se filmska ekipa fino dosjetila ostaviti ga skrivenog toliko dugo. Iako je homesick stvorenje napravljeno korektno, ništa nije strašnije od onoga što ne vidimo i ne poznajemo, pa ni ovdje nije ništa drukčije. Ranije spomenuta eksplozija vlaka, pak, dolazi baš kao naručena nakon sporih, mirnih i varljivo uspavljujućih početnih dvadesetak minuta, i doživio sam je kao vrlo efektan način da nam najavi napetu vožnju (down Memory Lane) koja nas očekuje do kraja filma.

J.J. Abrams odigrao je svoje karte kako treba. Pozivanje na starije autore, simpatična hrpa dječurlije uz koju se lako vezati (poseban pozdrav malom piromanu, pljunutom Luki Modriću!), uzbudljiv zaplet, dirljiva pozadinska priča o dvije obiteljske tragedije, zabavni komentari glavnih likova kako bi „mogli snimiti monster movie… zakon!“ – Super 8 uspio je dotaknuti onu sentimentalnu žicu u meni, ali odjek te žice bio bi možda malo glasniji da se s tom istom osjećajnošću nije na trenutke malo i pretjeralo (brojne scene s maminim medaljonom?). Isto tako, neki ljudi filmu bi mogli zamjeriti činjenicu da se, tragičnom podtekstu usprkos, ipak radi o dječjem filmu, gdje je prilično ozbiljna stvar (a napad čudovišnog aliena i invazija vojnog osoblja na selo nisu baš zezancija) prikazana iz dječje, naivne, blesave perspektive. To, svejedno, ne vidim kao minus Abramsove priče.

S druge strane, sigurno će se naći poneki gledatelj kojem neće najbolje sjesti tematska rastrojenost filma, tj. činjenica da Abrams svoja dva sata želi iskoristiti da nam ispriča tri različite priče: djeca polako odrastaju i nose se s pubertetom i onim što s njim neodgodivo dolazi, mali Joe prolazi kroz teško razdoblje prilagodbe na život bez majke, dok mu je odnos s ocem daleko od bliskog, a s treće strane imamo i to nesretno čudovište i užas koji ono izaziva u stanovnicima Lilliana. Spojiti čisti monster movie s dječjim avanturističkim filmom i pravom obiteljskom dramom nije lako, pa ne iznenađuje poneki komentar koji sam nakon gledanja uspio uloviti kako bi Super 8 mogli komotno rastaviti na dva-tri solidna filma.

Osobno, čini mi se da se malo previše htjelo, pa je svaka od tri tematske cjeline pomalo neizbježno zapostavljena, ali i da je konačan rezultat ipak izrazito pozitivan: govorimo o zabavnom, simpatičnom, dječje zaigranom, ali ozbiljnom filmu koji me ni po jednoj od spomenutih točaka nije razočarao. Što se tiče njegovih nedostataka, na trenutke očitih i, zbog raznovrsnosti scenarija, vjerojatno neizbježnih, ugledat ću se na One-Eyed Willyja, i zažmiriti na jedno oko.

* Kasnije su me podsjetili da se ipak radi o čeličani, ali bi mi u tom slučaju propala fora.

4 komentara za “Super 8

  • Maxima says:

    Klasično lijepo složeno – i klasični navlakač, zbog kojeg ću 100% pogledati film. Bez obzira na manjkavosti koje si naveo, meni to neće smetati. Ali mi je drago da si to sve spojio u vrsnu recenziju.

    Save as: pirate radio 😀

  • Bruno Dodig says:

    “Poluozbiljan komentar na kvartovskoj kavi”? Poluozbiljan?!?!
    Sven, gade jedan… :)) 😛

    Super (8) recenzija! 😉
    Rekoh ti, “Goonies” meets “E.T.”. Sve u svemu simpa, dječje, dramatično i ozbiljno all at the same time…

    Meni je dobar. Ostavlja neki good vibe… :))

  • Sven Mikulec says:

    Maxima, uvijek mi je drago ako nekoga “natjeram” da pogleda nešto, meni je isto, kako Bruno kaže, ostao neki pozitivan vibe. :) Hvala na komentaru.

    Bruno, inspiracijo moja, ovaj put i napismeno zahvaljujem na preporuci 😀

  • maxima says:

    Nije se baš “odapeo” visoko, ali čuj… dosta zabavan i onako… osjećala sam se k’o klinka kad sam prvi put gledala E.T-ja ili nekako tako (mislim, bubam film ali osjećaj je u pitanju, jel’) a sad, izgubio me malo u zadnjoj trećini… 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.