Šegrt Hlapić (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Šegrt Hlapić prati zgode istoimenog junaka, postolarskog šegrta, koji se otisne u svijet nakon što jedna narudžba čizama za lokalnog bogataša pođe po krivu. Ovaj film inače je druga dugometražna filmska adaptacija ove naširoko popularne knjige. Priča o Hlapiću prvi je put adaptirana kao animirani film u režiji Milana Blažekovića, redatelja drugih domaćih animiranih dragulja kao što su Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir. Animirana adaptacija kasnije je postala najgledaniji hrvatski film u kinima od nezavisnosti do danas s 355.000 gledatelja. Zvuči kao recept za siguran uspjeh, ali ova igrana varijanta priče o dobrodušnom šegrtu sve je samo ne uspješna.

Prvi problem filma koji bih ja ponudio na razmatranje je sama njegova geneza i uopće egzistencija. Bez okolišanja, ovdje se radi o pokušaju filmaša da na temelju kombinacije raznih elemenata privuku publiku u kina u velikom broju. U svojoj osnovni, Hlapić je dječji film, baziran na knjizi koja je dio školske lektire, a to u Hrvatskoj pali lampice iznad glava kreatora hrvatske audiovizualne politike (HAVC), koji se onda polakome misleći da imaju siguran hit u rukama i takvom projektu daju zeleno svjetlo. Naime, djeca i njihovi roditelji većinom su zahvalna publika, a tome svjedoči i ogroman broj više i manje kvalitetnih animiranih filmova, koji kontinuirano tijekom godine igraju u multipleksima diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj.

5

To sve skupa znači da se filmaši potencijalno mogu „izvući“ s nekim stvarima koje ne bi nikad pokušali da se ne radi o dječjem i još k tomu lektirnom filmu. Priča o Hlapiću i njegovim dogodovštinama zapravo je vrlo jednostavna i s obzirom na to da je filmski vrlo izvediva, teško mi je bilo vrednovati je na adekvatan način. S druge strane, zbog izostanka bilo kakve dvosmislenosti i slojevitosti, u filmu je gotovo nemoguće uživati ako tražite nešto više od crno-bijele priče o tome da bi dobrota i altruizam trebali biti svačiji prvi instinkt kada se radi o interakciji s drugim bićima.

Ovakva krajnje jednostavna i filmski potpuno neadekvatna dramaturgija oplemenjena je nekim stvarno bizarnim dijalozima koji su u isto vrijeme nespretni, pretenciozni i potpuno neusklađeni s tonom filma. Neke rečenice koje likovi govore zvuče „prestaro“, čak i unutar ove stilizirane priče. Hlapić tako u svojim osvrtima na događanja oko sebe na momente zvuči kao dječak, a na momente kao odrasla osoba, koja je svojim replikama u meni kao gledatelju izazivala različite stupnjeve čuđenja. Djelomično zbog toga, a dijelom zbog strukture koja se na momente čini potpuno proizvoljnom, priča djeluje vrlo nefokusirano. Hlapić tako putuje od dramske točke do dramske točke, napravi to što želi uz određene prepreke, zaokruži događaj s nekom više ili manje očitom poukom i krene dalje. Možda će takav film nekome biti užitak gledati, ali ja nisam uživao ni u jednom trenutku.

3

Gledatelj koji poput mene gleda sve dostupne hrvatske filmove, gotovo odmah će prepoznati većinu glumaca koji se pojavljuju u sporednim i manje ili više epizodnim ulogama. Pretpostavljam da je većina pristala glumiti u filmu s obzirom na materijal i na činjenicu da niti jedna od tih uloga ne zahtijeva iscrpne pripreme, a gluma pokazana u filmu tako i izgleda. Većina doajena hrvatskog glumišta u filmu izgleda kao da su na godišnjem odmoru te u takvoj lijenoj glumi pribjegavaju najjednostavnijim glumačkim manirizmima i klišejima kako bi ostvarili uloge.

Njihovo prisustvo u takvom kapacitetu bilo je dvostruko štetno, jer su otežali glumu mladim glumcima Miletu Bijelanoviću u ulozi Hlapića i Eni Lulić u ulozi Gite. U podosta scena bilo je očito da su oboje mladih glumaca na rubu ispadanja iz lika te se trude iz petnih žila da ne prasnu u smijeh. Takve izvedbe doprinose jednoj auri amaterizma kojom je film u glumačkom smislu bio obavijen. Čak i Goran Navojec kao majstor Mrkonja „telefonira“ svoju izvedbu te mu se na licu često može vidjeti potpuni nedostatak elana i predanosti ulozi. Oboje mladih glumaca u naslovnim ulogama pokazali su glumački potencijal, ali ništa više od toga, jer su se prečesto mučili s replikama i nisu bili dovoljno ekspresivni u licu u dramatičnijim scenama.

6

Režija Šegrta Hlapića po dojmu se nažalost uklapa u ostatak slike o filmu koja se dobije nakon gledanja, a naglašena je kroz vrlo površni rad s glumcima. Silvije Petranović, premda nije neiskusan, pokazao je u možda šačici prilika da može lijepo i smisleno ukomponirati kadar, ali većinom se radi o pokazivačkoj režiji bez značajnije upotrebe vizualnih motiva. Kontinuirano ponavljanje motiva „crnog“ (crna mačka, crni konj, crno obučeni likovi, itd.) na mjestima gdje treba i ne treba, ja ne mogu vrednovati kao redateljski plus budući da svaki dobro smješten lajtmotiv biva anuliran drugim loše smještenim. Nadalje, Petranović po mom mišljenju pretjeruje s krupnim planovima glumaca u situacijama koje takav tip naglašavanja važnosti ne zahtijevaju. Ti krupni planovi postaju dvosjekli mač kada se u njima nađu Hlapić i Gita, a gledatelj može vidjeti da mladi glumci koji ih glume na jedvite jade zadržavaju koncentraciju tijekom scene.

U vizualnoj komunikaciji filma pojavljuje se još jedan vrlo primjetan problem, međutim možda sam ga potpuno krivo interpretirao. Kako je radnja filma smještena u „period“, koji je doduše u ovom slučaju teže identificirati, mnogi kadrovi su uži nego što su možda mogli biti jer bi se taj integritet perioda narušio. Tako se često likovi nalaze u prvom planu, dok je drugi (i ostali planovi) ekstremno izvan fokusa, što daje izgledu filma jednu „plastičnost“, koju moram reći da rijetko kada viđam u ovakvom kapacitetu. U filmu ima kadrova gdje izgleda kao da je prvi plan s glumcima dio jednog filma, a pozadina sasvim drugog.

2

Izuzev tog aspekta vizualnog dijela filma, sve ostalo vrlo je lijepo učinjeno, što prethodno spomenute odabire čini još čudnijima. Međutim ,sve što je dobro napravljeno u kameri takoreći je upropašteno vrlo grubim montažnim postupcima, pogotovo kada se radi o uspostavljanju prostorno-vremenskog kontinuiteta. Dobio sam dojam da bi nekoliko strateški pozicioniranih pretapanja uvelike pomoglo ritmu filma te bi prohod vremena učinilo opipljivijim, s obzirom na to da Hlapić i Gita proputuju dosta velik put tijekom filma. S auditivne strane, Šegrt Hlapić što se mene tiče pokušava previše te je glazba često prenaglašena u scenama koje takav tretman ne zaslužuju. U nekoliko momenata glazba me podsjećala na glazbu iz serijala filmova o Harryju Potteru, koji je, čini se, uzor većini hrvatskih kompozitora kada se radi o glazbi u dječjim filmovima.

Zaključno, Šegrt Hlapić obilježen je lošim i vrlo lošim dramaturškim rješenjima koji ne produbljuju vrlo jednostavnu i filmski nedostatnu priču. Gluma u filmu, unatoč brojnosti kvalitetnih glumaca, većinom je neupečatljiva i lijena te je posljedično otežala mladim glumcima da ostvare zapaženiju prisutnost. Režija u Hlapiću takoreći, dođe i ode, a ističe se slabom upotrebom vizualnih alata te prevelikim oslanjanjem na vrlo dobar rad s kamerom koji onda biva uništen aritmičnom i grubom montažom. Na kraju mogu samo ponoviti dilemu s početka. Je li ovaj film stvarno bilo potrebno snimiti?

12 komentara za “Šegrt Hlapić (2013.)

  • Sandra Huzjak says:

    Prva filmska kritika “Šegrta Hlapića” koju sam pročitala koja u sebi sadrži elemente filma, filmskog jezika, glazbe, dijaloga i sl., a ne da je pisan na razini svidio mi se/ nije mi se svidio… Ili još gore – neka djeca sama “osjete”. Bravo!

  • Kruno says:

    Crvene čizmice!?
    Peku me oči, a tek da gledam film…
    Katastrofa!

  • DS says:

    Crvene čizme su dio izvornog lika. Film nisam gledao, ali trailer je bio užasan. Najgledaniji film? Ljudi na našoj filmskoj sceni su konačno shvatili marketing.

  • Joe says:

    Zašto diletantima dajete novce za filmove?

  • erik says:

    Moja kćer (9) godina prilično je zadovoljna. Svi razredi su išli gledati film.
    Nisam joj htio kvariti dojam. Kad sam vidio ove, taj šminkeraj, plošnost, umivenost, bilo mi je kao da je netko popljuvao mog Hlapića.
    Moj Hlapić nikad nije dolazio direktno iz Zare ali vremena se mijenjaju i u 21. stoljeću to je, izgleda, većini sasvim u redu.

  • Hrvoje says:

    Najveća zamjerka filmu je to što je totalno bezidejan, režiser nema pojma što bi s tom poznatom pričom. Doslovno prepričavanje i redanje scena u maniri živih slika je doista otužno. Atmosfera u filmu je totalno promašena i uništena s ulickanim ispeglanim siročićem Hlapićem koji se stalno nešto samodopadno smješka u krupnom planu. Mojoj desetogodišnjoj kćeri film je bio bezvezan a nasmijao ju je moderni portafon kojeg je vidjela u zadnjoj sceni.

  • Jakov says:

    Imam godina ka metuzalem ali to nije razlog da ne pohvalim režisera i ostale učesnike u realizacuji ovog filma.Ivana Brlić Mažuranić napisala je mnoge knige ali s knjigom “ZGODE I NEZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA” nadmašila je sve druge na zadovolstvo svih malih čitatelja i ostalih.U osnovnoj školi to mi je bila najdraža dječija knjiga uz još mnoge druge .Mom sinu sam je dok je bio dijete proćitao bezbroj puta i s guštom isto kao kas sam je čitao za lektiru .Film još nisam pogledao jer u mjestu u kojem živim nema kina ali ću to ućinit bez obzira što je to dječiji film.Hvala na mogućnosti koju ste pružili da djeca mogu pogledati ovaj film i prisjetiti se naše spisateljice IVANE BRLIĆ MAŽURANIĆ sa svim svojim likovima.Pozdrav i HVALA

  • Sandra Huzjak says:

    Danas sam pogledala film. Vrlo loša, ali, nažalost, tipična hrvatska gluma. Odlično ga sažima prethodni Hrvojev komentar: “Doslovno prepričavanje i redanje scena u maniri živih slika je doista otužno.”
    Dinamika filma je očajno spora, Hlapić zvuči kao da ima vrlo nizak IQ, pa kao neki blento doživljava svijet oko sebe. Jako loše.

  • andrej says:

    da

  • Maja says:

    Film nisam gledala i ne planiram, a recenzija mi se sviđa, kao i sve ostale ovog autora. Jedino mi je malo čudno što se u tekstu nijednom ne javlja riječ ‘narativ’ ili njene izvedenice 😮 :)

  • Hvala na komplimentu :)
    Slijedeći put će biti puno više, obećajem :) :)

  • covjek iz struke says:

    osobno nisam pogledo film ni ne planiram.osobno imam prijatelje koji jesu i njigov djeca kazu da je onak prosjecan.neznam ali meni je ovo uvred za hlapica.neki su gore supp primjetili d je film bezidejan.proukcija mi je uzasno jadna.najgledaniji film?ma najuzsniji film!cinjenica je da danas naslov prodaje film. da se zvao zeko i potocic sigurno bi imao manji odaziv publike.nezelim pljuvat po filmu ali ima hrpa boljih a podcjenjenijih hrv.filmova.Npr KAUBOJI tomislava mrsica su izvrstan film, a imaju puno manju gledanost publike nego ovaj trivijalni uradak.mislim da ivana b.m. sigurno nebi htjela da joj ovako uprizore najpoznatiju knjigu!!

Leave a Reply

Your email address will not be published.