Samac

Piše: Vedrana Vlainić

Samac (A Single Man, 2009.)

Glume: Colin Firth, Julianne Moore, Matthew Goode, Nicholas Hoult

Režija: Tom Ford

Ocjena: 9/10

Navodno, jedna od najvećih ambicija renomiranog modnog dizajnera Toma Forda bila je snimiti film. Fama volat da je, pročitavši novelu Christophera Isherwooda iz 1964., Ford uskliknuo ‘That’s it!‘ i proveo zadnjih par godina osnivajući svoju vlastitu produkcijsku kuću (FADE TO BLACK) i prilagođavajući spomenutu novelu formi filmskog scenarija.

Poučena reklamama za Fordove kolekcije i revije, najmanje što sam očekivala odlaskom u kino, bila je parada lijepo obučenih, zgodnih frajera. U tom pogledu, definitivno nisam ostala razočarana, počevši sa izborom glavnog glumca, mog miljenika još iz teenagerskih dana, britanskog šarmera Colina Firtha.

Dakle, jutro je 30. studenog 1962. godine. Sredovječni profesor književnosti, George Falconer (Firth) budi se u svojoj super modernoj ogromnoj kući iz uznemirujućeg sna. Dok George provodi svoje jutarnje rituale: bira savršeno izglačanu i složenu bijelu košulju, dizajnersko odijelo, lašti cipele i popravlja kravatu; iz toka njegovih misli daje se naslutiti da njegov život nije nimalo sretan. Naime, njegov životni partner Jim (Matthew Goode) poginuo je u prometnoj nesreći nekoliko mjeseci ranije i s tom činjenicom se George još uvijek ne može pomiriti. Vijest o Jimovoj smrti i činjenica da mu njegova obitelj nije dopustila niti doći na sprovod, potpuno ga je shrvala i ubila mu svaku volju za životom. Iako se trudi i dalje funkcionirati u sivoj i jednoličnoj stvarnosti, savršeno kontroliranom vanjštinom sakrivajući unutarnje rasulo i kaos, sve mu je teže živjeti u okolini u kojoj ga apsolutno sve podsjeća na njegovu izgubljenu ljubav. Međutim, George hrabro ‘prolazi’ kroz dan; odlazi na posao, razgovara s kolegama, dogovara večeru sa starom prijateljicom Charly (Julianne Moore), sređuje razne poslove te ostvaruje neobičan kontakt s privlačnim studentom Kennyjem (Nicholas Hoult) koji je, čini se, jedini koji naslućuje da sa Georgeom nešto nije u redu.

E, da. George se, inače, namjerava ubiti do kraja dana.

Zaboravite Brokeback Mountain, to je totalno out. Ove sezone nosi se daleko dublji i emocionalno provokativniji film čiji cilj nije rasplakati vas, čak niti izazvati onu neslavnu ‘knedlu u grlu’, već sagledati svijet iz perspektive čovjeka koji se nosi sa gubitkom voljene osobe (bila ona muško ili žensko, u jednom trenutku shvatite da uopće nije bitno) i eventualno se podsmjehnuti čistoj ironiji koja nastupa baš u trenutku kada čovjek misli da je napokon prokužio smisao života. Vjerovali ili ne, osnovna tema nije propagiranje gay ljubavi i širenje tolerancije, već kako naći svoju osobnu sreću u ‘zlom i pokvarenom’ svijetu.

Glavna faca je nesumnjivo Colin ‘Mr. Darcy‘ Firth, i pritom ne mislim na fejk holivudiziranog Bridget Jonesinog Mr. Darcyja, već na jednog jedinog originalnog junaka klasične književnosti (da da, gđica Jane Austen i njezin besprijekoran ukus u frajerima mi je guilty pleasure. Al’ ok, žensko sam…). Njegov prikaz sredovječnog muškarca, koji provodi dan gubeći se u sjećanjima koja ga muče i nanose mu bol vizijama nekog sretnijeg vremena, ostavlja dubok dojam.

Već odavno smatram da je Firth izuzetno kvalitetan glumac, jedan od rijetkih koji je u stanju iznijeti ulogu pukim izrazom lica i definitivno jedan od najvećih kulera britanske kinematografije. Upravo ta njegova sposobnost da jednim dugim, čeznutljivim pogledom prođe kroz ogroman raspon emocija i kaže više toga nego što bi stalo na punu stranicu dijaloga čini ga savršenim izborom za ovu ulogu. Istovremeno nježan, tužan, ciničan i nostalgičan, izvrstan Firth u sasvim solidno napisanoj ulozi je jedan od glavnih razloga zašto pogledati ovaj film.

Međutim, sjajan casting ne staje na njemu. Julianne Moore je sjajna u ulozi dekadentne ‘raspuštenice’ Charley, Georgeove najbolje prijateljice koja mu, nezadovoljna životom i oduvijek nesretno zaljubljena u njega, konstantno ‘u šali’ predbacuje što nije mogao biti (hetero) muškarac njezinih snova. Matthew Goode u nekoliko flešbekova naprosto zrači kao Georgeova neprežaljena ljubav Jim, a pravo otkriće je devetnaestogodišnji Nicholas Hoult kao mlađahni Kenny, čija nepretenciozna izvedba naprosto očarava. Način na koji je sniman: jače osvijetljen, sa naglašenim kontrastima, prilično zanimljivo kadriran; idealiziran je i prikazan poput Adonisa, oličenje mladosti i nevinosti, što je, uostalom, i cijela poanta njegove uloge.

Iako snimanje istog filma u više različitih tehnika nije ništa novo, moram spomenuti da Ford svojim savršeno kontroliranim, gotovo tematskim igranjem s bojama, stvara jednu potpuno drugu dimenziju. Svakodnevica je jednolična, blijeda, beznačajna, ‘isprane’ nijanse podsjećaju na doba prvih filmova u boji, i suptilno je ispresijecana mjestimice pojačanim kontrastima, koji naglašavaju sitnice koje Georgea, makar i na trenutak, opčinjavaju i izvlače iz kolotečine u koju je zapao. Kako se bliži kraj Georgeovog ‘zadnjeg dana’, nižu se ‘normalno’ obojane scene koje predstavljaju trenutke u kojima George istinski uživa u životu i dopušta si uistinu povezati se s drugim ljudima.

Ford se poslužio još jednim starim trikom, poznatim ‘kalifornijskim suncem’ koje je, u kombinaciji s raznim kamermanskim tehnikama, obilježilo mnoge stare filmove dajući im zanimljive narančaste tonove. Upravo takvim pažljivim nijansiranjem postiže se intenzivan emocionalni naboj u svakom kadru. Georgeov život je siv, ali kontakti s ljudima ponovno unose boje u njega i postiže se efekt kao kad oblak prođe i sunce ponovno prikaže istu stvar u sasvim novom svjetlu. Pomalo riskantan potez, ali ovdje izvrsno pali i jasno je vidljivo, da je puno truda uloženo u stvaranje ta dva svijeta koja se neprestano isprepliću (sadašnjost i prošlost; stvarnost i mašta; beznadnost i život).

Naglašavanju emocija također pridonosi i fenomenalna akustika, radilo se tu o fantastičnoj glazbi koja upotpunjuje uobičajeno jutro obitelji iz susjedstva promatrano kroz prozor kupaonice (da, i Colin Firth je samo čovjek koji čita na WC-u i, u nedostatku bolje zanimacije, nesvjesno špijunira susjede dok obavlja, jelte, ‘zov prirode’), ili pak o scenama koje se izdižu na sasvim jednu novu razinu pojačavanjem pozadinskih zvukova umjesto, primjerice, plača i vikanja koje ‘čujemo’ tek kroz bolne grimase na Firthovom licu.

Apsolutno sve je iz perspektive naslovnog junaka, do te mjere da se na trenutke osjećate gotovo perverzno dok poput besramnog voajera virite u njegova najintimnija sjećanja i maštarije. Sve je prilagođeno tom dojmu, od percepcije stvarnosti (čak i vrijeme usporava, odnosno ubrzava ovisno o trenutačnom stanju Georgeove svijesti), fokusa na sitnice poput cigarete, usana ili plavih očiju tajnice, djevojke sa predavanja, Kennyja, a koje su u stvari uvijek asocijacija na Jima, odnosno na ljubav.

Takva posvećenost detaljima možda se čini pomalo pretjerana, ali meni je totalno mrak. Gotovo svaki kadar je toliko savršen i prekrasan (čak i Georgeove pripreme za samoubojstvo je lijepo gledati) da na trenutke imate dojam kao da listate katalog glamuroznih i vrlo kvalitetno snimljenih modnih fotografija s tematikom šezdesetih.

Kad sam već kod vizualnog dojma, htjela bih pohvaliti i kostimografiju, koja je vrlo vjerno i efektno napravljena. Tako da moram priznati da me nije previše iznenadilo kad sam pročitala da je za styling bila zadužena ekipa zaslužna za produkcijski dizajn popularnog serijala Momci s Madisona.

Iako, moram priznati, u jednom trenutku sam se uhvatila da gledam na sat, jer sam imala dojam da radnja više nema kud. Ali to je bilo samo na trenutak i prilično blizu kraju filma, tako da ne uzimam to kao ozbiljniju zamjerku.

Čudi me i žalosti istovremeno što je ovo krasno ostvarenje, čija je premijera bila na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji, do nas došlo tek ovih dana. Poluprazna (a tako sam velikodušna samo zato što sam zadrti optimist) dvorana manje popularnog kina je samo dodatno učvrstila moje uvjerenje da istinski kvalitetni filmovi pate u konkurenciji sa plitkim pričama natrpanim specijalnim efektima (čast izuzecima) sa kojima uopće ni ne bi trebali biti u ‘istom košu’. A teško mi se i oteti dojmu da je situacija takva samo kod nas, na brdovitom Balkanu.

Prema mojem skromnom mišljenju, samo na temelju scene u kojoj George saznaje za fatalnu nesreću, Firth je zaslužio zlatni kipić. Ali, iako mu je Akademijina nagrada izmakla za dlaku, takva strastvena izvedba, čiji vrhunac je vidljiv u spomenutoj sceni, priznata je na brojnim drugim festivalima te je nagrađena, između ostalog, i Zlatnim Globusom te Coppa Volpi nagradom za najboljeg glumca na festivalu u Veneciji.

Redateljski debi Toma Forda s pravom se po novinama i domaćim internet portalima naziva ‘stilskim savršenstvom’, jer je iz svakoga kadra vidljivo da se radi o pravom esteti, čovjeku zanimljive percepcije i sa okom za detalje.

I za kraj, da; film je pomalo depresivan (iako trenuci ciničnog, ponekad i pomalo morbidnog, humora uvelike pridonose feel good faktoru filma). Da, vjerojatno ćete pri izlasku iz kina, makar i podsvjesno, početi preispitivati vlastite odnose sa ljudima u vašem životu. Ali to je upravo poanta. U suštini, radi se o priči s kojom se svatko može poistovjetiti, na ovaj ili onaj način. Ako preferirate filmove o kojima ćete još neko vrijeme razmišljati od adrenalinom napumpanih blockbustera, pravac kino i uživajte u suptilnoj osjećajnosti briljantnoga Firtha, koji se ovom ulogom, nadajmo se, osigurao da će ga se pamtiti i po drugim stvarima, a ne samo po onom famoznom izlasku iz jezera u mokroj bijeloj košulji (Pride and Prejudice, 1995).

O, da. Mr. Darcy’s still got it. Čak i kada igra za drugu momčad.

6 komentara za “Samac

  • Marin Mihalj says:

    Hm, odlična recenzija.

    A sada sami film… Tehnički (pre)savršeno dotjeran, sugestivni glumci ( volim i ja Firtha ), no, nažalost, film je perverzno dosadan. 😀

  • maxima says:

    Krasno posloženo od početka do kraja. I ja sam jedna od rijetkih, koju je film debelo poljuljao. Još ovako “raspjevano” napisano, užitak je čitati a možda i ponovno pogledati (ne tako brzo). Slažem se, iako će se mnogi buniti, da je Brokeback zbilja u sasvim nekoj drugoj, površnijoj dimenziji. Colin i Julianne su maestralni (kao i uvijek, čak i u najbanalnijim ulogama…)

  • Jelena Djurdjic says:

    Film je vizuelno apsolutno perfektan i sad se samo postavlja pitanje planira li Ford svakom svom ostvarenju ovoliku pažnju posvetit.

    Druga meni jako draga stvar je što je ovo možda i prvi film u kom je glavni lik homoseksualac, ali to je nešto što ga ni na koji način ne opterećuje, ovo je uistinu ostvarenje o, kako i Vedrana napisa, sagledavanju sveta “(…) iz perspektive čovjeka koji se nosi sa gubitkom voljene osobe (…)”, što je način meni daleko srcu bliži u borbi za prava LGBT populacije od onog koji dominira

  • Vedrana Vlainić says:

    Hvala. :)

    Što se tiče samog filma, o ukusima se, naravno, ne raspravlja, ali ja inače volim ovako malo art filmiće bez neke pre konkretne radnje. Fasciniraju me te perverzije tipa igranje s kadrovima, bojama i tako to. I, slažem se s Jelenom što se tiče interpretacije homoseksualizma u filmu. Ovdje je to nekako posve sporedna stvar. Njegovo opredjeljenje je jasno, ali nije, kako bi to rekla, ‘isforsirano’ na neki način (kao što sam imala dojam dok sam gledala ‘Brokeback’).

    Tako da je meni film sjajan, uz Inception najbolji noviji koji sam gledala i sigurno ću ga još koji put pogledati.
    Ali možda sam i malo pristrana, budući da Colina uživam gledati u apsolutno bilo čemu… 😀

  • Marin Mihalj says:

    Čini se da je Colin i ove godine najozbiljniji kandidat za glavne nagrade, ono malo trailera i clipova njegovog novog filma ‘The King’s Speech’ izgleda jako dobro.

    Buzz dobar, jelte.

  • maxima says:

    Ma, Colin može svašta :) no dok svijet to skopča :) Legenda s onom smrznutom facom… pravi cooler, ali pravi glumac

Leave a Reply

Your email address will not be published.