Sestra (L’enfant d’en haut)

Piše: Sven Mikulec

Sestra (L’enfant d’en haut, 2012.)

Redatelj: Ursula Meier

Glume: Kacey Mottet Klein, Lea Seydoux, Martin Compston, Gillian Anderson

Ocjena: 7,5/10

 

U jednoj od onih polukišnih večeri kao stvorenih za opuštanje u mraku kakve ugodne kino dvorane, upoznah se s jednom simpatičnom Francuskinjom koju sam komotno mogao sresti i ranije, ali nam se putevi iz nekog razloga nikako nisu isprepleli. Sudbina je htjela da se ovaj ugodni susret odigra baš na ovogodišnjoj Filmomaniji, tih posebnih desetak dana kada Cineplexx na Gornjem gradu barem nakratko postane jedini relevantan Cine- u gradu. Ne, ovo nije priča o mom upoznavanju kakve seksi djevojke pobjegle sa seta Ponoći u Parizu, ovo nije početak jednog uzbudljivog ljetnog flerta – pa sjedalo do mene ionako je uvijek rezervirano, ak me razmete – ovo je moj prvi susret s francusko-švicarskom autoricom Ursulom Meier, kojoj sam pružio jednokratnu priliku da osvoji moju naklonost pričajući mi pripovijest o malom, klempavom lopovu Simonu.

Simon je dvanaestogodišnji lopov kojeg život s konstantno nezaposlenom starijom sestrom tjera da se brine da kruh i mlijeko svaki dan budu na stolu. Njegov omiljeni teren luksuzno je skijalište na vrhu planine ispod koje on i sestra, ujedno i jedina obitelj koju ima, žive svojim tužnim životima. Dobar dio vremena nezaposlena, njegova sestra svoje dane provodi mjenjajući frajere k’o na pokretnoj traci, žicajući brata novac i suptilno mu dajući do znanja da ga nikad nije željela na svojoj grbači, i to najčešće plačljivim riječima „Nikad te nisam željela!“. I dok se mali, tu i tamo pokupivši šamar ili tri, upušta u sve rizičnije pothvate kako bi prehranio sebe i sestru za koju, čini se, ima neograničenu količinu strpljenja i razumijevanja, njihov će život podno skijaškoga brda nastaviti šepati prema neizvjesnoj budućnosti dok polako saznajemo pokoju rijetku ali intrigantnu informaciju o toj neobičnoj dvočlanoj obitelji i situaciji u kojoj su se preko svojih volja našli.

Hladnom, distanciranom, gotovo dokumentarističkom kamerom Meierica nas upoznaje s teškom životnom situacijom djeteta čiji se vršnjaci, svega kilometar uzbrdo, valjaju u slatkišima, griju uz kamine i isprobavaju nove, skupocjene skije. Životnim okolnostima i za normalno funkcioniranje očito neraspoloženoj starijoj sestri Simon može zahvaliti što je toliko zreliji i odrasliji no što bi se dalo zaključiti po datumu rođenja na njegovoj, na crno kupljenoj, skijaškoj propusnici. Alpski Robin Hood, gazda obitelji kojeg je čak prerano i zvati pubertetlijom, svojom upornošću, spretnošću i za posao odgovarajućom moralnom fleksibilnošću ono je što drži tu malu familiju na okupu. Dok Badnjak provodi sam, čekajući sestru da se vrati s još jednog od svojih višednevnih nestanaka s dečkom, Simon promatra sretne ljude oko sebe, funkcionalne obitelji s voljenom i zbrinutom djecom koja ne poznaju, i neće poznavati još dugo vremena, prave probleme odraslih ljudi, bogate turiste koji se za dva dana neće ni sjetiti nestale perjem punjene jakne ili para skija kakve kvalitetne marke. „Neće ni primijetiti. Kad ostanu bez nečega, samo kupe novo,“ kaže Simon (Simon says!). Hladni božićni noćni zrak ispunjavaju miris nečije pečenke i sjeta zbog života kakvog su mogli imati, dok mu se pijana sestra, ponovno švorc, gega kući s ludog provoda.

Bez ikakvog nepotrebnog popovanja ili pretjerane patetike, redateljica je ostvarila svoju osnovnu namjeru i uspjela ispričati djelić života dječaka, uspjela je približiti nam priču o djetinjstvu daleko tužnijem od onoga što je većina nas morala proživjeti. Simona ima milijun na ovome svijetu, ali dobrih filmova o njima pogledao sam malo. Uz poneko domišljato scenarističko rješenje, Sestra nudi i nekoliko vizualno izrazito ugodnih i impresivnih kadrova, kao i prstohvat trenutaka koji su u kontekst priče ubačeni prilično pametno. U dobrom mi je sjećanju, primjerice, ostala scena u kojoj Simon svoju sestru vuče na sanjkama, dok se ona smije i pokušava si cigaretom naciljati usta, sve dok dječak, na izmaku snaga, jednostavno ne klone u snijeg. Naoko banalna i nepotrebna, scena je ustvari i simboličko portretiranje suštinskoga odnosa ovih dvaju likova – Simon, dakle, te natovarene sanjke na neki način ne prestaje vući čak ni kad stignu do svog omalenoga stana.

Sporijeg tempa i depresivan, siv i težak, Meieričin film solidna je autorska drama s artističkim tendencijama i možda nekim skrivenim scenarističkim asom u rukavu. Iako me nije oborio s nogu (tek možda lagano zaljuljao) niti natjerao da se nešto posebno vežem za likove – za što, prilično sam siguran, mogu zahvaliti vlastitoj hiperosjetljivosti na krađu i nekakvoj jedva primjetnoj antipatiji koju sam osjećao prema protagonistu – ovaj je film, tona prikladnog atmosferski cendravoj večeri, baš poput agentice Scully ipak ispao sasvim lijepo iznenađenje i dobrodošao odmor od buke i kaosa kojima u posljednje vrijeme običavam izlagati oči.

Leave a Reply

Your email address will not be published.