Samo Bog oprašta (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Samo Bog oprašta (Only God Forgives, 2013., 91 min.)

Režija: Nicolas Winding Refn

Scenarij: Nicolas Winding Refn

Glume: Ryan Gosling, Kristin Scott Thomas, Vithaya Pansringarm

Ocjena: 8/10

 

Nakon Drivea, prošlog Nicolas-Ryan filma, gdje sam bila u šačici ljudi koji su se pronašli u opaski Maje Uzelac (“neka mi netko kaže šta se desilo na kraju, a naročito zašto”) i nakon pretencioznog naslova i kanske publike koja ga  pošteno izviždala, opcija gledanja Refn-Gosling reuniona me, naravno, magnetski privlačila, što dosta govori o, khm…

Instinkt me prevario nije.

Scenaristička postavka je lako prepričljiva – Julian (Gosling), odmetnik od nekog američkog zakona, vodi u Bangkoku boksački klub, koji je samo paravan za što god. Rutinu – boks-droga-prostitutka – narušava ubojstvo njegovog brata. Kada Julian odluči ne osvetiti se, pravo niotkuda dolazi mama Jokasta, tj. Crystal (Scott Thomas), da se pobrine za ono što njen mlađi sin odbija učiniti. Hegemoniji onih koji nisu u pravu na put staje lokalni heroj Chang koji  brani svoj teritorij, do svakog zamislivog kraja.

Samo Bog oprašta izgleda baš onako kako biste i zamislili da će izgledati film ako Refna s Mitom o Edipu pod miškom pošaljete turistički u Bangkok, a on tamo odgleda i neke Kar Waijeve stvari. Dugi posvećeni kadrovi, ne previše dijaloga, fetišizacija nasilja. Trijumf stila nad dramaturgijom. Oko vizualizacija mu je, može biti, dosta pomogao Kubrickov Larry Smith, i veći dio filma smo u neonskom noir osvjetljenju  ljepljive dimne crvene boje, prikladne i uz krv, i uz atmosferu bordela i vjerojatno i kao pojačavanje dojma da smo na kraju svijeta, gdje su svi oni Danteovi otpadnici završili – u infernu. Utjecaj milijun redatelja se vidi u Refnovom radu, što još uvijek ne znam je li odsustvo njegovog stila ili neminovnost (od Tarantino momenta – naslovi poglavlja filma na, khm, lokalnom jeziku, otvorenog pozivanja na Irreversible Gaspara Noéa), no kod mene to samo mami osmijeh prepoznavanja s vremena na vrijeme, a ne dubioze o kopiranju  (više smeta tetošenje publike pri naknadnom pojašnjavanju, na mjestima gdje je samo male tragove trebalo ostavljati).

Uzme li se u obzir koliki perfekcionist stoji iza kamere, činjenica da glumački četvorokut blista i nema neiskorištenih šansi je vjerojatno u rubrici must. Gosling dečko-čovjek-muškarac  potpuno je savršen, Brando sam. Julianova potreba za bliskošću i neimanje ideje kako da je ostvari opipljive su pozicije, a nenenenametljive. Naspram njegove vizualne smirenosti, svedenosti govora i pokreta, i pa jbg, apolonske ili tako neke antičko-epske ljepote, je živ, nesvakidašnji, čudan, pretjeran, poetski! i groteskan lik koji Kristin formira. Bolestan odnos, u kojem sin trpi i radi sve, u kojem nema svoje ja i u maminom prisustvu statira i mjesečari, skoro da je pojela ono od čega je redatelj krenuo i što je želio pokazati. Lik koji po pravilu ostaje zanemaren, pojednostavljen i banaliziran kod Nicolasa je raz ra đen. Vithaya Pansringarm kao Chang dostiže mističnost samuraja. Ili šerifa u američkoj varijanti. On je kao aktivni skretničar u paklu – zadužen za brzo, efikasno i krvavo sprovođenje pravde, bez zadrške i suvišnog preispitivanja. On je Bog pakla, i samo on može dati oprost! Kao četvrto ime na listi uloga u filmu, u kojem nema previše scena koje broje preko tri glumca u kadru, pojavljuje se kroz različita usta izgovoren tekst (kod nas nepreveden, trebam li naglasiti). Pojavljuje se glazba. Pri tom ne mislim samo na ovdje sjajnog Cliffa Martineza, nego i na (thai) pjesme koje gledamo i slušamo pri posjetama seks klubovima, što zajedno čini odličan kontrast, mješavinu tradicije i ludila trenutnog i podcrtava atmosferu, daje šmek i brzinu.

Smaračke opaske o nasilju su baš ništa više nego smaračke. Ovo je art-house (da ne zaboravim omiljenu referencu) film o nasilju, pravom, nekad snimljenom, nekad nagovještenom, i nema eufemizama i poštede. Čovjek se na to loži, skoro pa pornografski loži i snimit će film o onom što ga opsjeda, ali ne nasilje radi nasilja. I onda kad ljudi krenu masovno napuštati salu teško je ne prevrnuti očima.

Ono od čega Only God najviše boluje nedostatak je vrhunca, klimaksa i udarca u glavu. Kada je počela borba Juliana i Changa, pogledala sam namjerno na sat i bilo je točno 30 minuta do završetka. Prošla mi je kroz glavu ideja o borbi do kraja filma, pravom antičkom utjelovljenju mitova i titana… To se ne događa (uopće nema klasičnih Rocky momenata, a kamo li borilačke iz meča u meč gradacije, sve je to samo spin bio – apropos ‘wanna fight’ momenta iz trejlera), nije filmski teren ni bio pripremljen, i vjerojatno bi se načisto razbila magija svega dotad i od tad snimljenog, ali ostaje visjeti u zraku odsustvo točke na kojoj zadržavamo dah. (Ne)dovoljne ekspresije emocija, involviranost junaka, pričanje priče, dubina,  smislenost… sve to tvrde mnogi nije nešto što trenutno ovog redatelja zanima, ali zar Julianove šake dok samo gleda djevojku, Changove šake pred borbu, ljudi koji ne mogu otvoriti šake – zar to nisu dovoljne ekspresije?

5 komentara za “Samo Bog oprašta (2013.)

  • Organic_Shadow says:

    Hvalospjevi kojima recenzentica obasipa ovaj filmski poluproizvod toliko su zapanjujući i začuđujući, da se pitam jesmo li gledali isti film.
    Priča, ako ju uopće mogu nazvati tako je blago retardirana i krajnje naivna, čak bih rekao još gora nego u Valhalla Rising, a tamo nije bila bog zna šta.
    Gluma, ako se to uopće može smatrati glumom, je rudimentarna na granici s nepostojećom, čak ni Kristin Scott Thomas ne može spasiti tako rupav i glup scenarij.
    Refn jednostavno ne bi smio raditi bez čvrstog scenarija jer čovjek nema storytelling koncentraciju potrebnu da iznese film i njegove ideje od početka do kraja. Ritam filma je ubitačan, dosadan i toliko površan i ofrljen da mi je na kraju bilo žao što sam gledao.
    Nije OGF nikakvo istraživanje ničega, to sklepan film redatelja koji se izgubio u svojim željama, jer iskreno, nije dovoljno dobar da napravi ovaj film onakvih kakav je trebao biti.
    Piši kuć’ propalo :)

  • Marin says:

    A na kraju mu Chang učini uslugu i otkine ruke koje ubiše oca. Fora filmić. Inteligentan, ali ipak ne linčevski inteligentan.

  • Anonymous says:

    ovo me asocira na današnju dobrostojeću djecu koja od silne obijesti nemaju nimalo smisla za kreaciju i igru, a njihovi roditelji iako to vide, im i dalje podilaze. koliko je to sebično i prepotentno, toliko je i prazno.

  • insone says:

    Slažem se sa Shadow-om. Pročitavši recenziju ovdje imao sam pozitivna očekivanja,no gledajući film moja nevjerica je rasla;gledam li krivi film ili sam pročitao krivu recenziju?
    Lišen akcije,napetosti i bilo kakvog smisla film je toliko dosadan da samo morao uzimati pauze za odmor od dosade. Likovi su nemotivirani i indeferentno čekaju da budu ubijeni.
    Da me netko želi mrtvog barem bi se sakrio ako ništa drugo.
    Gluma u filmu ne postoji,isti izrazi lica u svakom kadru lišeni ekspresije.
    Izbjegavati osim ako želite naučiti više cijeniti svoje vrijeme i dobre filmove.

  • Anonymous says:

    Isto kao Valhalla Rising, kako je autorica napisala, radi se o čistom trijumfu stila. I ja bih dodao, ponajviše atmosfere. Tko cijeni naraciju, nije za preporuku. Ja osobno volim oba ova filma, sviđa mi se atmosfera i kamera, imaju posebnu iščašenu, pomalo nasilnu poetiku, ali dobro, sto ljudi – sto ćudi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.