Snowtown

Piše: Marin Mihalj

Snowtown (2011., 120 min.)

Redatelj: Justin Kurzel

Scenarist: Shaun Grant

Glume: Lucas Pittaway, Daniel Henshall, Bob Adriaens, Louise Harris, Anthony Groves, Brendan Rock

Ocjena: 9

 

Sudbinu maloga grada u velikoj zemlji često odredi slavan ili neslavan događaj. Gradić Snowtown, udaljen nevelikih 145 kilometara od Adelaidea, sjedišta Južne Australije, u australskoj će povijesti ostati poznat po Johnu Justinu Buntingu i njegovoj neveseloj družini koja je u periodu od 1992. do 1999. godine oduzela život dvanaest osoba za koje su sumnjali da su pedofili (iako se u većini slučajeva ispostavilo da se radilo o homoseksualcima). Tragična priča Snowtowna, koji će zauvijek biti označen po jednom od najozloglašenijih serijskih ubojica i nizu njegovih gnjusnih zločina, dobiva još tragičniju dimenziju ako se zna kako su gotova sva ubojstava počinjena izvan Snowtowna od strane ljudi koji nisu iz Snowtowna. Ali, bačve u kojima su skrivali posmrtne ostatke svojih žrtava, bačve koje su bile skrivene na lokacijama oko Adelaidea, premještene su u Snowtown nekoliko mjeseci prije nego što će policija ući u trag Buntingu i suučesnicima te su mediji, takvi kakvi jesu, skovali nesretni termin »Snowtown murders«.

Dramatizacija događaja koji su se zbili tijekom devedesetih godina prošlogq stoljeća, »prigodno« nazvana Snowtown, debitirala je ove godine na Adelaide Film Festivalu krajem veljače, a nekoliko mjeseci kasnije prikazana je i u Cannesu te osvojila Special Mention internacionalne federacije filmskih kritičara (FIPRESCI), ali i, za očekivati, podijelila tu istu kritiku koja je nagradila film. Doista, kako je i sam redatelj-debitant Justin Kurzel rekao u kasnijim intervjuima, film je polarizirao ljude koji su ga doživjeli dvojako: dok su neki pričali/pisali o tomu kako je redatelj u potpunosti banalizirao zločine serijskog ubojice, neki su ustvrdili kako je to u pitanju kvalitetna, beskompromisna i teška (za gledanje) kriminalistička drama.

Što je u svom uratkom odlučio prikazati i što s njim poručiti Kurzel? Fokalna točka filma nisu ubojstva. Iako su tu, katkad u pozadini, katkad u prvom planu, i iako su vjerno prenesena na veliki ekran, ubojstva i motivi za ista sekundiraju onom najbitnijem: odnosu između idejnog začetnika ubojstava, Buntinga, i njegovog promatrača i kasnijeg pomagača Jamieja, zbunjenog i zlostavljanog šesnaestogodišnjaka koji u početku u Buntingu, majčinom novom dečku, vidi očinsku figuru. Redatelj, ne zanemarujući sporedne likove koji su vrsno profilirani, izdvaja gorespomenuti odnos i spretno vrši transformaciju odnosa između čovjeka i dječaka: početna Jamiejva opčinjenost Buntingom kojeg vidi kao zaštitnika, beskompromisnog borca za samog sebe (ono što nedostaje Jamieju) i svoju okolinu kojoj pripada  i Jamie, pa sve do postupne gradacije zločina; od onih koje Jamie pokušava opravdati do onih nakon kojih shvaća da je sve otišlo predaleko, ali i da povratka nema. Bunting je predator, Jamie je plijen koji mu se ne može oduprijeti.

Redatelji debitanti obično se praksaju na svojim prvim filmovima i tek kasnije pokažu svoj puni potencijal, ali nove generacije, generacije koje su nam donijele Nolana, Finchera i, recimo Aronofskog, pokazuju kako je dobar redatelj – dobar redatelj. Čak i ako se radi o njegovom prvom dugometražnom filmu. Kurzel se, osim izvandrednim tehničkim riješenjima, nametnuo kao hvalevrijedan autor i potencijal odabravši nominalno nepoznate glumce, a svojom je dirigentskom palicom najbolje vodio naturščika Lucasa Pittawaya (koji je ulogom mladog Jamieja emitirao Heatha Ledgera iz Monster’s Ball dana – otužna neasertivnost i samoprijezir), te Daniela Henshalla, apsolutno zastrašujućeg utjelovljenja zla kao John Justin Bunting. Da Kurzel zna svoj posao, potvrđuje i to što je zaposlio Adama Arkapawa, čovjeka zaslužnog za očaravajuću fotografiju u filmu Animal Kingdom, još jednom briljantnom australskom krimiću, koji se ovdje može pohvaliti s jednakim učinkom: svakidašnjica grada na periferiji obojana teškim slojem sive boje koja dočarava svu bezizlaznost koja se, kao sivi oblak, nadvila nad jednom nesretnom obitelji na ovaj ili na onaj način povezanom s ubojstvima nevinih ljudi.

Preuranjeno je pričati o novim trendovima u australskoj kinematografiji, ali ako je suditi po nekoliko proteklih godina njihovog stvaralaštva, filmovi poput The Square, Animal Kingdom i(li) Snowtown znakovi su kako u “Down Under” postoji fascinacija kriminalističkim pričama pa tako i u narednim godinama možemo očekivati poslastice poput gorenavedenih, gdje ste toliko uvučeni u radnju da uspijevate osjećati nervozu likova koje promatrate.

 

3 komentara za “Snowtown

  • maxima says:

    S punim povjerenjem, save as.

  • maxima says:

    Bože. Kao da sam pojela tonu olova … jako hrabar film, možda i ne za svačiji stomak, hrabar do bola. I boli. I suh i moćan i jednostavan i čudan i lud, s onim neočekivanim skakanjem kamere s radnje na dalekovode, žice, kao poziv u pomoć, nekom svijetu gdje postoji netko tko nije … tko je drugačiji?

    Možda jedan od najtežih filmova koje sam pogledala. Ne mislim za shvatiti, nego za svariti. Zbog hrabrosti i jednostavnosti u pristupu, desetka od mene …

  • maxima says:

    i moram dodati – meni je teži od VanDiemen’s Land-a, to mi je dosad bio baš ono sinonim za … uh. više nije.

Leave a Reply

Your email address will not be published.