Ruby Sparks

Piše: Antonija Bračulj

Ruby Sparks (2012., 104 min.)

Režija: Jonathan Dayton, Valerie Faris

Scenarij: Zoe Kazan

Glume: Paul Dano, Zoe Kazan, Annette Bening, Antonio Banderas

 

Kakav film možemo očekivati kada ga naprave redatelji supružnici i kada glavne uloge utjelovljuju stvarni ljubavnici? Jasno, očekujemo nekakvu romantičnu dramicu ili komedijicu. Ali, što očekujemo od filma koji su režirali autori sjajnog Little Miss Sunshine, a čiji scenarij potpisuje unuka kultnog Elija Kazana? Naravno, očekujemo nešto itekako kvalitetno. E pa, Ruby Sparks zbilja jest kvalitetan film o neobičnoj ljubavnoj priči ispričanoj na najšarmantičniji mogući način.

Kao što sam već spomenula, supružnici Jonathan Dayton i Valerie Faris odvažili su se na snimanje svog drugog dugometražnog filma nakon iznimno uspješnog i Oskarom nagrađenog prvijenca Little Miss Sunshine. Zaintrigirao ih je scenarij mlade i talentirane Zoe Kazan kojoj je genetika itekako naklonjena. Naime, unuka je Elija Kazana, redatelja bezvremenskih klasika On the Waterfront, A Streetcar Named Desire i East of Eden, a i sami su joj roditelji bili nominirani za Oskara – majka je pisala scenarije za The Curious Case of Benjamin Button i za Memoirs of a Geisha, dok je otac napisao scenarij za Reversal of Fortune. Zoe prvotno nije imala namjeru napisati scenarij za svog dečka Paula Danoa i sebe, ali su vrlo brzo shvatili da su baš oni idealni za utjelovljenje glavnih likova (i ja se s njima potpuno slažem). Na taj su način iznijeli dio svoje intime pretočivši je u ljubavnu priču blisku svima.

Calvin Weir-Fields (Paul Dano) mladi je pisac koji godinama uživa slavu na temelju prve knjige koju je napisao. Otad ga se naziva genijem, čudom od djeteta, ali sve što on zna jest da se deset godina kasnije ne osjeća ni najmanje genijalno, dapače, u potpunoj je kreativnoj blokadi i ne uspijeva napisati ni karticu teksta. Izmučen nedostatkom produktivnosti, izjadao se svome psihijatru dr. Rosenthalu (Elliott Gould) koji mu je zadao zadatak koji će mu potpuno promijeniti život. Calvin je trebao napisati kratak tekst o osobi kojoj će se svidjeti njegov pas Scotty, koji je inače vrlo sramežljiv. Te večeri mu se u snu pojavila djevojka kojoj se doista svidio njegov pas Scotty te je postala toliko realna da je Calvin istrčao iz kreveta i maničano počeo pisati o njoj. Nije mogao prestati, smislio je sve, do najsitnijeg detalja, dok mu se jednog dana nije pojavila – u kuhinji. Ruby (Zoe Kazan) je postala kreacija njegove mašte od krvi i mesa. Štoviše, doslovno je postala njegova „dream girl“.

Ideja oživljavanja literarnih junaka možda će nekima biti inovativan i genijalan motiv. S druge strane, svi koji su gledali Stranger than Fiction vjerojatno će imati deja vu moment. I ja sam ga imala, ali nasreću, vrlo kratko. Ruby Sparks nije nimalo lažan i već viđen film. Gotovo sve u njemu apsolutno je novo, dovitljivo, zabavno i da, kreativno. Paul i Zoe imaju teško odglumljivu kemiju, tim više što su cura i dečko u stvarnom životu i to se zbilja osjeti. Njih dvoje, onako šarmantni i neodoljivi, uspjeli su stvoriti tako jednu razdražujuću atmosferu (nimalo patetičnu) da u jednom trenutku sami sebe zateknete kako se blesavo smijuljite već neko vrijeme. I zbog toga vam uopće ne bi trebalo biti neugodno. Ne mogu ne spomenuti izniman talent koji su oboje pokazali. Paul je već provjereno sjajan, dok mi je Zoe potpuno otkriće. Ne samo da je napisala odličan scenarij, nego je ostvarila i zapanjujuću naslovnu ulogu koja je itekako kompleksna jer je od nje zahtijevala goleme ponašajne preobrazbe. Mladoj glumačkoj postavi pridružio se i poznati dvojac – fantastična Annette Bening i nikad manje iritantni Antonio Banderas.

Tijekom filma vrlo se lako zaboravi da je Ruby samo izmišljen lik, a da je Calvin, u suštini, nesretna i iskompleksirana osoba. Na početku su ljubavnici bili u gotovo iritano savršenom  odnosu, sve dok se nisu pojavile prve sitne netrepeljivosti i „ljubavne klaustrofobije“. Izmišljeno savršenstvo iz Calvinova uma počelo je voditi samostalan život što mu, naravno, ni najmanje nije odgovaralo. Tada Ruby iz fiktivnog lika prerasta u fiktivnu marionetu. Calvin je kontrolirao Ruby pišući tekst o njoj. Sve što bi napisao, odmah bi postalo stvarno, ma koliko to apsurdno bilo. Kad su se javili prvi problemi u njihovom odnosu, Calvin ih nije bio sposoban iskomunicirati nego je pišući tekst regulirao Rubino ponašanje. Iako je ta manipulacija ekranizirana na humorističan način, ne trebaju nam zavidne intelektualne sposobnosti kako bismo zaključili da je suština toga itekako tužna. Svi bismo bili sretni kada bismo mogli jednim pljeskom ili ugašenom svjećicom na torti promijeniti sebe, tu neku osobu, situaciju, sve… Ali također znamo da bi to onda bila umjetna stvarnost koja bi se kad-tad pretvorila u novu netrepeljivu umjetnu stvarnost koju bismo ponovno poželjeli mijenjati.

Iako vjerujem da je predviđeno da Ruby Sparks bude simpatičan ljubavni filmić (u rangu 500 Days of Summer), on progovara o kompleksnosti ljudskog intimnog odnosa stavljajući naglasak na našu nemoć pri mijenjanju nepromjenjivog. Film vrlo jasno poručuje da se intimni ljudski odnosi ne mogu forsirati niti se mogu konstantno reciklirati, osim ako se u njih ne ulaže golem napor. Teško je i malo vjerojatno da ćemo u životu pronaći nekoga tko će nam savršeno odgovarati sam po sebi. Spomenuti ideal leži upravo u međusobnom modeliranju karaktera i stvaranju novog intimnog entiteta koji će postojati sve dok postoji naša želja i iskrena volja za njegovim postojanjem.

Jedan komentar za “Ruby Sparks

  • Eris says:

    Tek sam ga sinoć pogledala i baš me se duboko dojmio. Obožavam te filmove koje počneš gledati misleći da ćeš baciti mozak na pašu i malo se nasmijati, ali te putem iznenade.
    Zanimljiva priča, odlična gluma, jedna vrlo katarzična scena i sasvim malo patetike i dobili smo jedan sasvim kvalitetan, drugačiji ljubavni film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.