Sucker Punch – Babydoll uzvraća udarac

Piše: Vanja

Sucker Punch – Babydoll uzvraća udarac (Sucker Punch, 2011.)

Režija: Zack Snyder

Glume: Emily Browning, Abbie Cornish, Jena Malone, Vanesa Hudgins, Carla Gudgino, Oscar Isaac, John Ham, Scott Glenn

 

Nešto me brine oko ovog filma. Već se mjesec dana gnjavim i na kraju si kažem, WTF, pa to je samo film, ne pišeš doktorsku disertaciju. No, Zack Snyder mi je i otprve sjeo kao dosta intrigantan lik, a podlegla sam i onome što si branim – pogledala trailer, zbog kojeg, opet, umalo ne pogledah film. (A ja, ponavljam se, svakome dajem šansu…) Ne vjerujem da je izgubio onaj fini, pametni šlif koji ga je u svakom slučaju obilježio kao nešto svježe u kinematografiji. Čudno možda, ali (IMHO) svježe. Ono što je u Sucker Punchu neporecivo, bio on dobar ili loš, je neporeciv Snyderov umjetnički dodir – pa čak i na mjestima gdje i nije osobito nužan; sigurna sam da je Zacky sretan. Demonski samuraji s Goetlingom, lizala, reptili i tinejdžerke, sad žrtve, sad superheroji u raznoraznim kombinacijama emo-nazi stilova odijevanja samo su neke od veselih sličica koje pršte iz ovog filma.

Zapravo, priznajem da Sucker Punch uopće nije film o kojem se lako može nešto smisleno napisati. Recimo jednostavno kako to i nije baš film jer ako sad krenem secirati i čupati stvarni zaplet i polijepiti ga samoga, film bi valjda trajao pola sata. Ni toliko. Gledajući vizualno, jasno je da tu mogu reći samo wow jer je film bogat, natrpan impresivnim scenama, ali zaplet ne drži ništa. I tako ni zaplet ne drži vodu. Nije lako pratiti ili se ufurati u bilo koji lik jer nemaš u što. Što su likovi u filmu? Nešto poput robova akcije koja je u nekoj drugoj dimenziji, u primozgu, u bijegu od stvarnosti, uz suptilan no vidan začin seksualnog naboja. Zamislila sam se je li jedan od mojih umalo pa omiljenih mlađih redatelja ikad bio sasvim normalan ili mu je tek trebao ventil?

Znate što? Radnja unutar radnje, pa onda unutar te radnje neka malo gluplja radnja i tako ukrug. S druge strane – mogu si protumačiti kako je ovaj film jednostavno zbrka raznih fantazija i dosta jakog retro-toucha kombiniranog s ultra-modernim oružjima, letjelicama, stubištima Tian’anmena ili slično. Pošto još niste shvatili o čemu je zapravo film, jer nisam ni ja, a bome nisam ni napisala, išlo bi otprilike ovako:

Sucker Punch počinje, traje i završava kao neki epski fantasy pošteno nabrijan akcijom (isprika ako sam ga svrstala u nešto što možda nije?), koji nas ubacuje u umove mladih djevojaka koje istim tim umovima izvode bijeg iz apsolutno sive i ne baš shvatljive realnosti. Glavna protagonistica Baby Doll (Emily Browning) preskače dimenzije vremena i prostora, pluta gdje god ju mašta odnese, a sve njene prilično atraktivne avanture dosta stručno navlače gledatelja u labirint u kojem i ne mora biti jasna njena stvarnost. U sukobu sa (naravno) zlim po-očimom i nakon psihološki potapajućeg preokreta u vlastitom domu, zatočena je u asilum s par sličnih djevojaka, napucanih, u suknjicama, vrućim hlačicama, mrežastim čarapama… – every boy’s dream. U sivilu tog zdanja, poput kakvog twistovskog doma za siročad (čekajući na skoru lobotomiju zbog onog što je učinila…), Baby Doll se pokazuje borcem. Čudni su no atraktivni načini na koji prelazi u stanje svoje podsvijesti, putuje, iskače, uskače, vozi helikoptere ili avione, ratuje s orkama, u rovovima s vojnicima prošlih ratova ili slično, a film skače li skače i sam (ne teče… mind you). Imala sam tu nerijedak dojam nedovršenosti, no opet je tu nečeg toliko pretjeranog da je neodoljivo šarmantno. Džoker karta je ono na što se ta mrvica plota uopće i oslanja, a to je disfunkcionalna obitelj, uvijek plodno tlo, no i tu popunjeno ne baš osobito genijalnim i inovativnim likovima. Djevojčice-ratnice su, dakle, zaključane protiv svoje volje, ali Baby Doll je ta koja ne odustaje. Nabrijava ostale cure, Rocket (Jena Malone), uličnu skitnicu Blondie (Vanessa Hudgens), mrzovoljnu Sweet Pea (Abbie Cornish) i do peta odanu Amber (Jamie Chung) da osnuju pravu razbijačku bandu i uteku od čekića u čelo.

Da ne bi rekli kako ih nema, tu su i neki muški, jel’… npr. Oscar Isaac (Blue), ljigavi korumpirani „medicinar“, te doktor High Roller (John Hamm), dok je Carla Gugino madam Gorski, psihijatrica (hmda) koja se brine za njihove mlade duše, uči ih plesu i nepotrebno ali (eto) simpatično afektira ruskim akcentom. U biti, nitko nije ono što isprva jest. Ili obratno. Uf. I tako dalje. Likovi su zbubani i nerazrađeni da se prelijevaju i onim što jesu i onim kako ih vidimo kroz oči utegutnih i opakih seksi curetaka. I bring wet showers for the thirsting flowers – Shelley, isprika što te citiram u ovom kontekstu, ali i ti si bio pomračan tip k’o i ovaj film. Znate kako Sucker Punch juri prema kraju? Rekla bih da praktično siluje sva moguća načela „pričanja priče“, ostavljajući vizualnom da govori samo za sebe. Iako, moram priznati, to u ovom filmu pali. Jednostavno nije fer sve popljuvati kad ima stvari koje su dobre.

Izvrtloženo, uvrnuto, puno pa prazno, ne bi trebalo doći kao neko osobito iznenađenje u filmu u kojem se vizualni napad stalno nadmeće s likovima i njihovim razvojem. Akcijske scene su atraktivne, uznemirujuće i krajnje sugestivne. Film se u dobroj mjeri oslanja na soundtrack u kojem i Emily Browning ima svoj (dosta dobar) glas. Svaka brijačina je uokvirena s po jednom pjesmom, gdje se mješaju remix Eurythmicsa s početka, Björk, Beatles, etc., the full package. Ukoliko je na trenutke film ukočen ili čak iznuđuje neki déjà vu, glazba definitivno pumpa čisti elektricitet u ionako moćne akcijske scene. Još da su i ostale stvari u ovom filmu bile tako uigrane i zanimljivo složene…

Opet, ne slažem se s ljudima koji vele da će SP zapečatiti Snyderovu karijeru. Dapače, mislim da ovaj film ima sasvim dovoljno potencijala da privuče određene skupine gledatelja i postane im gotovo kult. Nije ni to nesreća. Čovjek je probao, napravio nešto prilično novo, svoje i relativno originalno, čudno, dosta plitko, ali savršeno gledljivo, ako ne grebete baš za dubokoumnostima ruskih spisatelja.

Sucker Punch je, po meni, jedan kroz jedan Snyderov izum, san i igrarija. Dawn of the Living Dead je bio izvrstan, 300 malo prepun testosterona za moj ukus, ali neosporno dobar, a u Watchmen sam se zaljubila. Jasno je da su fanovi Supača odmah Sucker Punch uzeli kao mjernu jedinicu za ono što će raditi s nastavkom omiljenog im strip-junaka, te hoće li uopće uspjeti iznijeti već najavljenog drugačijeg čovjeka koji leti na način na koji su prethodni dijelovi i heroj u plavom to zaslužili. Ne želim vjerovati pričama da su producenti u banani, nervozni zbog predstojećeg i očekivanog Superman: The Man of Steel, a Snyder baš i nije puppet koji sluša sve zapovijedi. Dapače, on je u mnogome originalan i vizualan maestro sa svim svojim manama i vrlinama, kao i svi drugi, a ovisno od kuta gledanja, činjenica da je upravo vizualna slojevitost ovog filma prožderala sve ostalo i ne mora biti toliki minus. Stvar ukusa.

Teško se oteti dojmu da je ovo Snyderovu bila čista igrarija, dječački san, projekt napravljen s očitom strašću, ali prenesen krivim medijem. Da je strip, bio bi čisti mrak. Da je PC igrica, bio bi über-wow.

8 komentara za “Sucker Punch – Babydoll uzvraća udarac

  • Deni Zgonjanin says:

    Loš film, stvarno sam očekivao više…

  • Gjuro says:

    Zack Snyder za mene je najgori redatelj na svijetu. Uwe Boll se, naime, barem ne smatra umjetnikom i vizionarom pa gledatelje ne davi patetikom, iritantnim slowmotionom i općenito kadrovima koji vrište: “Gle me, kak sam cool i talentiran!”. Da nije zgodna, Emily Browning bila bi negledljiva s tim svojim konstantnim “Weltschmerz”-izrazom lica. Kriv je, dakako, redatelj koji joj je davao upute.

    Sama ideja nije loša, ali nepotrebni debilizmi upropaštavaju priču. Primjerice, od onih famoznih predmeta koji tobože curama trebaju za bijeg, neki su stvarno smiješni – npr. upaljač je tolika egzotika da se baš mora uzeti iz džepa velike njuške? Ili: cure su valjda toliko tupave pa si moraju ostaviti šalabahter s tajnim planom na zidu. Mislim ono…

    Kad pomislim što bi Christopher Nolan napravio od ovoga, dođe mi da plačem.

  • Deni Zgonjanin says:

    Potpisujem sve što si naveo Gjuro, osim onog da je Snyder najgori redatelj na svijetu… Mislim da za njega još ima nade, pod uvjetom da ga kontrolira netko poput Nolana…

  • Maxima says:

    E da, gjuro je poznati šnadjermrzac 😀 – ja plačem na Watchmenima svaki put, ali ne mogu reći da je Zacky baš najgori/najdosadniji/naj… ostalo redatelj na svijetu 😀 No, svakome njegovo. Šteta za ovaj film, a možda i nije. Možda je sreća što se ispuhao u svojim wet dreams, pa nadalje bude malo bolji 😉

  • Deckard says:

    Već vidim kako je išao radni sastanak:

    Osoba A: Što danas privlači ljude u kina? Ne one starije, više neku kliku tipa Twigliht?

    Osoba B: Polugole cure. Ali, one su cool polugole cure, kao da ne uvrijedimo mlade cool cure.

    Osoba A: A što ćemo da privučemo muške u kina? Polugole cure su u svakom porniću.

    Osoba B: Akcija. Te polugole cure će se lemati sa svime i svačime i to s cool oružjem, malo Matrix furke, malo slow motiona…

    Osoba A: Odlično! Snimite mi taj film.

    Karikiram, ali takav sam nekakav dojam dobio dok sam ga gledao. Film ima temelje sačinjene na tim ekstra uber cool, vizualnim scenama akcije, ali ostatak je tek popunjavanje vremena. Inače, volim pošteni mindfuck film, ali ovdje je sve to generalno zakazalo, s time da je i glavna glumica promašaj i to takvi (ili se Snyder toliko zatelebao da joj nije dao nijednu uputu oko izraza lica) te me apsolutno ništa nije uvuklo u radnju. Cool recenzija, bolje nego sami film. I imam samo jednu tiny zamjerku. Svi su nabrojani, ali gdje je legenda Scott Glen? :-)

  • Maxima says:

    Scott je prekul inače, odnio bi pol recenzije. Nabrojala sam ga u “glume” 😉 on je uvijek prekul, tako da…

  • bakero says:

    Jako originalna ideja, vizualno prekrasno nema šta, za polizat prste, bilo bi dobro kad bi se napravila pc igra na ovakvu šemu mislim da bi to moglo bit zanimljivo

  • GaGGy says:

    slažem se s ovim Gjurinim osim u pogledu mržnje prema šnajderu, cijelo vrijeme dok gledam film razmišljam kako bi ovo zapravo bila izvrsna igrica. a emily browning ima tako iritantnu pojavu/izraz lica da u njemom slučaju podržavam lobotomiju 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.