Sramota

Piše: Vedrana Vlainić

Sramota (Shame, 2011., 101 min.)

Režija: Steve McQueen

Uloge: Michael Fassbender, Carey Mulligan, James Badge Dale

Ocjena: 7/10

 

Svatko ima nešto čega se srami, neko lice svoga karaktera, neku naviku ili porok koje drži negdje duboko zakopane u svojoj privatnosti i kojih se očajnički želi riješiti, ali jednostavno – ne može.

Brandon (Fassbender) je uglađen, pristojan, uspješan, vrlo normalan Njujorčanin. No, Brandon je, ispod maske takvog jednog, sasvim prosječnog, momka, i ovisnik o seksu. Njegov stan krije obilje pornografskog materijala, redoviti je posjetitelj x-rated web stranica (do te mjere da mu je čak i kompjuter na poslu svako toliko na servisu kod informatičke službe zbog količine virusa i erotskog materijala pohranjenog na hard disku), večeri (čak i pauze na poslu) provodi masturbirajući, a nije mu strano ni korištenje usluga prostitutki. Ne bi čovjek nikad rekao, sudeći po njegovom ponašanju „u javnosti“, i prije bi titulu seksualnog predatora pripisao njegovu šefu Davidu (Dale), koji iako oženjen, ljigavo i nasrtljivo ulijeće ženama po klubovima bez previše uspjeha (dok Brandon svojim kulerskim šarmom pridobiva simpatije ljepšeg spola bez imalo truda). Ali, koliko god privlačan i karizmatičan, Brandon je izrazito zatvoren, hladan i nije u stanju ostvariti ikakav dublji kontakt sa ženama, izvan granica onog strogo fizičkog.

Delikatnu ravnotežu njegovog privatnog i poslovnog života naglo remeti dolazak njegove sestre Sissy (Mulligan), Brandonove potpune suprotnosti, koja nosi srce na dlanu i ne srami se svoje neprilagođenosti, i koja mu se, u besparici, useljava u stan „samo na nekoliko dana“. Brat i sestra su otuđeni, iako privrženi jedno drugome, a njihov suživot baš i ne funkcionira najbolje. Malo pomalo, naziru se naznake neke puno dublje traume koja je ostavila Brandona i Sissy ovakvima kakvi jesu, na rubu samouništenja, svakoga u svome ekstremu, svakoga u svome paklu…

Priznajem, i ja sam nakon pročitanog sadržaja u knjižici ZFF-a, bauljajući po centru grada i zabijajući se u prolaznike dok sam pokušavala odlučiti što od tolikih primamljivih naslova pogledati, možda očekivala nešto malo „eksplicitnije“ (kao i većina gledatelja, sudeći po raznoraznim online komentarima). No, to je bilo tek u početku, dok mi nije film baš, onako, „sjeo“. I tada sam shvatila da prava kontroverza zapravo nema baš toliko veze sa seksom, čak niti sa suptilnim natruhama incesta, već da je taj „sram“ iz naslova zakopan puno dublje. U Brandonovoj prošlosti, možda, koja je očigledno mračna i traumatična, iako nedefinirana, i koja ga ponovno počinje proganjati kako se Sissy ugnježđuje u njegovu svakodnevicu kao vječiti podjetnik nečega što (na svoj način) pokušava zaboraviti. Ali ponajviše, tu je sram od sebe samog – hladnog, apatičnog, bez interesa i zadovoljstava izuzev onog seksualnog, ispraznog i prolaznog. Jer, ipak, kao što i Sissy tvrdi – oni nisu loši ljudi, samo imaju lošu prošlost. I na oboje je ta prošlost utjecala na najgori mogući način, otjeravši Brandona u socijalnu otuđenost, a Sissy prema očajničkom traženju pažnje i ljubavi, koja joj je, očito, uvijek nedostajala. To je, naravno, tek pretpostavka, jer o njihovom obiteljskom životu ne saznajemo apsolutno ništa, međutim, neupitno je da se nešto moralo dogoditi što ih je ostavilo ovakvima kakvi jesu.

Bitno je, također, napomenuti i da Brandon, kakav je da je, uvijek drži strogo odvojenim svoje skrivene erotomanske sklonosti od lica koje pokazuje u javnosti (čak niti s djevojkom s kojom se zbližio na prijateljsko-emotivnom planu ne može biti intiman, jer ona više nije samo objekt – prostitutka ili neka random žena koju je pokupio u baru, već netko koga poznaje i tko mu je drag). Prema kraju, kako sestrina prisutnost narušava njegovu privatnost, tako i Brandon polako gubi tu granicu te, frustriran i gotovo van pameti, odbacuje masku šarmantnog i samozatajnog yuppieja te počinje zbilja proživljavati svoje erotske fantazije izvan četiri zida svoga stana.

Ovo je još jedan od onih filmova gdje na kraju gledatelj nije ništa bliže „otkrivanju“ zašto je sve tako kako jest. Negdje u pozadini nazire se nekakva priča, ali glavni fokus je uvijek Brandon, njegova unutranja borba, njegova ovisnost i ograničenja s kojima se susreće. McQueen gura njegov lik do krajnjih granica, koliko daleko će Brandon ići samo da zadovolji svoje porive, i ništa nije suviše privatno ili „prljavo“ da bi se prikazalo na ekranu. A tko su Brandon i Sissy uopće i što im je oblikovalo živote da su ovako završili? Prema kraju filma, čovjek shvati da zapravo niti nije toliko važno.

Michael Fassbender, jedan od trenutno najtraženijih glumaca mlađe generacije, i ovdje pokazuje zašto je baš njegovo ime tako visoko na popisu brojnim renomiranim filmašima. On doista razumije tužnu i usamljenu prirodu svoga lika, potpuno je sjedinjen s čovjekom koji je sam sebi najveći neprijatelj. Njegova opsesija otkriva duboko potisnut poriv za bliskošću, ali on ipak nije sposoban osjećati i održati bilo kakvu stabilnu vezu (bilo obiteljsku, prijateljsku, ljubavnu). Pažljivo odabrani krupni kadrovi Fassbenderova lica govore više no bilo kakve riječi. Zbilja moćno, fascinantno i uznemirujuće istovremeno.

Ugodno me iznenadio i izbor Carey Mulligan u malo drukčijoj ulozi no što sam ju navikla gledati. Vrlo uživljena u ulogu nestabilne mlade djevojke, kaotične, van kontrole, emotivne do krajnjih granica, pokazuje da i od nje možemo očekivati velike stvari. Ima jedna krasna scena, kada Sissy pjeva klasik „New York, New York“ u nekakvom lounge baru, i tih nekoliko minuta, gotovo tijekom cijele pjesme, kamera je fokusirana na njezino lice. Njezina izvedba u toj sceni uistinu je vrlo dojmljiva.

Što se tiče nekakvih tehničkih stvari, spomenula bih izvanredan način snimanja, gotovo voajerski, „nepristrano“ snimanje iz „trećeg lica“ (primjerice, scena večere Brandona i kolegice mu s posla u potpunosti je snimana tako da gledatelj ima osjećaj da sjedi za susjednom stolom; cijeli dijalog je odrađen bez ijednog krupnog kadra ili pomicanja kamere), vješto ispresjecano dugim, neprekinutim close-upovima u kojima glumci imaju priliku licem iznijeti emociju.

Shame je vrlo lijepo strukturiran film, izvrsno sniman i s odličnom glumom. Ali nikako nije film za svakoga, a čak i oni koji će mu dati šansu, vjerojatno će iz dvorane izaći podijeljenih mišljenja. U svakom slučaju, zanimljivo ostvarenje koje bih ipak preporučila svima željnima odmaka od aktualnih mainstream naslova.

6 komentara za “Sramota

  • Koraljka Suton says:

    Vedrana, stvarno izvanredna recenzija! Svaka ti čast. Jedva čekam pogledati film.

  • maxima says:

    Bome sam se i ja našiljila na odstrel ali morat ću sačekati :(

  • Josip says:

    gdje mogu pogledat ovaj film, jako me zanima… a vidim da ga nema ni u kinima ni za downlodat ??? help :)

  • Vedrana Vlainić says:

    Hvala :)

    Josipe, film je bio kod nas premijerno prikazan na Zagreb film festivalu, a koliko znam, u kina službeno dolazi tek 2.12. Vjerojatno će tada biti više informacija o tome gdje bi mogao igrati (ako si iz Zagreba, moguće da će biti u kinu Europa ili u Cinestaru, u sklopu programa Cinefest).

  • Cumbia says:

    odličan film!! i definitivno potiče na rasprave – npr. o incestu.

  • Vanja says:

    Nekad su potrebni filmovi koji ostanu nakon gledanja … kao ono “je li stvarno”, “zašto”, što je sramota i slično … ja dosta kasnim ali film je zbilja jako dobar. Preporuka :DTxs, Veco :*

Leave a Reply

Your email address will not be published.