Spomenik Majklu Džeksonu [D. Lungulov, 2014.]

Piše: Marko Stojiljković

Da bi se bolje razumio ovaj film, treba biti upoznat s relativno novim balkanskim trendom postavljanja spomenika ličnostima iz pop-kulture po gradovima i selima s kojom spomenute ličnosti ili fiktivni filmski likovi nemaju veze. Sve je počelo s Mostarom i spomenikom Brucea Leeja, podignutom u čast ličnosti za koju sve lokalne zajednice smatraju da ništa nikome nije skrivila. Spomenik je u roku od nekoliko dana oskrnavljen, pa je i sklonjen s mjesta gdje je stajao u neki podrum. Svijetlim mostarskim primjerom poveli su se mještani vojvođanskog sela Žitište i postavili spomenik Rockyju Balboi, a Sylvester Stallone bio je spriječen da dođe na otvaranje, ali je poslao najljepše želje. Mještani kažu da su bili vođeni idejom proširenja lokalne turističke ponude. Treći regionalni spomenik te vrste spomenik je Tarzanu u selu Međa, ali za to postoji razlog: legendarni plivač i glumac Johnny Weissmuller rođen je upravo u tom selu.

Autor Darko Lungulov koristi taj fenomen kao osnovu za svoj drugi film, Spomenik Majklu Džeksonu, ne bi li na smiješno-sjetan način pokazao naličje srpske provincijalne tranzicijske svakodnevice. Glavni je lik Marko (Milivojević), lokalni brijač i bitanga kojem je svaki biznis u životu propao. Marko je tipičan predstavnik svoje izgubljene generacije, jednostavno, sazrio je u pogrešno vrijeme, pogrešno za sve, ali se izvlači nepopravljivim optimizmom. On svoje ružičaste naočale neće skinuti ni kad ga ostavi žena Ljubinka (Tapušković), očajna radnica u lokalnoj kladionici, kojoj je dosadilo imati zamlatu za muža. Udružen s galerijom likova tranzicijskih gubitnika – pilotom “bez vojske” koji čuva devastirani aerodrom Dušanom (Bjelogrlić), svećenikom (Bandović) čija je kći veliki fan Michaela Jacksona i veselim Ciganinom Dokijem (Mihajlovski), Marko će se dati u akciju podizanja spomenika “kralju popa” u nadi da će udahnuti život u svoj gradić, pobuditi turizam, revitalizirati aerodrom i ponovo osvojiti Ljubinkino srce. Na tome putu problem će mu predstavljati lokalni gradonačelnik (Trifunović), koji je dobro povezan s kastom svih mogućih tranzicijskih pobjednika, desničarsko-fašističkom organizacijom, političkom partijom (na vlasti ili u opoziciji svejedno, ista je to bagra), “kontroverznim biznismenima” i policijom. Ono što slijedi jest 90 minuta gorko-slatkog, tragikomičnog slaloma kroz cijeli spektar peripetija oko naizgled jednostavne stvari.

4 - Copy

Sa svojim prvim filmom Ovdje i tamo (Here and There, 2009.) Darko Lungulov privukao je pažnju međunarodne kritike i publike. Njegov prvijenac bio je skoro tipična američka indie priča o imigrantu koji u New Yorku traži bolji život i Njujorčaninu koji u Beogradu pronalazi ljubav. Film je bolje prošao na festivalskoj turneji i kod američke publike nego na srpskom terenu. U svojem drugom filmu Lungulov je odustao od americane i snimio film s jugoslavenskom estetikom koji prolazi sve checkpointove domaćih feelgood komedija s malo ozbiljnijim podtekstom. Američki ili britanski film o sličnoj temi izgledao bi drukčije, možda bi bio bizarniji, možda topliji, u svakom slučaju više bi se bavio lokalnim koloritom i ulijevanjem osjećaja zajedništva, a manje neriješenim nacionalnim frustracijama.

Film izgleda i zvuči dobro. Fotografija Mathiasa Schoningha perfektna je i asocijativna i od srpskih lokacija (prednost je neimenovana gradića ta što se može snimati na više mjesta) izvlači apsolutni maksimum. Lokacije su popraćene prigodnim soundtrackom koji se kreće od domaćeg rocka do etno-tema, bržih ili sporijih, apsolutno u skladu s tempom filma. Jedina zamjerka na tom polju jest da fali malo više Michaela Jacksona. Režija i montaža dovoljno su dinamične da nije dosadno gledati već dobro poznatu filmsku formulu.

5 - Copy

Glumci su vrlo pažljivo i vrlo dobro izabrani. Istina je da Nataša Tapušković i Mirjana Karanović (u svojoj kratkoj cameo ulozi) ponekad odlaze u pretjerivanje, kao i da Boris Milivojević igra svoju standardnu budalastu ulogu (koja mu nedvosmisleno stoji kao salivena) u već poznatoj maniri, kao i da se Dragan Bjelogrlić drži svoje zone komfora i svojih manirizama. Zato su Toni Mihajlovski i Ljubomir Bandović pravo osvježenje, kao i Branislav Trifunović.

Sa Spomenikom Majklu Džeksonu dobro ćete se nasmijati. Uglavnom će to biti onaj lagani, ali trajni smiješak, ali on će par puta prerasti u smijeh naglas. Očekujte jednu još nepotrošenu, ali brutalno smiješnu politički nekorektnu foru. Očekujte hvatanje na sentimentalnost i na nostalgiju, nema ničeg lošeg ni nemoralnog u tome. Ali očekujte i jednu poprilično učestalu boljku postjugoslavenskih filmova.

4

Ta je boljka skretanje u patetiku pred kraj. Razlog je jasan: scenarij podrazumijeva gomilu likova s gomilom interesa i jednu točku sukoba. Pravilo je da ono što se pojavi ranije u priči dođe na naplatu na kraju. Problem je što je ta naplata u velikoj mjeri umjetna, djeluje nakalemljeno i nikako tonalno ne korespondira s ostatkom filma. Istina, socijalna i politička situacija u Srbiji (a i drugdje u bivšoj nam državi) ozbiljna je, ali to se sasvim dobro vidi i kad ostane u pozadini. Neki standardni bauci poput fašističke rulje strašniji su ako se pojave samo jednom. Da si ne lažemo, ta je scena rijedak primjer zanatski korektne “masovke” u post-yu kinematografiji, ali je u kontekstu filma ne samo nepotrebna nego i kontraproduktivna.

Spomenik Majklu Džeksonu ostaje film s ispravnom porukom i generalno pristojan uradak. Da se na kraju odstupilo od ustaljene, a loše formule, bio bi čak i dobar, iako ne spektakularan.

Jedan komentar za “Spomenik Majklu Džeksonu [D. Lungulov, 2014.]

Leave a Reply

Your email address will not be published.