Sum-bakk-og-jil (2013.)

Piše: Jerko Vičić

Gledao sam nedavno jedan fenomenalan film. Moraš ga pogledati!

Reci, reci.

Triler samo takav, gluma otkida. Mislim, jest da je korejski, ali…

Ma čekaj, korejski?! Bježi, neću gledat te čudake!

Navedeni dijalog može vam lako biti poznat ako ste jednog dana, kao dotad prosječan filmofil, sasvim slučajno naišli na jedno od filmskih ostvarenja kulture o kojoj malo znamo, a koju još manje i razumijemo. Da nešto odmah razjasnim – nije (južno)korejski film jedino na što ciljam. Kao što ni ovaj dijalog često nije ovako uljudan i politički korektan. Nemali broj ljudi, pa i onih koji sebe vole nazivati filmoljupcima širokih vidika, Korejce, Japance, Kineze, Tajlanđane, Tajvance, Vijetnamce i ostale azijatske nacije vole stavljati u isti koš i svih zvati ili „Japancima“ ili „Kinezima“ ili nečim pogrdnim i neukusnim. Stvar balkanskog mentaliteta? Ili bjelačke malograđanske svijesti? U svakom slučaju nije za pohvalu, ali sve vam je jasno, pa zasad ostavimo taj problem izvan jedne filmske recenzije.

Amerika voli nanjušiti tuđi potencijal i uspjeh te taj isti ili pripisati nekim vještim manipulatorskim sredstvima sebi, ili ga toliko izreklamirati ondje gdje želi, da više i ne znaš radi li se o individualnom, ili globalnom produktu. A mi volimo sve što i Amerika, jer smo, naravno, u trendu.

2

Proboj japanske kinematografije na zapadno tržište počeo je relativno rano, u odnosu na korejsku, prvenstveno zahvaljujući legendarnom majstoru Akiri Kurosawi (Rashomon, Seven Samurai), a kasnije i Takashi Miikeu (Ichi The Killer, Audition, Dead Or Alive). Kako bi izbjegli lekciju iz povijesti azijske kinematografije, spominjem samo Japan, a ostale (uključujući i Bollywood) ostavljam između redova.

Smisao ovog uvoda jest istaknuti značaj trenda novopridošlih zvijezda istočnjačke kulture u zapadnoj, prvenstveno holivudskoj industriji. Od Tigra i Zmaja (Crouching Tiger, Hidden Dragon) Ang Leeja do nadolazećeg Snowpiercera korejskog redatelja Joon-Ho Bonga, sve češće viđamo te zvijezde za kormilom blockbustera. U zadnje vrijeme, to su Korejci. I sve je to sasvim normalno, i shvatljivo. No, ono što mene zanima jest povratni utjecaj Hollywooda na industriju, pa i kulturu iz koje iščupa ono kvalitetno i formira po svojoj volji. Japanci su tvrdoglav narod s jakim vlastitim identitom, i ne daju se tek tako smesti. No, što je s Korejcima?

I tu dolazimo do glavne teme recenzije – neočekivanog prvaka korejskog box officea – Hide and Seek.

3

Prva asocijacija istoimeni je horror film s De Nirom, i ta asocijacija nije sasvim kriva. Po pitanju radnje da, ali atmosfera i naboj napetosti svakako imaju svoj korijen u osam godina mlađem američkom „bratu“. Oldboy, Memories of Murder, Chaser, Save The Green Planet – redom korejski hitovi s jakom zapadnjačkom fan bazom. Zaslužuje li istu sudbinu i Hide and Seek? I što ga čini toliko primamljivim korejskoj publici?

Sung-Soo ima sve – ženu, djecu, zavidan apartman u dobro osiguranoj zgradi, ugodno susjedstvo, i uživa u rastućoj korejskoj ekonomiji kao pripadnik visokog staleža. No, dobar dio toga je naslijeđen. Nepravedno naslijeđen. Time što ga je usvojila bogataška obitelj koja je tad već imala jednog sina, i krivo optužujući tog sina za zločin u djetinjstvu, Sung-Soo je dobio sve, a njegov polubrat prognanstvo iz obitelji, i vječan žig sramote i osude na sebi. Sung-Soo ipak je ostatak života proveo mučen svojim degutantnim činom pa kada dozna za bratov nestanak, krene u potragu, odlučan doznati sprema li mu se osveta ili se radi o nečemu mnogo strašnijem. I što zapravo znače oznake kraj svakog stana u zgradi u kojoj je živio njegov brat, a koje se iznenadno pojave i u zgradi gdje živi njegova obitelj?

Radnja je, dakle, stereotipna, ali dovoljno zanimljiva da zaintrigira prosječnog gledatelja. U Južnoj Koreji dogodila se prava pomama za filmom koja bi se mogla usporediti s fenomenom kultnog modernog američkog slashera Scream (1996.). Oba filma krenula su bez velikog budžeta i nebeskih ambicija, s jednom velikom filmskom zvijezdom (Drew Barrymore – Scream, Son Hyun-Joo – Hide and Seek) i neodoljivim šarmom „underdoga“. No, dok je Scream uspio ponajviše zbog samosvjesnosti mana (ali i vrlina) horror žanra, Hide and Seek stavlja naglasak na socijalnu strukturu Južne Koreje. Ni to nije pretjerano originalno, ali kad se tako nešto uspješno upakira u lako gledljiv i pitak triler s nekoliko jako napetih i jezivih scena, ne treba mnogo da se dobar glas proširi. Kad se u to uključe i određene zvijezde koje na svojim twitterima javljaju kako je film odličan (Siwon), tinejdžerska publika naprosto tome ne može odoljeti. A tinejdžerska publika širi glas brže od ikoga. I tako Hide and Seek sjeda na prvo mjesto korejskog box officea, te mladom redatelju Huh Jungu utire put kroz daljnja bespuća i oaze filmskog stvaralaštva. Sada se možemo vratiti na prvo pitanje – ima li tu utjecaj Amerike svoj obol i koliko je ta pomama zaslužena?

Ima, i u cjelini nije.

4

Korejska je najsličnija holivudskoj od svih azijskih kinematografija i, unatoč svojoj ogromnoj kvaliteti i hiperprodukciji, u posljednje vrijeme biva pomalo razmažena. Reakcija tog tipa je psihološki sasvim prihvatljiva i neiznenađujuća, no možda dolazi malo ranije nego što je trebala. Pop kultura širi se u svaku poru životnog stila, pa i nije čudno da jedan Gangnam Style može imati toliki utjecaj na sve vrste komercijalnog stvaralaštva. Ne karikiram.

Hide and Seek izvrstan je kao debi mladog i talentiranog redatelja, no raspada se nakon prve polovice. Sav misterij iz prvog dijela filma, u kalupu mračne atmosfere, biva naglo zaokrenut za 180 stupnjeva i pretvoren u klasu B filmova osamdesetih, s naivnim scenarističkim riješenjima i nemalim rupama u priči te jako, jako antiklimaktičnim krajem. Odraz je to neiskustva samog redatelja (koji ujedno potpisuje i scenarij), što je oprostivo. Pogotovo široj gledateljskoj masi, koja je pala na jeftini thrill, i zadovoljna izašla iz kina. No Huh Jung osvaja i nagradu za najboljeg novog redatelja koju dodjeljuje Korean Association of Film Critics Awards. Ta me već činjenica pomalo brine, jer imam dojam da se naglasak stavlja na zaradu i uspjeh, a ne toliko na kvalitetu. Znamo koja mašinerija ima taj modus operandi.

1

Možda sam na koncu ipak ja onaj koji je prestrog i razmažen impresivnim stvaralaštvem u korejskom filmu, jer ne mogu osporiti užitak koji mi je Hide and Seek pružio te se izrazito radujem svakom budućem projektu Huh Junga. Hype je pomalo prenapuhan, ali nekada treba jednostavno upaliti film i uživati. A to je ono što Hide and Seek nudi, i to je ono, što je nekada sasvim dovoljno. Čak i od velikana moderne azijske filmske industrije.

I možda je upravo ovakav film ono što moj hipotetski prijatelj s početka treba da bi se lagano upustio u taj svijet.

4 komentara za “Sum-bakk-og-jil (2013.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.