Stoker (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Stoker (2013., 98 min.)

Režija: Chan-wook Park

Scenarij: Wentworth Miller

Glume: Mia Wasikovska, Matthew Goode , Nicole Kidman

Ocjena: 8/10

 

Trebam li tekst započeti uvodom ‘kako je snimiti film u Hollywoodu zajebano’, ili uvodom ‘ako vam je ovo prvi Parkov film’ ili ‘o očekivanjima’? U troumici najbolje je sve izmiksati – Park je ostvario san vjerojatno svakog tko se bavi filmom – stigao je u Hollywood, onda kad je to želio i bio spreman za borbu neprestanu (simultano je došlo do ekspanzije Južnokorejaca na američko tržište, jer tu su i Kim Jee-woon (A Bittersweet Life), koji je radio sa Schwarzeneggerom, i Bong Joon-ho (The Host), koji priprema sci-fi Snowpiercer,  ali to je sve skupa  posebna tema), što je možda sva razlika ovog svijeta.  Ako niste gledali Oldboyja ili Lady osvetu, ne znam dokle će vas Stoker odvesti i, yup, expectations can be a bitch, i taj strašni teret misli uskovitlanih moramo, stoički dakako, izdržati. Dakle, zanemariti. Sve. Jer, davno sam čula, učenik je jednom pitao profesora kako da priđe čitanju knjige i dobio uvijek točan odgovor – with pleasure.

Charlie (Matthew Goode) je, po riječima redatelja i Goodea, sjebana verzija Petera Pana. Na toj nekoj liniji se glumac kreće – glumi uglađenog, skockanog strica, koji dolazi na sahranu svog brata.  Proputovao je cijeli svijet, šaramantan je toliko da i usamljenoj udovici (camp Nicole Kidman, pojavno načisto u fazonu zaludne hladne, nekada femme fatale staroholivudske dive) zavrti mozak. Gotovo uvijek ima nevinu, dobrodušnu facu, sa zadržanim osmijehom u uglu usana,  kao da se sjetio nekog vica, no istovremeno čini se da, kad bi zaista i ispričao ono što mu je na pameti, i blazirana udovica bi potegla sačmaricu. Ovaj odnos nije glavna pokretačka osovina, jer se stric nakon dugogodišnjeg odsustva vratio po onu koju smatra sebi istom, nećakinju Indiju (Mia Wasikovska, u ulozi natprosječno inteligentne, zatvorene, neotkrivene djevojke koja ne dozvoljava nikome da je dodirne), a tu mu šarm ne pomaže.

Scenarij Wentwortha Millera (glumca iz Prison Break) je inače bio na tzv. Crnoj listi – top 10 scenarija koji još nisu ekranizirani, gdje je čamio i Argo. Ljudima koji lude zbog ovakvog Parkovog izbora i priču krive za prazan film kao da promiče činjenica da se Millerov scenarij savršeno uklopio u redateljev način rada – malo teksta, prostora za vizualne i glazbene, zapravo zvučne, improvizacije koliko želiš (postaje jasno zašto su ga drugi zaobilazili). Zar nije bolje gledati Indiju kako ljušti jaje, nalazi cipele, zarezuje onu olovku, nego kroz seriju dijaloga upoznavati je?

Film ima tu crtu, gen, da odraste u jedan lijepi, visoki i besmisleni film, i neki će sigurno u njemu to već sada vidjeti. Netko će u repetitivnim zvucima Nancyjinog Summer Wine vidjeti patetični LDR stunt sve znajući da Park nije od jučer i to je O.K.  Zašto sam mu zalijepila (čak) osam? Jer mi se svidio. Sada.  Jer se (Park) nije plašio da će tempom i kadriranjem biti samo umišljen, dosadnjikav i isprazan (o tome su producenti glavu lomili te je film, standardno već, skraćen za 20 minuta).  Jer nije ignorirao činjenicu da radi za Amere i da ima priliku za uzimanje od njih svega što voli – estetiku horora (koju je mijenjao na svakom ćošku jer ovo NIJE horror film), male tipske, pro camp uloge (Jackie Weaver, Ralph Brown), suradnje s Philipom Glassom, Manselom, Emily. Jer se igrao sa 105 referenci, Hitchcockom (Shadow, znam – znate), ‘uncle Charliejem’ i nije propustio priliku da uživa. Jer ne želi pobjeći od stilskih perverzija da, i u  brutalnosti (odlična scena u šumi, rasprskana krv na prelijepom cvijeću), stvarajući svoj žanr. Jer je scena pod tušem iskrenost koju želim, i koje je moralo biti daleko više. U ovu glavu je upao u prostor koji ga čekao, kao obiteljska drama, kao priča o pronalaženju i prihvaćanju sebe na prvom mjestu, i vjerojatno bi se primio i da je najgori shit na svijetu jer, pa, moje ljubavi su spektakularno slijepe.

“Take take, taste taste taste” – Becomes the Colour u odjavnim scenama, Emily Wells, ono je što je Milleru u riječima nedostajalo, ali je Park i to riješio.

3 komentara za “Stoker (2013.)

  • Jovana says:

    ”Shadow, znam – znate”
    – kako ne bismo znali: http://en.wikipedia.org/wiki/Shadow_%282013_film%29

    Ja mu dajem 6/10 i to samo zato što sam i ja zaljubljena u njega. Da nisam, bilo bi manje.

  • Danijel.82 says:

    Osim narativnog i vizuelnog stila, na mene je veliki utisak ostavila gluma Mie Wasikowski. Svojom mistikom je ležerno “ukrala” skoro svaku scenu, a Goode mi nije delovao suviše harizmatičan za rolu psiho-stričeka.

  • Matea Rebrović says:

    Film je odvratan, iako to mislim u dobrom filmskom smislu. Štosna priča i prljavi likovi. Istina, glazba, zvuk i vizualizacija predvode igru što je pun pogodak. Film ništa spešl, ali za pogledat.

Leave a Reply

Your email address will not be published.