Sonny Boy

Piše: Vanja

Sonny Boy (2011., 130 min.)

Režija: Maria Peters

Glume: Ricky Koole, Sergio Hasselbaink, Marcel Hensema, Daniel van Wijk, Martijn Lakemeier

Ocjena: 6 (nategnuto)

 

Mnogo je istinitih ekraniziranih priča, no mnogo je i onih vrhunskih, koje će možda ostati i neispričane i nenapisane, a kamoli snimljene. Autentičnost ne mora uvijek značiti izuzetnu kvalitetu, kao što ni totalna izmišljotina i besmisao ne moraju automatski značiti nesvarljiv ćušpajz. Zapravo, pravila nema – ovisi o pristupu i obradi možda čak i više no o izborima. Sonny Boy je novi nizozemski film za koji i scenarij i režiju po istoimenom bestseleru Annejet van der Zijl potpisuje nagrađivana redateljica i scenaristica Maria Peters.

Surinam (negdašnja nizozemska Gvajana) je mjesto (kratkog) početka radnje, ’20-ih godina prošlog stoljeća.  Budući glavni protagonist je Waldemar Nods (Sergio Hasselbeink), tad još dečko čiji otac odlazi „poslovno u Brazil“ s dvaput mlađom damom.  Neobično dobrostojeća „autohtona“ afrička obitelj (btw, zapetljala sam se jer ne znam koliko je politički korektno napisati „crnačka obitelj“ u Africi…), s velikom kućom, poslugom i stvarima koje mnogi nismo naučili vidjeti kod „domaće“ populacije  – prihvaća stanje kakvo jest, to je valjda tako – plemenski? Waldemar nakon nekoliko godina odlučuje otputovati u Nizozemsku na studij i postići nešto, jer mu je u venama ambicija, pamet, snalažljivost, on je oca svoga sin. Međutim, mnogo je toga u igri. On vidno nije isti iako je Nizozemac, nije lako proći ispite, dobiti posao, stan. U međuvremenu, upoznajemo se s Rikom (Rickey Coole), kćerkom katolika koja je dobila izgon iz obitelji udavši se za protestanta (ili slično) Willema van Der Lansa (Marcel Hensema) s kojim ima četvoro djece. Rika je zaigrana, obožava glazbu, dok njen suprug čuči na nedjeljnim misama, ona vodi djecu na plažu i igra se s njima na sveopće zgražanje uzoritih gospođa, a Willem pokazuje da se i putem mise u crkvi može svašta odraditi. Ubrzo se razdvajaju, Rika seli s djecom u unajmljenu kuću gdje joj pomaže jedini brat s kojim kontaktira, te izdaje sobu kako bi spojila kraj s krajem. Izdaje sobu – Waldemaru, koji malo po malo postaje – blizak. Mic po mic, zajedničke tuge, nostalgije i usamljenost dovode do neminovnog (MALI SPOILER, ali bez njega nema ništa?) sinčića Waldeya (Daniel van Wijk) boje bijele kave, kojeg Rika i Waldemar nazivaju Sonny Boy.

Sad… pomalo je pretenciozan tijek filma koji spaja crno i bijelo bez obzira na autentičnost radnje – ziheraški, odvaja majku od djece, Waldemara vuče nostalgija za domovinom i onim neostvarenim. Dozvoljeno je da muškarac „ode“ s duplo mlađom ženom ali ne obratno, pošto je Waldemar tek dvadesetogodišnjak a Rika blizu svojim četrdesetima. Rikini roditelji koji su je se odrekli uskaču i pomažu u najtežim momentima, osobito kad je u pitanju Sonny Boy – dok Waldemaru sestra stiže iz Surinama, drži bukvicu kako je normalno što je tata otišao s dvaput mlađom ženskom ali da kako se on mogao spetljati s bjelkinjom od 37 godina i – ukida mu džeparac? Nečuveno nešto.  S jedne točke gledišta, ovaj film se može smatrati izuzetnom dramom u kojoj je na iskušenju skoro neostvariva ljubav dvoje ljudi koja opet preživljava, njihova sreća u nesreći i postignuća u teškim vremenima … No stvari se nekako… raštimavaju. Uz pomoć vlansika kavane (kasnije se ispostavi da je Židov a to nije bez razloga, osobito ako govorimo o filmu rađenom po knjizi koja opisuje autentičan događaj u autentičnome vremenu i prostoru) i ljubav na prvi pogled prema tom neodoljivom dječačiću boje bijele kave, Rika, Waldemar i Waldey dobivaju svoj vlastiti krov nad glavom („svatko ima pravo na krov nad glavom“), motel u kojem će nju posjetiti prva djeca, mjesto koje počinju iznajmljivati otprilike u vrijeme kad je Njemačka okupirala Nizozemsku, a Židovi postali atraktivna meta, kao što je i njemačkim oficirima Rikin motelčić postao atraktivan smještaj.

Na stranu činjenica da se objektivno vidi i osjeti kako ovo nije ni u kojem slučaju film čijoj je produkciji nedostajalo novca, čak suprotno, broji se kao visokobudžetan (prekrasni su predjeli u kojima je sniman početak, to nije moglo koštati tek par tisućica, garderoba „onog doba“, općenito svi setovi, glazba, nema zamjerke, tip-top), postoji nešto neodređeno šuplje u ovom filmu. Ne mogu ocijeniti je li se scenarij razvukao u previše smjerova, ostavivši time film tek površno lijepim ali jednostavno nedovoljno dubokim u odnosu na ponuđeni materijal, likovima koji su tek na prvu loptu dovršeni. Što je u to doba mogao biti Waldemarov otac a da je tako lagano mogao otploviti „poslovno“, nazdravljajući mu šampanjcem dok grli trofejnu djevojku? Nebitno, ali intrigira i smeta. S više od dva sata, u više sam navrata pokušavala naći u sebi neke emocije koje su me, obzirom na temu i vrijeme i dešavanja, valjda trebale oboriti. Međutim, bilo mi je skoro nemoguće uživjeti se u likove, nisam mogla ono… navijati ili štogod. Nešto tu ne štima, ozbiljno. Je li stvar u velikim oscilacijama u glumi? U krivim naglascima u scenariju? Mojim očekivanjima? Teško za odlučiti. Filmove iz ovoga doba obično gutam bez problema jer sam mazohistični junkie za sva moguća ratna doba i s istima vezana događanja; progutala sam i ovo, ali jednostavno nisam mogla naći ni dovoljno sebe i ni dovoljno sadržajnosti, jačine – ono, Waldemarova diploma ne vrijedi, mora ponovo učiti. Waldemar ne može dobiti posao iz očitih razloga, Waldemara zezaju radne kolege i onda, kad je najgore … Waldemara sasvim regularno pozdravljaju njemački oficiri koji odsjedaju u njihovom motelu, igrajući se s tim malim lutkom od djeteta, Sonny Boyjem, koji svečano paradira u izviđačkoj odori.

Ratovi, prethodna zla vremena, vrijeme nestašice, problemi, razdvajanje obitelji, majka koja ne može biti s djecom, skrivanje progonjenih… – takvi filmovi (osobito trajanja od dva sata) obično nude upotpunjene, snažne likove koji će iznijeti radnju. Gledatelj ne očekuje da film završi navrat-nanos (iako je kraj relativno predvidljiv), ne očekuje toliko upitnika. Nije to mind twist. Onda, zašto? Pa stvari su u startu jasne, te je nelogično kako prema kraju filma postanu… mutne i razvodnjene. Iako nisam od onih koji će često prekinuti film, nisam ni od onih koji su sretni kad po svršetku jednostavno ne osjećaju da ih je nešto dotaklo, naučilo, promijenilo, uselilo se u neki kutak srca.  Upravo te sitne stvari jednostavno nerviraju i ne daju da se čovjek ufura. Sonny Boy kao naziv i light motive filma je ono što me navuklo, no dijete zabranjene ljubavi u ludo vrijeme zore nacizma nije dobilo dovoljno prostora niti se nametnulo kao nešto čega će se gledatelj sjetiti dok su glavni likovi malo… pokisli. Šteta. Svega je tu dobroga, nesretnog, sretnog i gorkoga: tu je ljubav, izdaja, hipokrizija, kriza, rat, vrijeme iskušenja, bogate boje, neiscrpna tema  – sve je na pladnju. Unatoč par neodoljivo lijepih, dubokih scena i cjelovitosti koja je osjetna čovjeku kad se ovaj film završi, ovih 130 minuta je za nedjeljno poslijepodne, koje je ionako mrljavo i čovjek nije ni za što, pa da se još malo utuče. Nije za subotnje. Krajnje je ružno od mene ovo što ću napisati, ali kudikamo više emocija u meni svaki put probudi ***eni „Lion King“ ili „Princeza Mononoke“ negoli ovo djelo koje je možda previše htjelo, pa se malo splakalo… kao neuspio biskvit: prevelik zalogaj za redateljicu ili jednostavno – krivi izbor ili pristup.

Leave a Reply

Your email address will not be published.