Roza

Piše: Jelena Djurdjic

Róza (2011., 90 min.)

Redatelj: Wojciech Smarzowski

Glume: Marcin Dorocinski, Agata Kulesza i Malwina Buss

Ocjena: 4/10

 

Ne bih se ovom filmu vraćala ni u formi recenzije, ali osjećam potrebu, jednog krstaša, da spasim neke namjernike koji su, recimo, gledali prethodni Wojciechov film, Dom zly, i pomislili da će uhvatiti novu zvijezdu europskog filma, novu braću Coen, novog… – i da se ne blamiram daljnjim referencama jer ih Wojciech trenutno vrlo ne zaslužuje.

Dok je Dom zly jedan opako kompleksan, zamršen film, snimljen u zabitima komunističke Poljske, atmosferom blizu Fargu, napet, mračan, iskren i potreban, Roza je sve naopako od toga. S akcentom na ‘nepotreban’. Čak blamirajući. A izbor teme bio je, iako ne revolucionaran, sasvim pristojan. Roza (Agata Kulesza) je pripadnica Mazurske nacionalne manjine (za sam film uzgred ne bi škodilo da znate stvar-dvije o njima, odnos prema Poljskoj i Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata konkretno). Njen suprug, Njemac, poginuo je u ratu (Drugom svjetskom, je li). Već smo na kraju rata, u posjet joj dolazi Tadeusz (Marcin Dorocinski), pripadnik poljske vojske, mada je njegov identitet dosta maglovit, koji je bio prisutan kada joj je ubijen muž. On joj donosi njegovu burmu i fotografiju. Tadeusza inače prethodno upoznajemo kroz scenu u kojoj je ostavljen da umre, dok su mu prethodno silovali i ubili suprugu pred očima. I onda mi pratimo njihov odnos, otkrivanje tajni, isprepletanih posljednjim trzajevima rata, nerijetko odvratnijim od samog epicentra.

Dakle, tema je sasvim dobra, položaj nacionalne manjine koja je živjela u Pruskoj, imala svoj jezik, služila se njemačkim, podržavala naciste vrlo,  a na kraju pripojena Poljskoj, uz protjerivanje onih (mnogih) koji nisu željeli prihvatiti novi identitet. Njihova priča još je zanimljivija ako se krene unazad kroz vrijeme, jer njemački jezik nije baš milom postao njihov službeni, ali su ipak uvijek, i od samih Njemaca, smatrani Poljacima. Desetak godina poslije Drugog svjetskog rata Mazurani emigriraju iz Poljske, a ono malo što je preostalo deklarira se, ili smatra, njemačkom manjinom. Sad ćete odlijepiti jer ničeg ovog u filmu nema direktno, i ja tvrdim da ga ni ne treba gledati, a ipak objašnjavam, hm. E pa veliki Wojciechov problem je što ga baš nije zanimalo jesmo li upoznati s prilikama Mazurana. Ono što uspijete uhvatiti iz filma je sitno, nabacivanje naznaka, maltretiranje gledatelja koji nije u priči jer, ono, nije iz Poljske. Da je film totalno i apsolutno za domaću upotrebu postaje kristalno jasno kasnije kada u, groteskno-odvratnim, ne u smislu eksplicitnosti, besmislenim scenama silovanja gledamo raspomamne pripadnike oslobodilačke crvene armije. Neuvjerljivo i uvredljivo za same žrtve. Nepažljivo i nesmotreno. Površno. Rozina priča, katastrofična i tragična, tako je pogrešno ispričana da je nemoguće uspostaviti relaciju. A pokušaje da se nagovještajima o kompleksnoj političkoj pozadini (Rusi-(ne)lojalni Poljaci-Njemci) dođe do nekakvih značenjskih dubina sam redatelj u posljednjih pola sata filma sabotira vrlo uspješno.

Glava vas boli i u scenama koje su, zaboga, odvojene od horora rata. Tako imamo komšije na večeri, koji vode kravu sa sobom jer je to sve što imaju, a ovi im poslije daju krumpir. Patos patetični. Ili scene na čamcu, muzika, sunce u kosi… usiljeni i bezobrazni pokušaji igranja na kartu emocija.

Najpretencioznije je sama ideja s naslovom – Roza. Takav odabir sugerira posebnost lika (Amelie, Annie Hall, Rebecca, Eve), u bilo kojem smjeru. Te ličnosti vam ostaju dugo urezane u sjećanju, postaju ljudi koje ste poznavali. Ova Roza nema ličnost. Sad ako bih je trebala opisati, mogu samo pogađati kakva je, ili se koristiti općim mjestima (požrtvovna, hrabra). Je li ideja bila dati je tako, samo kao jednu od tko zna koliko silovanih žena, a podvući naslovom da je imala ime, da je osoba, i da ćemo je zvati i pamtiti? Nije ovo film tog kalibra.

Dakle, loš film. Jedino dobro može biti što će vas uputiti da nešto naučite o Mazuranima. Imao je Wojciech pet puta veći budžet nego za Dom. Pare ljude kvare.

2 komentara za “Roza

  • Pg Down says:

    zar se ne čita to Ruža?

  • Marin says:

    Možda odlučim pogledati i “ružu”, ali zahvaljujem na preporuci redateljeva prethodnog uratka “Dom Zly”. Teška, sumorna krimi-drama sa izvrsno ukalupljenom (ne)narativnošću. Duhovito koliko i zastrašujuće. 😮

Leave a Reply

Your email address will not be published.