Steam of Life / Stand van de Sterren

Piše: Jelena Djurdjic

Steam of Life (2010.)

Redatelji: Joonas Berghäll, Mika Hotakainen

Ocjena: 7

 

Koncept ovog dokumentarca vrlo je jednostavan – muškarci iz Finske, kojima je ovaj film na koncu i posvećen, pričaju priče koje su ih životno odredile, a sve to u jednom sasvim intimnom okruženju, u saunama. Koliko god svatko od nas mislio da ima neku predstavu što sauna i alkohol znače Fincima, mislim da će mu se oči otvoriti tek poslije ovog dokumentarca. Ljudi su napravili saunu od kamp-prikolice, telefonske govornice (sa sve instaliranim točkovima, lako prenosiva), automobila, poljoprivrednih mašina, ma svakog prostora koji ima sve četiri strane. Dio rituala upotpunjava najčešće pivo, koje se popije po izlasku, ili neka žestica, koja se konzumira unutar saune.

Ne znam koliko su priča autori snimili i na osnovu kojih kriterija je vršena selekcija, ali je na osnovu uzorka koji je pred nama neminovno doći do sljedećih zaključaka: nikada mi nećemo imati takvu kulturu življenja (ne u smislu da će saune biti naša svakodnevnic,a nego u smislu da će normalne stvari biti naša svakodnevnica, mi nismo takvi). A druga stvar, za cijelu priču daleko važnije je da su Finci spremni i sposobni da u malo riječi smjeste svoje životne nevolje, probleme, greške, osjećanja, razmišljanja, znaju locirati svoje ja,  znaju što je suština njihovih života i umiju jedni druge saslušati, bez osuđivanja.

Snažan i upečatljiv je trenutak kad sve te muškarce na kraju vidimo u njihovoj svakodnevnoj garderobi, skoro da ih je nemoguće prepoznati, kontrast je fenomenalan i imate osjećaj kao da ste prisustvovali eksperimentu koji je uspio – sauna kao prostor gdje smo sami sa sobom, samo mi, u svijetu bez maski, a vanjski svijet neka je vrsta paralelnog univerzuma.

Zašto se ja nisam oduševila ovim filmom koliko sam mislila da budem? Zato što me priče nisu dotakle. Sve je vizualno tu, sjajno snimljeno, i odlično postavljeno, bez patetike, nenametljiv humor, jasan fokus, ali sam sadržaj neintrigantan, s izuzetkom par epizoda (o prijateljstvu čovjeka i medveda, momcima s Downovim sindromom, i ispovijesti jednog mašinovođe). Mislim da je trebalo više kopati i izabrati bolje dramaturške podloge, nije problem što smo te priče već čuli, nego je problem što nemaju iskru posebnosti u svojoj običnosti.

Mjesto među zvijezdama (Stand van de Sterren, 2011.)

Redatelj: Leonard Retel Helmrich

Ocjena: 8.5

 

Stand van de Sterren  predstavlja završni dio triologije, koju još čine filmovi Eye of the Day i Shape of the Moon, o kojima vam ne znam ništa pametno reći, i koje ću svakako čim prije pogledati.

Rumidjah, siromašna starica, osoba je kroz čiju ćemo vizuru upoznati ekonomsku situaciju i uopće kulturu življenja u Indoneziji. Ona živi na selu, sama, dok su  joj sinovi s obiteljima u gradu, Jakarti. S jednim od njih, Baktijem, živi i njena unuka Tari, djevojka koja je ostala bez roditelja. U trenutku kad ih mi upoznajemo, Tari položiti završne ispite u srednjoj školi i upisati fakultet, i Rumidjah kreće u grad kako bi prisustvovao za nju najvažnijim momentima u životu. Financijska situacija ovoj porodici ne dozvoljava plaćanje školarine, ali im moderno društvo omogućava kredite. Želja Rumidjah da konačno netko iz njene obitelji uspije (jedan sin pripada vrsti klasičnog nesposobnjakovića, uzdžava ga žena, dok on obavlja funkciju komunalnog inspektora, maltene pro bono, a u slobodno vrijeme uzgaja ribice za borbu (isti princip kao s psima ili pijetlovima) i sanja da će se tako jednog lijepog dana obogatiti, a drugi je najobičniji prevrtljivac) pokretačka je snaga svih procesa u toj obitelji.

Rumidjah je ličnost koja osvoji kameru i drži i nosi svaku scenu bez trunke napora. Kroz praćenje nje i njene porodice, pa sad ću otići u floskulu, no zbilja upoznajemo stvarnost današnje najmnogoljudnije muslimanske zemlje (Rumidjah je kršćanka, tako da je i pitanje vjere našlo svoje mesto). Koliko je teško školovati se, naći posao, kakvi su uvjeti života, kako prevariti nadležne i dobiti socijalnu pomoć, kako se snaći u konzumerskom ludilu koje bijesni, kako održati obitelj i u čemu naći sreću.

Od starta filma jako iritira reality pristup snimanja, i na oko, a i unosi sumnju u autentičnost. Međutim, istovremeno od prvog kadra jasno je da je skoro pa remek-djelo pred nama i da, kako sam  autor kaže, on  nije želio biti posmatrač, da stoji po strani i snima, nego da bude sudionik događanja, da bude među njima, pogotovo što je vremenom (ovoga puta 14 mjeseci, ali se znaju od 1990. godine) toliko dobro upoznao te ljude da je mogao dosta uspješno predvidjeti njihove postupke i snimiti ih iz odgovarajućih uglova. Sam Helmrich vlastiti stil naziva single-shot cinema, dakle sve je snimano iz ruke i sređeno u montaži (za one zaluđenije koji će primjetiti razlike između kadrova i posumnjati slijedi opaska – koristio je različite kamere, u različitim uvjetima).

Nema ni narativnog tona, a ni intervjua, što je sasvim očekivano imajući u vidu formu za koju se Helmrich opredijelio, ali odsustvo takvog pristupa neke je ličnosti učinio potpuno zatvorenim, jer naprosto ne žele govoriti o sebi ni indirektno, što je poseban nedostatak kad je Tari u pitanju, jer se naslućuje da se njene želje ne poklapaju s očekivanjima ostatka obitelji. Forma je bila najvažnija i ona je u potpunosti zadovoljena.

Leave a Reply

Your email address will not be published.