Savršena formula

Piše: Vanja

Savršena formula (Limitless, 2011.)

Režija: Neil Burger

Glume: Bradley Cooper, Johnny Whitworth, Robert De Niro, Abbie Cornish, Anna Friel, Andrew Howard

O filmu ovakvog tipa nije baš ni jednostavno pisati pozitivno ili ne iz perspektive onoga što servira. Zamislite svijet, kakav bi bio kad biste koristili ukupne kapacitete cijeloga mozga, umjesto nekog… pa ne znam baš kolikog postotka. Dakle… zamislite sve te sinapse operativne, kombinatoriku kakvog budućeg računala, zaturene kutke mozga, pristup podacima koje smo nekad davno stornirali iz tko zna kojeg, dakle, vjerojatno nesvjesnog razloga. E sad – a da je to sve rađeno svjesno? Iz perspektive filma, možda nije najsjajnije obrađeno, no zvuči primamljivo.

Dakle… Eddie Morra (Bradley Cooper) je skoro propali pisac, davno već otpuštan od bivših šefova radi raznih vrsta neprilična ponašanja. Rastureni brak s prepametnom Melissom (Anna Friel) trajao je valjda pet minuta. Susrećemo ga u baru gdje grupi do daske zblanutih ljudi pokušava prepričati sadržaj knjige koju treba napisati, no ne polazi mu za rukom jer mu je mozak pun, ali ne uspijeva to što mu se po glavi vrti pretočiti u riječi. U biti, od onih koji ga slušaju čovjek ni ne očekuje da razumiju „SF –ovski zamaskirani manifest čovječanstvu“, „utopijsko društvo u kojem smo svi…“ i slične stvari, u biti, ne razumije ni on sam, jer „to je… to je sasvim…“ nekakvo. Eddie izgleda očajno traljavo (valjda neki prototip pisca kojem baš i ne cvatu ruže), a s nepočešljanom i očito masnom kosom, u nekoj razvučenoj vrećastoj garderobi, teško da je bilo koji naziv doli „smećaroš“ ili ovisnik prikladan za njega. No on zapravo jest pisac, čak s ugovorom za izdavanje knjige, no dan za danom, tjedan za tjednom i tako praktično unedogled, pati od znane nam spisateljske blokade. Kad sreća krene, napušta ga i sadašnja djevojka Lindy (Abby Cornish) jer joj je, pretpostavljam, dosadilo biti i djevojka i oklop i zaštita i kućanica i čistačica i banka odrpanom no šarmantnom piscu u kojem nema ni kapi tinte. No, Neil Burger je u svom filmu imao sasvim drugačije zamisli koje je, vjerujem, lijepo i interesantno razradio za ekran po priči Alana Greena „The Dark Sides“, koju je u scenarij pretočio Leslie Dixon.

Što je gore od neželjenih prijateljstava koja pokušavate izbjeći ili zaboraviti, a od svih sličnih, naletite upravo na brata bivše supruge? E tako Eddie Morra na ulici nalijeće na slickanog i nabrijanog šurjaka Vernona (Johnny Whitworth), koji je inače bio dealer. Umjetninama? Teško. Trenutno radi na novoj i eksperimentalnoj, poput stakla prozirnoj tabletici čija je cijena „$800 a pop“, tek čeka FDA approval. Mislim si, što bi trebala za te pare činiti. No ono što zbilja čini – jer Eddie će je uzeti iz zafrkancije i znatiželje –  poprilično je nevjerojatno, no s druge strane i nije. To nije droga, on nije high – pod djelovanjem prve tablete, iako „od sebe bistar“, kako vele, samo nam potvrđuje kakav je neodgovorni i pasivni šlampavac bio prema sebi i prema svojim obavezama naspram drugih. Gutnuvši staklastu tableticu i shvativši sav taj beskraj opcija koje ista nudi, poželi biti taj drugi on. Naravno, poslije prvog buđenja „na suho“ iz znatiželjnog pohoda u svijet presvjesne i sveznajuće varijante samoga sebe, prilično je jasno da će šurjaku ponovno pokucati na vrata. Pristojno izlupan i izubijan, Vernon je živo ogledalo da posao s tom tableticom smrdi nadugo i naširoko, vrlo FDA.

Film bez velikih očekivanja kreće interesantno, no bilo mi je presudno to što je brz… i akcija traje. I traje. Sam Bradley Cooper mi je poznat (samo) iz „Hangovera“ i dobrim sam se dijelom iznenadila uvjerljivosti i načinu na koji je ovdje odglumio svoje zbilja razne faze od podrapanca do ušminkanog sveznalice koji istom lakoćom priča i o lijeku protiv raka i stanju na svjetskom tržištu. Scena u kojoj ulazi kod Vernona nakon što mu je sišao po sendvič i u kemijsku je urnebesno vjerodostojna, čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao, onako „neodglumljeno“ odglumljena, točno onakva kakva treba biti. Što mi to znači, ne znam, ali vjerujem da razumijete. Sad, droga… očito je da jest, dok na takav način djeluje na čovjeka. Tzv. „NZT“ s nekim brojem iza omogućuje sve u kratkom vremenu, ne briše stare podatke kojih nismo ni svjesni, a otvara vrata stotinama novih spoznaja, a samim tim i novih poslovnih mogućnosti, gdje živjeti od pisanja nekako pada u donju ladicu. Eddieju je jasno kako prčkati po burzovnim stranicama s dionicama može zaraditi koju tisućicu dolara, no shvaća da uz ovo što troši može mnogo više. Za velike igrače je potrebna financijska pomoć koga drugog već mafijaša Gennadyja (Andrew Howard), koji će ga za 100 000 dolara nevraćenih na vrijeme oguliti i kožu mu svezati na vrh glave. Inovativno za ruskog poduzetnika, no sad… a da… i zadnju će mu tableticu uzeti. Ha. Ha. (Nije spojler, to je tako isprano očekivano… ali nema veze.)

Jasno, takvi darovi ne padaju s neba, a čak i ako padaju, još je jasnije da će dovesti do neočekivanih problema, čudnih i vizualno primamljivih putovanja kroz gradske… ulice? Prolaze? Svijest? Nebitno… no drži vodu. Poneka crna rupa koja ostaje u glavi može koštati slobode, no što je Eddieju više vrijedno? Toliko je već skočio da će mu zmaj od biznismena, Carl Van Loon, (Robert De Niro) – koji ga je kroz sustavno ispitivanje uzeo za savjetnika/suradnika – dati dobrog odvjetnika koji će ga izvući iz svakojakog smeća za koje je možda kriv. Ali možda i nije. Ne zna se. No veliki biznismen tu nikad nije bez veze iako se čini tako. Dolazak do redovite i potrebne dnevne količine NZT-a nije ni jednostavan ni normalan, no čini mi se da su takvi dijelovi filma (ma, zapravo svi) vrlo spretno riješeni dosta zadovoljavajućim zapletima i raspletima koji su mi ponudili kombinaciju puno akcije, trilera i tog nečeg trećeg. Misli.. u datom trenutku, lijepo je uletjeti u svijet u kojem nisi super heroj, a … kad ustreba, shvatiš da će ti gledanje Brucea Leeja u djetinjstvu ili reklame za samoobranu spasiti život.

Analizirati ovakvu priču kao klasičnu drug story (znamo da su mnogi poznati nam suvremenici, ili oni koji su to bili donedavno, koristili raznorazne načine za pojačanje svojih „senzora“ i ostalih mogućnosti) ne bi bio pravi pristup za odgledati i biti zadovoljan. Eddie Morra ne razbija pretjerano glavu time što je masa bivših korisnika pilule za lilule u bolnici, na samrti ili čak mrtva. Čak ni susret s bivšom suprugom, ženom za koju je smatrao da je vrh vrhova i pamet nad pameću, ne budi mu u glavi dovoljno opreza, iako mu je jasno zbog čega je ona još tad bila nadmoćna u masi aspekata života jer je bila „pametnija od sviju zajedno“. No, tješit će se činjenicom da su „bugovi“ u lijeku popravljeni, valjda. U svakom slučaju, sva ta brijačina oko inteligencije koja poput brzog lifta skače s npr. 100 na … n-tu nije osnova, no bome ni potka filma. Ona je jednostavno tu takva, kakvom sam je nazvala – brijačina. S druge strane, film je bogat nenametljvim vizualnim efektima, vozi nas čudnom kinetikom, vidom, brzinama razmišljanja kojima svjetlost nije ravna, trikovima na koje padamo lako jer su namijenjeni da nam zamažu oči nekih stotinjak minuta (ako mazanje dozvoljavate). Eddijev pogled koji se od mutno-plave boje pretvara u azurno bistar, dubok i sveprodirući je samo jedan od takvih – nenametljivih efekata. Nije zombi, ne. Ovaj film je prilično zapeo više za gledateljevo oko i korištenje mase jarkih i svijetlih boja, stakala, odraza i odsjaja tako da uopće nije čudno što sam npr. ja uživala od početka do kraja u filmu koji je, htjela ja to priznati ili ne, osvježenje. Ukoliko se gleda bez predrasuda, „Limitless“ daje jako puno neočekivane akcije, prevrata, obrata, no kroz cijelo to vrijeme neku notu svježine, a u kombinaciji svih tih faktora, bez obzira na (možda) previde, film je… vrlo gledljiv. Ne želim zamjerati redatelju nedovoljnu razradu mogućnosti da jedna pilula radi to što radi – on je to lijepo upakirao u projektić koji me izvozao uzduž i poprijeko i dobrim me dijelom uveselio Eddiejem kao likom.

Za razliku od mnogih kritičara koji ovaj fim (vjerojatno s pravom) karakteriziraju ne baš finim epitetima, moram priznati da sam se lako prepustila načinu na koji „Limitless“ vozi od prosječno pametnog lika do nadnaravnog i nevjerojatnog, koji priča pet jezika, koji stvari za koje je potreban život uči za dva dana, koji je odjednom sve to. No s druge strane, ne slažem se s time da je, pošto je u pitanju tableta/droga, ovo film o drogi. O ovisnosti i izmjeni… nečega, ne svijesti već sposobnosti poimanja – da, no ne drogi per se. Ljudi su ovisni i o adrenalinu, tako da, barem kad se radi o filmu, tu ne bi trebalo tako oštre rezove raditi. Jasno, u npr. „Social Network“ gledamo kako su über-genijalci uvijek nekako sami, izolirani i kako im je život u biti težak. Nije za promjenu loše vidjeti kako to izgleda s one strane ogledala, kad nekom supstancom možda tek mrvicu iznadprosječan lik postaje apsolutna mjera za znanje i mogućnost spoznaje, no svejedno ne bez problema. Zbilja nemam pretenzija uspoređivati ova dva filma, iako me „Društvena mreža“ nije fascinirala, bilo bi pretjerano. Jednostavno je – nekako bajkovito, svarljivo i simpatično, no prije svega dobro odglumljeno, a po meni, napravljeno da zabavi.

Jako mi je dobro sjela Bradleyjeva naracija tijekom skoro cijelog filma i ne mislim sad to uzimati za zlo jer to nije… ne znam, Double Idemnity ili Sunset Boulevard, no neću tu simpatičnu i dodatno simpatično ciničnu naraciju svrstati u „dobar, loš, nepotreban“… želim si dati oduška.

Kako jest da jest, Bradley Cooper je više no fascinantan u ulozi izgubljenog pa nađenog uz pomoć NTZ-a. S lakoćom skače iz jedne kože u drugu, savršeno je prirodan, no pretpostavljam da Bradley Cooper takav inače jest i da je ovakva uloga kao napisana za njega, gdje uživa u sceni kad progovori japanski u restoranu, ženska ga pogleda, a on, nesvjestan, samo veli „What?“ kao – što je tu čudno što govorim (i) japanski. Nenametljiv De Niro je još jedna fino iznijansirana igranka između visoke politike, biznisa i čistog kriminala, gdje ne umireš ni kad te udari auto jer se nema vremena za to. Zbog toga no i zbog svog tog nejasnog šarma boja i brzine odvijanja radnje, nije mi žao ni sekunde vremena koju sam potrošila na ovaj film. Naravno, bez obzira na nepovezanost pojedinih scena u smislu površno objašnjenog glavnog protagoniste (ne Eddieja već NTZ-a), Neil Burger to opet fino slijepi i ispunjava atmosferom neke sirove energije koja kao da isijava iz Eddieja (i još nekih…), valjda poput asocijacije na sve te neiskorištene prostore mozga, sve te žičice u našim glavama koje konačno počnu frcati poput strujnih kola kad ih jednom dotakne svemoguća ruka NTZ-a. „Limitless“ nije pametan film poput… nećemo sad navoditi… nema smisla, ali je dovoljno pametno urađen da ga je priličan gušt gledati. Naravno, s prokušanim receptom ofucanog no do bola šarmantnog propalog pisca koji se drži da ne potone u žabokrečinu stotina tisuća „takvih“, pa mu onda krene, ali je u opasnosti iz koje se nema šanse izvući, pa tako iznova i iznova, ovaj film se reklamira sâm – frca energijom, napetošću i poput pravog trilera drži gledatelja od početka do kraja.

Nemam dojam da je „Limitless“ pokušao biti nešto više. Ispao je jednostavno to što jest, osvježenje, razbigriga i ispunjenih stotinu minuta.


 

16 komentara za “Savršena formula

  • Marin says:

    Nisam gledao film, nisam čitao recenziju. Neću ni čitati dok ne pogledam film. Usput, je l’ se meni čini ili je ova Abbie Cornish, as time goes by, pljunuta Nicole Kidman? :s

  • Vanja says:

    Ne čini ti se (iako je pitanje, vjerujem, retoričko), Abbie – da, upravo u ovoj sceni je pljunuta NC, no inače mi je mnogo simpatičnija od slavne joj kolegice.
    Pa, nisam spojlala do bola, možeš pročitati recenciju 😀 (ako se “nisam pročitao” odnosilo na ovu, ne neku profi 😉 )

  • Gjuro says:

    Vanja, čemu ovakve konstrukcije: “Za razliku od mnogih kritičara koji ovaj fim (vjerojatno s pravom) karakteriziraju ne baš finim epitetima…”? I ovo s “profi” u komentaru 2? Pa i ti pišeš kritiku filma i nemaš razloga sumnjati u vlastiti sud. OK, možda si htjela reći da i negativne kritike imaju svoje argumente, ali ovdje sam na tvojoj strani. 😀

    Film je vrlo zabavan (off-topic: i inteligentniji od većine Bondova), čak i potiče na razmišljanje. Primjerice, zapitao sam se bih li se i ja u takvoj situaciji odao potpunome materijalizmu. Naime, od toliko mogućnosti koje pilula otvara, junacima je jedino bitno zgrnuti što više para u što manje vremena. Tužno, ali realistično.

    Cooper je dobar jer da nije, film ne bi funkcionirao, a i ostali su glumci na visini zadatka. Dojmljiva je i režija, pogotovo oni vratolomni kadrovi kad kamera projuri kroz nekoliko blokova New Yorka. Baš nabrijano. Moglo bi biti nešto od tog Neila Burgera.

  • Sven Mikulec says:

    U potpunosti potpisujem, u početku sam bio dosta skeptičan jer mi je sve to ličilo na kakvu blesavu jurnjavu, ali film stvarno nije loš, nije loš indeed.

    Što se tiče mogućnosti koje tabletica otvara, kako Gjuro veli, i meni su neke druge stvari pale na pamet, al eto. Čovjek cijeli život financijski ovisi o drugima, pa se valjda zaželio.

  • Huco says:

    Dobar film, nema šta… Dosta juranjave, wtf trenutaka, ali sve u svemu jedan solidan i zabavan filmić za pogledat.

  • Marin says:

    Joj, Vanja. 😀

    Naravno da se odnosilo na ovu. Ostale nisam ni čitao. Ne volim čitati osvrte dok sam ne pogledam film, tek tada mogu donijeti svoje neki sud, pa ću onda pročitati recenziju da vidim koliko se slažem/ne slažem. :)

  • Gjuro says:

    I moram spomenuti uporabu djevojčice kao hladnog oružja. Jedna od originalnijih dosjetki u svijetu filma. 😀

  • Vanja says:

    sad ste me posramili (pozitivno)

    činjenica je da se često bojim svojeg mišljenja jer je (isto tako često) drugačije od “većinskog” a … (gjuro: profi ipak nisam no i ne smeta mi 😀 ) no nešto ste me zgrijali što nisam jedina koju je film kupio, za razliku od par sličnih koji su me potpuno razočarali (Adjustement, Source Code…)

    Ovaj barem nisam nešto prčkala prije, gledala trailere ili slično, nisu bile neke “najave”, ili ja nisam na iste naišla, ali me baš fino kupio :D. Baš je ono… nije htio biti ništa više od onoga što jeste, ali fkt zagrije tih stotinjak minuta 😀

    Danke – svima 😉

  • Vanja says:

    i opet gjuro:

    uvijek razdvajam “profi” (khm?!?) od sebe jer znam da sam gotovo uvijek (dobro, 70%) izrazito subjektivna,no neki tamo cijenjeni kritičari pišu tako sramne i površne kritike, da se meni jednostavno plače ali onda se divim ovome što ljudi pišu ovdje i … f””’t it! Let it roll! ovdje se ipak nešto dešava onako u pozitivnom smislu.

  • Sven Mikulec says:

    Vidiš, Gjuro, mene je upotreba djevojčice podsjetila na onu scenu iz Mrak filma, kad ona djevojka može izabrati između pištolja (ili noža? davno je to bilo) i banane, i uzme bananu. :)

    Ali da je bilo zabavno vidjeti, to definitivno.

  • 2shaq says:

    Odlična recenzija koja me potaknula (uz komentare) da odgledam ovaj film sinoć i nisam se razočarao. Baš je fora film: inovativan, brz i s kul scenama. Da se bar češće nađu ovakvi filmovi, ali ajde, ima još dobrih filmova u Hollywoodu i to je dobar znak :-) Brvao Vanja i hvala! 😉

  • Dijana Erakovic says:

    “Nemam dojam da je „Limitless“ pokušao biti nešto više. Ispao je jednostavno to što jest, osvježenje, razbigriga i ispunjenih stotinu minuta.” Upravo je to i moj zakljucni dojam. Ideja filma mi je super i malo scary, malo mi je lik imao glupastih poteza s obzirom da je koristio 100% svog mozga, neka napetost se najvise vrti oko potencijalne nestasice tih tableta sto mi drzi film previse u plicaku. Ali – read Vanja’s final conslusion.

    BTW, Abbie je izmedju Nicole i Sharon! :-)

  • Damir says:

    Film je loš. Prva loša stvar je moralna dimenzija, točnije potpuno odsustvo zadrške prema beskrupuloznom materijalizmu i normalnosti drogiranja. Ovo i nije film “A” klase, bez obzira na ostarjelog De Nira koji zarađuje ali i gubi ugled ovakvim filmovima. No i kod “B” filmova je moralna komponenta uglavnom standard. Drugo, važnije, scenarij ovog filma je katastrofalno ispunjen besmislenim dijelovima, do te mjere da gledatelj nakon nekog vremena mora odustati od traženja smisla u tome što se događa na ekranu. Poptuno je nejasna i nemoguća motivacija pojedinih likova za pojedine akcije i odluke u filmu. One koji hvale film mogao bih sad pitati bar 20 pitanja o ključnim stvarima u filmu, a ne postoji šansa da mi oni odgovore na ta pitanja. No neću spojlati. I treće, glumci s ovako zbrčkanim scenarijem nisu niti mogli uraditi bog zna što, beživotno su odraditi plošne likove.
    Onima koji nisu gledali film: nemojte nasjesti na prisutnost Roberta De Nira, ovaj film nije u kategoriji filmova tog glumca. Ako tražite tek “100 minuta zabave”, to možete dobiti jedino ako gledate ono što promiče na ekranu bez pokušaja da se uživite u priču. Priča je uglavnom besmislena.

  • Sven Mikulec says:

    Koliko god nesavršen bio, film je ustvari iznad kategorije filmova koje De Niro snima u zadnje vrijeme.

  • Gjuro says:

    Ako se film predoslovno posveti “moralnoj dimenziji”, dobivamo ili pamflet ili verziju za debile. Meni je ovaj (na drugo gledanje osrednji) film sasvim fino ogadio materijalizam suvremenog svijeta.

  • Damir says:

    Gjuro, problem moralne dimenzije ovdje nije u njenom prenaglašavanju, već u nepostojanju moralne ograde. Tvoja sintagma “verzija za debile” mogla bi se i kod moralne dimenzije iskoristi u procjeni lika koji je “pisac”, a onda mu s novostečenim nadnaravnim moćima ne padnu ništa drugo na pamet nego klasična brokeska brza zarada i kurčenje po skupim prijemima. Pitanje je tko je tu “debil” – on sam, ako je to najviše što može zamisliti, scenarist i redatelj koji ga (i njegovu curu-sponzorušu) očigledno prikazuju kao pozitivca i žrtvu, ili pak gledatelji koji u tome ne vide ništa čudno. Koji puše da su im glavni likovi pozitivci.
    No, ponavljam, odsustvo moralne ograde je manji problem ovog filma. Znatno veći “debilizam” je u kompletno šupljem scenariju. Debilizam je kod “supermoćnog lika” koji može u jednom danu brokerski 100 USD pretvoriti u 1000 USD, a u drugom tih 1000 USD u 10000 USD (…itd), kad uzme kredit od 100000 USD kod ruskog mafijaša koji mu u startu nagovijesti guljenje kože ako novac ne vrati. Ako gledatelj nije odustao od gledanja filma nakon te gluposti, onda mu scenarist pruža priliku da gleda tog “superpametnjakovića” kako zaboravlja vratiti novac tom istom mafijašu, da bi imali svakih 5 minuta filma nekakvu scenaristički izlišnu dramsku peripetiju sa ruskom mafijašem… U filmu imamo veliki broj ozbiljnih scenarističkih promašaja. Npr. dva potpuno besmislena i neobjašnjena ubojstva, neobjašnjivo različite utjecaje droge na različite ljude, policajce koji olako puštaju glavne sumnjivce za ubojstvo bez ikakvog pretresa, “lucidni” plan obrane iglom od injekcije s unaprijednim znanjem o budućem položaju glave napadača, besmislenu i sasvim nepotrebnu završnu ucjenu i sl. Nekako mi se čini da je scenarist u stvari i radio “verziju za debile”. Ako ne za debile, onda bar za one koji će film pogledati zbog ishlapjelog De Nira ili divnih plavih očiju glavnog junaka.

Leave a Reply

Your email address will not be published.