Risttuules (In the Crosswind)

[M. Helde, Estonija, 90 min, 2014.]

8

REŽIJA

Martti Helde

SCENARIJ

Martti Helde, Liis Nimik

GLUME

Einar Hillep, Ingrid Isotamm, Laura Peterson

SAŽETAK

Film koji plijeni pažnju iskrenošću, nadom i gubitkom.

5,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Katarina Damčević

Kada kao zajedničke nazivnike opisa pojedinih filmova ugledamo izraze „ratni“, „povijesni“ ili štogod tomu slično, nesumnjivo je u nama nerijetko pobuđeno zasićenje. Naime, prisjetimo li se kinematografije s prostora ex-Jugoslavije, osobito posljednjih nekoliko godina, rat je beskompromisna dominanta. Odmaknemo li se ipak od našeg aktualnog konteksta, što geografski, što kulturalno određenim, postat će nam jasno da ovo nipošto nije tema prisutna samo u našoj kulturi sjećanja koja teži za reprezentacijom putem mnogostrukih medijskih izvora. Estonija, baltička zemlja s manje od 1,5 milijuna stanovnika, s razlogom se može opisati kao „sitna, ali dinamitna“. Osim zamjetnog tehnološkog i gospodarskog napretka nakon stečene neovisnosti, bez sumnje se može pohvaliti više no kvalitetnim rezultatima u kinematografiji.

1

Risttuules je definitivno jedan od posljednjih i nadasve hvalevrijednih uradaka dvadesetosmogodišnjeg režisera Marttija Heldea. Crno-bijela eksperimentalna ratna drama nevjerojatnom zrelošću i uplivom umjetničke fotografije uvodi nas u jedno od najbolnijih iskustava u povijesti baltičkih zemalja – masovne deportacije naroda u Sibir tijekom Drugog svjetskog rata. Temeljena na istinitim događajima, radnja se postepeno izgrađuje na pismima Erne suprugu Helduru nakon što bivaju razdvojeni i poslani u gulag. U prvim minutama svjedočimo fragmentima svakodnevice male obitelji te točki prekida nastaloj uslijed kobnog dana deportacije. U tom času bivamo uvedeni u jedan posve drugačiji pristup i perspektivu gdje naša aktivnost kao gledatelja raste; prijelaz iz svjetla u tamu indikator je nadolazeće tragedije, dok zamrzavanje pokreta likova rezultira većim angažmanom mašte u gledatelja te uranjanjem u svaki prikazani detalj. Ideološki nabijena simbolika ere Sovjetskog Saveza prisutna je u nijansama riječi, glazbe i objekata, dok dihotomija Mi – Oni zauzima pijedestal od samog početka. Temporalni i spacijalni elementi uravnoteženi su i zajedno tvore nešto što bismo mogli nazvati morbidno-spokojnom atmosferom, što je upravo jedan od aspekata koji grade napetost, nemir pa čak i neugodu u gledatelju.

Pisma protagonistice Erne uvode nas jasno, no nenametljivo, u svakodnevnu borbu sa sobom i preživljavanjem kada je upitno ima li ono uopće smisla. Autokomunikacija je pritom vješto iskorištena metoda; strpljivo iščekujući odgovor supruga koji ne dobiva do samog kraja, njezina pisma priliče molitvi u kojoj pokušava pomiriti očaj, krivnju, strah i beznađe koji postaju dominanta nakon smrti kćeri Eliide. Izostanak patetike neporeciva je dodatna prednost filma u kojem smo suočeni s realnošću odsutnosti sretnih završetaka, ma kako ih mi doživljavali.

3

Martti Helde režiser je čijim se budućim ostvarenjima možemo itekako radovati i njegovo ime zamijećeno je ne samo na prostoru Baltika, već i u dobrom dijelu ostatka Europe. Pokušajem pomirenja povijesti i kulture sjećanja podsjeća nas da su oni neraskidivo vezani, no nipošto jednaki. Risttuules se uspješno hvata ukoštac s prethodnim i film je koji će plijeniti pažnju efektnim vizualnim i zvučnim elementima, iskrenošću, nadom i gubitkom te jedinstvenom obradom teme kojom nadilazi kolektivnu razinu tragedije i usmjerava pažnju na onu individualnu, te pružanje oprosta koji je najteže dati; onoga samome sebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.