Spring Breakers: Proljetno ludilo (2012.)

Piše: Koraljka Suton

Spring Breakers: Proljetno ludilo (Spring Breakers, 2012., 94 min.)

Režija: Harmony Korine

Scenarij: Harmony Korine

Glume: James Franco, Vanessa Hudgens, Ashley Benson, Selena Gomez, Harmony Korine

Ocjena: 3/10

 

Prvi dojam stvarno može biti prevarantska kučka. S plakata filma vragolasto se smješkaju četiri djevojke strateških mjesta prekrivenih bikinijima, a dvije od njih Disneyjeve su junakinje i uzor milijunima curica diljem svijeta (Selena Gomez i Vanessa Hudgens). Naslov pak na prvi pogled sugerira kako će se, eto, te slatkaste tinejdžerice ići zabavljati tokom proljetnih praznika i neizbježno se upustiti u kakvu kratkotrajnu, ali slatku i nevinu ljubavnu avanturu koja će završiti skupa s početkom nastave, a njih četiri vratit će se u školu duhovno obogaćene spoznajom kako je žensko prijateljstvo najvažnija stvar na svijetu. Potpuno krivo. Na sreću, rekli bi neki, ja među prvima. No nažalost, moja pomisao nakon gledanja filma bila je oprečna: ”Da me bar ta kučka od prvog dojma nije prevarila.”

Četiri američke studošice jedva dočekaju početak proljetnih praznika koji bi im trebali ”promijeniti živote”, odnosno uvesti neograničenu količinu zabave u iste te proizvesti u njima osjećaj beskrajne slobode i želju da taj predivan period samospoznaje nikada ne prestane. Naravno, valja pripomenuti kako kao katalizator ”potrage za sobom” služe konzumacija abnormalnih količina alkohola te drogiranje i jebanje do te mjere da se više ne zna tko pije (svi!), a tko plaća. No kako naše junakinje nemaju previše para, tri od njih odluče opljačkati restoran. Četvrta, koja se nadasve suptilno i simbolično zove Faith (Selena Gomez), dobra je katolkinja koja ne odobrava taj pothvat, ali svejedno ode tulumariti sa svojim frendicama na sunčanu Floridu. Ubrzo stvari pođu po zlu i djevojke upoznaju stanovitog gangsta repera Aliena (James Franco), koji ih još više povuče sa sobom na ”tamnu stranu sile”…

Sada kada ovako čitam vlastiti mali sinopsis, čak mi sve to skupa djeluje – zanimljivo. Ali redatelj i scenarist Harmony Korine (poznat po scenariju za Kids) uspio je od potencijalno dobre tematike napraviti stvarno dosadan film koji karakteriziraju artsy fartsy shaky cam čija je svrha postizanje ”dokumentarističkog štiha”, jednako pretenciozna montaža zahvaljujući kojoj i po 20 minuta u komadu gledamo nasumične ”umjetničke” kadrove tih ”hedonistički nastrojenih djevojaka”, a sve to upotpunjeno do bola iritantnim i iritantno repetitivnim voice-overima (Spring break forever bitches!) i kretenoidnim citatima koji pokušavaju biti duboki (If you want to go home, you can go home – but then you’re going to be home (daj me nemoj!); Grandma, I think we found ourselves here) koji su tu kako bi podebljali poantu Korineove društvene kritike.

Prvih pola sata doslovce je ispunjeno upravo takvim preserancijama bez ikakve konkretne radnje koja bi gledatelja uvukla, a služi kao pružanje uvida u stil života američke mladeži današnjice i njihovu specifičnu percepciju svijeta i sebe unutar njega. Zatim slijedi redanje sekvenci samog partijanja (snimljene s pravim spring breakerima za vrijeme njihovog bezumnog orgijanja po plažama) koje obiluje guzicama, alkoholom, seksom i velikim brojem ogoljelih sisa s kojih često netko šmrče kokain (interesantan je podatak da je od glavnih junakinja samo glumica Rachel Korine, ujedno i redateljeva žena, pokazala sise). Da se razumijemo, ništa protiv golih tijela i seksualne eksplicitnosti na velikom ekranu, dapače, ali nakon dodatnih pola sata gledanja toga i opetovanog slušanja jedno te istih maloumnih voice-overa, više te stvarno prestane biti briga za redateljevu jedinstvenu viziju te samo poželiš gledati film koji će te na neki način potaknuti, pokrenuti, zaintrigirati. Proljetno ludilo nije mi učinilo apsolutno ništa od toga.

Dodatni je razlog nedovoljna isprofiliranost glavnih likova. Jedino ta Faith ”odskače”, jer vrši ulogu ”probuđene savjesti” i ”moralne instance” koja se na vrijeme izvuče iz neminovnog pakla, ali čak je i ona toliko beskrajno nezanimljiva i dosadna da ti stvarno puca kita kada plače i jada se kako ”želi ići doma”. Buhu, first world problems, ful ti je teško jer ti odjednom više nije ugodno zajebavati se okolo s nepoznatim ljudima. Jasno mi je da poanta i jest u tom nedostatku neke jače diferencijacije među likovima (ah, ukidanje individualizma, naznake kolektivnog moralnog propadanja, vladavina ovčjeg mentaliteta bla ser kenj, sve je to u teoriji i na intelektualnoj bazi divno i krasno), ali iskreno, odluka za takvim pristupom temi ne da me nije oduševila, već me beskrajno naživcirala. Nije me bilo briga ni za koga, nije mi bilo jasno zašto ja sada moram gledati njihove eskapade punih sat i pol u svrhu tobožnje kritike dekadencije s kojom ni nemam problem jer – neka ljudi rade što hoće, tulumare koliko hoće i jebu se s kim god hoće, na koje god načine hoće, ali ako već radiš film o tome, ponudi mi nešto za što mogu zagristi i zbog čega ću htjeti biti dijelom filmske priče, a ne osjećati se kao da gledam devedesetminutni hip hop glazbeni spot na youtubeu, koji mi dosadi nakon druge minute. A stvarno ne volim hip hop.

Ne znam jesam li naivna ako duboko vjerujem da je itekako moguće prenijeti snažan društveni komentar, a da film ne ispadne izdrkatorsko smeće koje bih, u tom momentu, radije mijenjala za klišejiziranu teen komedijicu ili osrednju ljubavnu dramu. Ne znam. Tužno mi je da čak ni James Franco, najveći trol Hollywooda (kako ga od milja zovem), koji je ovdje stvarno napravio izvanredno ljigav i u svojoj ljigavosti zapravo jako (tragi)komičan lik, nije uspio uzdići Spring Breakers na neku prihvatljivu, gledljivu razinu. Da je tu bilo Dobrog Pisanja, Kvalitetne Razrade Likova i Konkretne Intrigantne Radnje (kao posljedice Dobrog Pisanja), prikaz proljetnih praznika na velikom platnu možda bi čak i funkcionirao.

Spring Break forever bitches? Spring breaku ne morate reći ne, ali Spring Breakersima…U ime svih sisa i guzica, sve marihuane i svog kokaina konzumiranih u procesu, metalnih zubiju Jamesa Franca i njegove zavidne kolekcije kratkih hlačica ”u svim bojama” (I got my shorts. Every fucking color.), učinite si uslugu i recite ne.

6 komentara za “Spring Breakers: Proljetno ludilo (2012.)

  • Valentino Bahun-Golub says:

    joj koraljaka, to je harmony korine, on se drugačije gleda 😀

  • trivia says:

    koji pravednički bijes 😀
    nisam još gledala film pa neću pametovat, al sam se načitala kritika po netu i vidim da se lome koplja… pa me zanima: u filmu za kojeg unaprijed znaš kakvu točno radnju ima i o kojem možeš preletiti popriličan broj recenzija bez većih spoilera, šta si točno drugačije očekivala? ne pitam zajedljivo 😀 samo me zanima kako to misliš, tj. jel imaš kakvu ideju što se moglo napraviti s tim istim materijalom da bi film ispao jako dobar… i da se taj snažan društveni komentar kojeg spominješ uspije ostvariti :)

  • Koraljka Suton says:

    Pa iskreno, nisam nužno nešto konkretno očekivala (rijetko čitam recenzije prije gledanja filma, a trailer sam vidjela i djelovalo mi je relativno zanimljivo), osim – dobre priče (i zanimljivih likova). I to je ono što bih ja napravila (iako dakako, nemam sada neko ludilo od ideje jer nisam ni scenarist ni redatelj). Uvela element zvan “priča i likovi koji uvlače u sebe”. Bez pretjeranih “umjetničkih aspiracija”, koje su mi ovdje bile iritantne i nepotrebne. Ali kao i s apsolutno svime, sasvim mi je razumljivo da se nekome upravo to sviđa, da smatra kako je baš time poanta dobro prenesena, da mu je bio gušt gledati (makar na vizualnom planu)…Samo eto, meni je to bilo naporno i zamorno.

    Neke mi artsy stvari sjedaju kao budali šamar, čak i kada nemaju bog zna kakvu priču (ali zato imaju milijun drugih stvari kojima se upotpunjuje potencijalna praznina), neke ne…Meni Spring Breakers ničime nije popunio prazninu, u tome je stvar.

  • Alien ;) says:

    očito nismo gledale isti film -.-

  • jedna says:

    Svaka čast na osvrtu! Odlučila sam otići u kino nakon dugo vremena i pogledati neku komediju (tako barem piše na stranic od CineStara!), ali eto uspjela sam izdržati punih 45 minuta, a od tih 45 minuta sam sama sebe pitala šta ja ovo trebam gledati?? ali iz neke osobne (bodulske) škrtosti sam ostala punih 45 minuta nakon toga sam poludila i izašla iz kina ljuta k’o ris sama na sebe što sam bacila 35 kuna na ovakvu glupost. Nemam nikakvih problema sa sisama, ali uzevši u obzir količinu djece koja su sjedila u kinu do mene (jer je ipak film u 9 sati što i nije tako kasno!) mene je bilo sram. Da ne govorim o silnom kokainu polizanom s tih sisa ili opisima kako su počinile pljačku i demonstracijama prijetnji (aludiram na onu scenu na parkalištu ispred dućana). Sve u svemu užasno mi je žao što nisam ovaj osvrt pročitala ranije jer mi ne bi palo na pamet pogledati ovaj film. Film je apsolutno besmislen, bez ikakve poruke, a mladima (pubertetlijama) može dati izvaredne ideje kako se dobro zabaviti…

  • Tamara says:

    Jel neko zna neku stranicu gdje mogu pogledat taj film? 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.