Somewhere

Piše: Marin Mihalj

Somewhere (2010.)

Redatelj: Sofia Coppola

Glume: Stephen Dorff, Elle Fanning

Ocjena: 6.5

 

Otkrit ću vam jednu sasvim malu, ali i neugodnu tajnu. Često, možda čak i prečesto, sebe uhvatim kako gubim jedan sat života gledajući recipijente najvećih svjetskih filmskih priznanja dok drže emotivan govor zahvale Akademiji, ocu, majki i staroj baki koja ih je uvijek podržavala u njihovim životnim izborima. Jedan od zanimljivijih i pronicljivijih govora je održao Michael Douglas 1988. godine prilikom primanja Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu u filmu Wall Street. Uz svu hvalu svojoj cijeloj obitelji, posebno mjesto je zauzeo njegov otac, legendarni Kirk Douglas, koji je, prema Michaelovom svjedočanstvu, pohodio svaku kazališnu produkciju svog sina time mu davši do znanja da stoji iza njega i njegovih djela i nema nikakvih problema s tim da sin izađe iz očeve sjene.

To me, umnogome, podsjetilo na odnos u obitelji Coppola, posebice na odnos između oca Francisa, jednog od najvećih modernističkih redatelja uopće i perjanice novog Hollywooda, i kćerke Sofije, jedne od najistaknutijih redateljica 21. stoljeća. Njen najnoviji redateljsko-scenaristički uradak (kao i njen prvijenac, The Virgin Suicides, produciran od strane oca), Somewhere, govori o besmislu slave i pokušaju popularnog oca da uspostavi kontakt sa pravim svijetom uz pomoć svoje kćerke, priča koja je u jednakoj mjeri poluautobiografska ali i već viđeno sveobuhvatna. Coppola film otvara vrlo upečatljivim kadrom jurećeg sportskog automobila, automobila koje se vrti u krug i već nam tako na početku daje do znanja, suptilno ili ne, u kakvom stadiju života i karijere se nalazi Johnny Marco (Dorff). Lake žene i teška droga, poznanici koji izigravaju prijatelje, novinari koji postavljaju filozofsko-politička pitanja običnoj filmskoj zvijezdi koja nema izgrađeni stav o bilo čemu, a i ako ima – tu je mašina PR agenata koja će se pobrinuti da takvo mišljenje ne dođe do ušiju i očiju javnosti. Johnny Marco je hodajuća prikaza, a jedina svjetlost u njegovom mračnom životu je njegova kćerka Cleo (Fanning), simpatična i dobrodušna djevojčica o kojoj se majka ne brine, a čiji je otac postao neresponsivan zombi koji se, kao gorenavedeni jureći sportski automobil, vrti u krug. Cleo je Johnnyev jedini dodir sa stvarnim svijetom, je li se on spreman oduprijeti apatiji i letargiji?

Odabrati repetitivnost i statičnost kamere, minimalan dijalog i Dorffa, zvijezdu koja to nije, hrabar je potez Coppole. Posredstvom dečka Thomasa Marsa, frontmana benda Phoenix, i brata Romana, čovjeka koji je redateljsko umijeće kalio na spotovima cijenjenih američkih bendova, Coppola nikad nije, niti će odabrati pogrešnu glazbenu podlogu za svoj film, a jedna od najdojmljivih strana ovog filma je upravo glazbena podloga koja ni u jednom trenutku nije osakaćena, skraćena na bilo koji način. Komplementarnost glazbene podloge i Coppolinih višekratnih uzastopnih ponavljanja pojedinih kadrova nikada nije djelovala tako svježe i vješto izbalansirano… ali, dosta o pozitivnim stvarima u filmu. Ima tu i puno praznog hoda.

Coppola figurira kao odličan scenarist (Oscar za najbolji originalni scenarij za svoj, neki će reći najbolji, uradak Lost In Translation nešto govori, složit ćemo se), ali sva ta sila tišine koja obitava u ovom filmu, tišina koja bi nešto trebala govoriti – meni ne govori puno. Jasno je da je Johnny Marco suštinski prazan kao tekstovi Lady Gage, no njegov post festum raspad i pozivi upomoć na mene nisu djelovali kao potpuno raščetvorenje čovjeka koji nema kud, više kao poziv uvrijeđene zvijezde koja želi sažalijevanje svojih bližnjih, a gledajući film, unatoč svom silnom ponavljanju životnih navika, neuspijevanja razbijanja kolotečine, Marcov život ne izgleda tako loše.

U konačnici, Somewhere djeluje kao jedna djelomično uspješna Coppolina stilska vježba s ponavljajućim motivima iz prethodnih filmova (šaputanje Scarlett i rečenica kroz buku helikoptera Johnny Marca) – kao uvid u sami odnos između Sofije (dok je bila djevojčica) i njenog oca – ispunjena fenomenalnim glazbenim rješenjima, sa jakim autorskim pečatom kojim sve više odmiče od početnih utjecaja i (ne)svjesnog potkradanja/posuđivanja vongkarvajštine. Vrijeme će pokazati, pak, je li put kojim je krenula dobar ili loš.

2 komentara za “Somewhere

  • Margaux says:

    Obožavam Lost, Virgin i Mariu, tako da su moja očekivanja bila gargantuanska. Film me nije oduševio, jer se uz čitavu prekrasnost slike i glazbe, laganog ritma i čitave te priče nisam mogla povezati sa bilo kojim likom ili cijelim filmom. Dobar mi je, ali za nagrade nije. Ali opet, kad vidim kako se nagrade dobijaju, neka mu je.

  • Jelena Djurdjic says:

    Otprilike ovo što recenzent misli posle filma ja msm sad, pre gledanja, i onda se pitam pa zašto gledati?
    I jest neozbiljno jer nisam pogledala, ali zbog čega reditelji tako nekad eksperimentišu sa castingom? Kao da nema i previše drugih stvari koje mogu poći naopako,

Leave a Reply

Your email address will not be published.