Shell (2012.)

Piše: Vedrana Vlainić

Postao je svojevrsni trend nezavisne produkcije snimati filmove bez puno teksta, s dugačkim kadrovima neke zabiti i previše isforsiranog naturalizma. Tog subotnjeg poslijepodneva, kada sam se, odlučna da uhvatim makar jedan dan Zagreb film festivala, uputila u kino, nisam očekivala ništa posebno raspamećujuće. Ali očekivala sam onaj osjećaj koji mi često ostane nakon pojedinih „malih“, europskih, generalno nepoznatih, ostvarenja. Sa Shell to nisam doživjela.

Nažalost, čak i nezavisni filmovi s vremenom izgube svoje čari i osebujnost i postanu brand. Shell nije loš film. Uz malo dorade čak bi mogao biti izvrstan film – svakako ima potrebne predispozicije. Međutim, potencijal nije iskorišten, a film djeluje prazno i hladno, kao i benzinska pumpa na kojoj se priča odvija.

00

Priča prati sedamnaestogodišnju Shell, koja živi s ocem na pumpi uz otvorenu cestu negdje na sjeveru Škotske. On prodaje stare aute za dijelove, a ona toči gorivo mušterijama te kuha i čisti po kući. Jedini kontakt s vanjskim svijetom su joj ljudi koji tu i tamo svrate. No svi oni dođu i prođu, a jedina konstanta u životu joj je otac, koji je jednako ovisan o njoj, budući pati od epilepsije. Usamljena je to i tužna egzistencija, surova poput krajolika koji joj je poprište.

Ovo je prvi dugometražni film škotskog scenarista i redatelja Scotta Grahama, snimljen prema istoimenom kratkom filmu koji je 2008. godine osvojio nagradu Britanskog filmskog vijeća za najbolji film na Londonskom festivalu kratkog filma. Mogu zamisliti da je kao kratki film zaista dobro funkcionirao, ali u dugometražnoj varijanti izgleda kao da je taj izvorni scenarij jednostavno razvučen na sat i pol, bez neke daljnje razrade. Šteta, jer ideja je zaista dobra i priča je lijepo zaokružena. Metafora odrastanja i „odlaska iz gnijezda“ lijepo se prenosi i završetak je zadovoljavajuć. No, koliko god ta neizbrušena struktura imala svojih čari, meni je ipak falilo dubine.

0

Film jest surovo realan, ali kao da se boji da će otići predaleko, zagrepsti preduboko ispod površine. Suzdržan je na način na koji jedan film ovakve tematike ne bi smio biti, ako ne želi djelovati licemjerno. Prevladava ton sveopćeg jada i melankolije, kakav je postao neka vrsta norme u modernoj britanskoj drami. Scenografija, likovi pa i sama priča vrlo su minimalistički i daju dovoljno prostora za razradu, po meni, osnovne ideje, a to je povezanost i međusobna ovisnost dvije osobe kojima očito ne smeta izoliranost kakva bi većini bila nepodnošljiva.

Vrlo su jake naznake incestuoznog odnosa oca i kćeri (onako tipično stereotipno inbred scottish highlander-ski). Shell je zbunjena ljubavlju koju gaji prema ocu i osjećajem odbijanja sa seksualne strane. Otac, pak, šutljiv je, introventiran čovjek koji pati podjednako zbog svoje bolesti i zbog određenih iskustava iz prošlosti, i utjehu traži u osami. Shell je na pragu ženstvenosti, a cijeli svijet izvan pumpe na kojoj živi totalna joj je enigma, i doživljava ga tek kroz kratke kontakte s rijetkim prolaznicima. Voljela bih da sam vidjela malo više razrade upravo u tim trenucima kada Shell stupa u interakciju s drugim ljudima. Cijeli život izolirana, sa 17 godina trebala bi znatiželjno upijati sve novo, biti entuzijastična (makar to bio introvertirani, tihi tip entuzijazma) oko gluposti koje ostali uzimaju zdravo za gotovo. Poput novog para traperica, primjerice. Ali tu uvelike zakazuje. Te natruhe njezine želje za upoznavanjem svijeta izvan benzinske pumpe više dobijamo iz njezinih upornih pitanja posjetiteljima, nego (kao što bi trebali) iz njenog držanja, pogleda, izraza lica. Ekspresije su joj mahom iste – zamišljene i melankolične, i nakon nekog vremena postaju pomalo iritantne. Možda sam loše shvatila film (ili uopće nisam), ali meni je ispalo kao da joj je jedna želja uvući se tati u krevet. Umjesto nekoga s kime bi se trebali moći, barem djelomično, povezati, Shell je daleka i hladna poput vjetra koji neprestano puše preko škotskih visoravni, do te mjere da djeluje jednodimenzionalna. Prerijetki su trenuci kada doista doživljavamo njezinu mladost i potisnutu želju za slobodom.

1

No, da ne bi sve bile samo kritike, moram izdvojiti i par high pointova. Kao što sam već spomenula, ideja je jako dobra. Sviđa mi se što je prošlost posve nedefinirana i nebitna. Osnovni motiv metaforičke zatočenosti duha u tom ogromnom, divljem prostoru lijepo funkcionira i velik je potencijal za stvarno dobar film. Škotska divljina sama je po sebi lik u filmu, nevjerojatna u svojoj nepatvorenoj ljepoti, i osnovni element koji doprinosi atmosferičnosti ovog filma.

Ja sam obično jedna od onih koja otkida na kojekakve artsy preserancije, ali ipak nije svaki film s tri rečenice teksta i likovima koji većinu vremena autistično zure u daljinu umjetnost.

Očekivala sam više.

Leave a Reply

Your email address will not be published.