Riddick (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Nastavak serijala Chronicles of Riddick na svojstven je način izazivao djetinjasta uzbuđenja među mlađim i starijim pukom – ne, dakako, na način na koji bi to radio Dark Knight serijal ili onovremeno Pirates of the Caribbean, ali se mogla se osjetiti potreba za Riddickovim (Vin Diesel) životovrijednim citatima s ruba treša i nekonvencionalnim pristupom akcijskom filmu i liku. S obzirom na užasnost kino ponude u posljednje vrijeme, vjerojatno se zov iz prošlosti, serijal o Riddicku, činio dobrom prilikom.

Izvorni Pitch Black (2000) predstavio je zanimljivog anti-heroja u filmu bez šire priče, ali s jasno utvrđenim događajem i smislenom fabulom iz narativne perspektive, odnosno potpuno prigodno odrađenom režijom. S odmakom vremena Pitch Black suprotno većini akcijskih filmova dobiva na vrijednosti: Riddickov lik nije over-the-top, film je netipičnog settinga i uvjerljivo nas postavlja u novu atmosferu gdje prigodnim ritmom survival teme rasplete konflikt uvjerljivim odlukama likova. Chronicles of Riddick, pak, potpuno mijenja koncept. Ostavimo li po strani slabiju režiju istog redatelja, dvije najveće greške su guranje Riddickova lika preko razumnih granica i natrpavanje radnje motivima koji bi teško stajali iza Riddicka. Kao da im je postalo jasno što su napravili, s trećim dijelom Twohy se vraća konceptu prvog filma – njegov početak evidentno upućuje na novi survival film – i to je pozitivan impuls.

4

Ekspozicija razloga njegova dolaska na novi planet nasilno je ubačena flešbekom. Vaako (Karl Urban) želi preuzeti Riddickovo carstvo i dogovara s Riddickom njegov odlazak na Furyu – Riddickovu domovinu – u zamjenu za carstvo. U procesu je izdan i završava na nepoznatom planetu gdje ga Vaakovi potrčci pokušavaju ubiti. Ozlijeđen i iscrpljen, Riddick se izvuče i pokuša snaći na planetu vrvećem zvijerima. Neodređeno vrijeme kasnije nailazi na napuštenu plaćeničku postaju i odašilje signal pomoći. Uvjeren da će se plaćenici sjatiti za njegovom glavom, priprema im zasjedu i njihov dolazak nalazi svojom kartom za bijeg s planeta.

Film pretpostavlja tri poglavlja. U prvom poglavlju, Riddick uspostavlja odnos s planetom i ono što mu nudi pretače u svoju korist. U drugom poglavlju susreće se s neočekivanim lovcima i to je dio Pitch Blacka u kojem Riddick pokazuje svoje vještine, a u trećem poglavlju, Riddicka i plaćenike izaziva sam planet i to je dio Pitch Blacka u kojem se kontrapunkti ujedinjuju da prežive. Sva tri poglavlja pred Riddicka postavljaju mini-puzzle, a preko njih se uspostavljaju novi odnosi. Čini se vjerno prvom dijelu, uz razliku što su najgore sastavnice drugog filma ostavili i napucali ih do besvijesti.

6

Prvo poglavlje filma vrlo je šturi oblik preživljavanja na planetu, a glavna je poanta Riddickovo pripitomljavanje jedinke divlje vrste psa (jackalbeast). S obzirom na montažu između malog šakala i odraslog šakala koji s Riddickom ulazi u borbu protiv plaćenika, nije moguće procijeniti koliko je vremena prošlo, ali ako je ovaj šakal po odrastanju imalo sličan našim psima (jer po drugim karakteristikama jest), mogli bismo reći da se radi o 6-12 mjeseci lutanja planetom. Prije susreta s plaćenicima, Riddick je stoga dodatno očvrsnuo u sukobu s planetom koji ga svaki čas želi pojesti, pa kada oni konačno dolaze, pristojno je postavljena premisa njegove ubilačke nadmoći i možemo očekivati show.

Međutim, središnje poglavlje filma je u suštini potpuna razradbena površnost scenarija i uvođenje hrpe sporednih likova koji se međusobno mogu natjecati duljinom puške i manjkavošću pameti. Plaćenici u Riddicku možda su najgluplji operativci ikad zamišljeni. Štoviše, podsjećaju na onu drugu skupinu totalnih idiota koja je u Prometheusu također posjetila jedan napušteni planet. Njihovi postupci, načini razmišljanja, rješavanja problema i opća motivacija svojevrsna su uvreda idealu lovaca na glave, ali najsmješnija pojava u filmu je činjenica da se njihovo ponašanje ne interpretira radnjom kao njihova mentalna impotentnost (odnosno nesposobnost autora priče) nego kao Riddickova nadmoć. Film sebe doživljava ozbiljno, što najbolje potvrđuje glazba filma prigodnija horroru nego li, pa, Riddicku. Riddick je, dakle, predstavljen kao Predator, ali ispod bi Predatorove časti bilo loviti prvi red ruskih anti-gej prosvjednika.

bc

Dopustite primjer:  pogoni letjelica spremljeni su u postaji u ormar i zatvoreni električnom bravom s autoeksplozivnom mehaničkom lozinkom.  Izvorno su zaključili da Riddick želi pobjeći s letjelicom pa su ih tamo spremili. Riddick se nekako prošuljao kroz to malo mjesto radnje i ostavio im poruku na ormaru. Poruku shvate kao da je Riddick probio lokot. Nakon valjda deset minuta paničarenja oko ormara jedan od likova ipak otvara, vide da nema problema, ostave tako ormar otvoren i odu svatko svojim putem. Riddick uđe u postaju, uzme generatore i odnese ih na drugi kraj svijeta (čime, kako, nije pokazano). Potom likovi dotrčavaju i viču ‘jao jao kako je pametan taj Riddick, kako je samo znao da ćemo ostaviti ormar otvoren nakon što nas navuče da pogone stavimo na jedno mjesto, trebali smo ga odmah ubiti!’. Blesavo, a tek je jedna od zasigurno tridesetak situacija.

Sredinom filma već postane jasno da i ovaj nastavak nema veze s originalom, odnosno da postaje izvor smijeha. I doista jest, sugledatelji su se uglavnom smijali tokom filma. Je li Riddick komedija? Službeno je akcija – zf – triler, a neslužbeno – po kvaliteti materijala – definitivno tragikomedija. Naravno, ako vam ne postane smiješan, tada ćete se susresti s dva sata nevjerojatno napornog tkiva koje je vrlo teško prožvakati. Akcije je vrlo malo, vrlo je nesuvisla i muški kompleks apelira samo ako su vam doskočice Vina Diesela općenito simpatične. Nesmisleno uveden koncept planeta koji prijeti plaćenicima i Riddicku podjednako je neopravdan i do krajnosti loše proveden, a čitava stvar završava iznenadno i antiklimaktički. Ponekad je i nerealno očekivati od ovakvih filmova konciznost, ali isti redatelj, slični autori i nastavak Pitch Blacka upućuju da to pravilo ne bi trebalo vrijediti, nego se naprosto radi o traljavom, prosječnom filmu.

1

Razmatrajući Riddicka, možda bi se vrijedilo još osvrnuti na preostale uloge i likove. Uglavnom su nepotrebni i njihove rasprave prije služe razvlačenju filma nego li ičemu drugome, ali vrijedi istaknuti  Matta Nablea kao vođu plaćeničke operacije, ponajviše zbog performansa vrjednijeg od kompletnog ostatka filma zajedno. Neki njegovi trenuci na ekranu gotovo pa navedu gledatelja pomisliti da ne gleda tako loš film. Prijeći preko ostalih svodi se na isto: simpatični su sa svojim blesavim postupcima, a lagano naginjanje prema internim šalama, odnosno ismijavanju samih sebe, pomaže filmu u kontekstu ublažavanja nesuvisle pozadine.

Zaključno, Riddick je gledljiv pod uvjetom prazne glave, daleko od dobrog, daleko od veoma lošeg, simpatičan u pretenzijama, ali u suštini nepotreban. Vrsta filma koja se zaboravlja unutar sat vremena od odjave.

31 komentara za “Riddick (2013.)

  • Tompa says:

    Meni je u pravilu film sasvim OK, nije super kao Pitch Black, ali mi je jedno deset puta bolji od drugog nastavka…sada baš da je nepotreban ne bih rekao…

  • Riddick says:

    O kakvim jasno utvrdenim dogadajima i smislenim fabulama u ”narativnoj perspektivi” ovaj klepece?!

    Uvijek se iznerviram kad netko potpuno promasi poantu, a usput se pokusava preseravat svojom ”elokvencijom”.
    —–

    Ridik FTW!

  • hmm says:

    Ok, recezent nam sugerira da je film pun nedosljednosti, ali eto, nije baš ni previše glup, dakle, dalo bi ga se pogledati pod uvjetom “prazne glave”. E pa, dobro jutro! Isto bi se dalo napisati i za Konana ili Predatora, pronaći desetak nedosljednosti i zaključiti da je gledljiv “prazne glave”, ali ne pretjerano pametan. Još jedanput, dobro jutro! Pričamo li mi ovdje o Riddicku ili o Bergmanovim, Fellinijevim ili Kubrickovim filmovima, pa ih trebamo secirati na isti način? Je li ovaj film u suštini nepotreban ili je to ova recenzija?

  • Marin says:

    Ljudi koji ne shvaćaju da su Konan i Predator remek-djela ne zaslužuju gledati filmove.

  • ja says:

    svaka čast marin

  • DS says:

    @ Tompa: 1) Film slijedi Pitch Black, ali ne radi to u Pitch Blackovoj koncepciji – štoviše – kopira njegovu radnju s nekim izmijenjenim momentima. Otprilike što je Hangover 2 napravio. 2) Film ne slijedi Chronicles of Riddick, što je izvrsno, ali preuzima njegovu koncepciju, što ga čini blesavim. Riddick, kao lik, izvorno je vješt odmetnik, u CoR je već preforsiran, a ovdje je svemoćni bog – ali to nije opravdano na ekranu. Pobjeđuje ekipu zahvaljujući lošem scenariju, a ne vlastitoj kvaliteti.

    @ Riddick: Problematično je s fanboyima ulaziti u raspravu ali pokušati ću. Svaki film ima priču. Film koji 90 sati izmijenjuje nasumične kadrove eksplozija ima svoju priču, narativno i montažno. Pitch Black je vrlo dobro napravljen. CoD ne, ali je konzistentniji od Riddick. Riddick nasilno otkida događaje drugog filma od sebe, uvaljuje escape route s prevarom, ugurava dvije vrste plaćenika koji se međusobno bezveze navlače i koristi ih da bi kao pokazao Riddickovu nadmoć koja nije opravdana, krade Pitch Blackove elemente radnje i prvo poglavlje o survivalu u mnogočemu ničemu ne služi kasnije u radnji, izuzev psa. Zadnju fazu radnje ničime ne opravdava, a između je natrpan totalnim glupostima. Prema tome u filmu ništa jedno s drugim ne stoji – a nema ni akcije.

    @ hmm: Isto se ne bi moglo napisati za Konana (starog) i Predatora iz desetine razloga kojima ovdje nije mjesto – i Marin je u pravu sa svojim komentarom o nerazumijevanju Konana i Predatora, ali bi se tvoj komentar svakako mogao reći za novog Konana, koji je doduše gori od ovog Riddicka, ali još uvijek gledljiv. Termin prazne glave ovdje isključivo znači da nije tako užasno snimljen ili tako bolesno glup da se mora ugasiti televizor (kao npr. Lockout), a da jest, ne bi pisala ocjena 5 nego možda 3. Isti komentar o Kubrick-Riddick paraleli vrijedi kako je napisan Riddicku: svaki film ima priču, svaki film svoju priču može izvesti briljantno ili užasno. Pitch Black (što je Riddickov fundamentalni film, halo?) je kvalitetan u svojoj priči i izvedbi. CoR i Riddick to nisu.

  • hmm says:

    @marin
    Potpuno se slažem, upravo zato sam ih naveo kao primjer.

    @Ds
    Riddick je, sam po sebi, strogo žanrovski determiniran lik, što mu je, kao kod Konana npr., ujedno prednost i mana. K tome, ne zaboravimo da je ovdje riječ o franšizi. Takvi junaci se obično iscrpe u jednom, eventualno 2 ili najviše 3 filma. Prvi film o Riddicku bio je prilično dobar. Drugi je tragikomično napuhivanje i pretjerivanje. Treći po meni, naravno, nije blizu prvoga, ali je svjetlosnim godinama iznad drugoga. Dakle, je li potreban? Isto pitanje, čak i iz puno više razloga, možemo postaviti za, recimo, trećeg Conana ili drugog Predatora, pa čak i za nastavke Aliena – jesu li potrebni? Mislim da je nakon katastrofalne “dvojke” jedino razumno rješenje bilo resetirati stvari na početak. U tom smislu, dobrim je dijelom uspio. Napustiti serijal nakon onakve dvojke bio bi zločin protiv čovječnosti.

  • DS says:

    @ hmm: Riddick je u trećem ostao napuhan i pretjeran iz drugog dijela u prekopiranoj priči prvog dijela, dakle radi se o nedeternimiranom liku. Konan i Predator posve su jednaki u svojoj potenciji i svrsi, a svo se troje međusobno bitno razlikuju pa nisam ni siguran ima li smisla raspravljati na toj liniji. Iako je razumljivo da se fanovi prvog filma vesele trećem, to što treći daje serijalu ničime bitno ne pridonosi. Bog u autopokradenoj priči – za tako jednostavnu koncepciju kao što je Riddickova, moglo se stostruko, ako već ne bolje, onda barem manje nesuvislo. Ali, što je – tu je.

  • raso says:

    Ridik je jedan sasvim dobar sf-horor akcioni film kakav se u danasnje vreme retko pravi! Uzivao sam gledajuci ga i uopstemi nije zao novca koji sam dao na kartu!

  • ja says:

    pišete gluposti,daleko najbolji filmski kritičar danas je marko njegić koji piše za slobodnu dalmaciju,iz svakog teksta mu se vidi da je pravi filmofil,svaka čast

  • Killing Time says:

    Nije dobro. :(

    http://killing-time.co/?p=239

  • AM says:

    7/10

  • DS says:

    @ ja

    1) Njegićevao ocjena je 6,5/10 na ovoj skali što nije značajna razlika spram ove procjene kada je Riddick u pitanju. Njegova je implikacija ‘malo bolje od prosjeka’

    2) Ovo nije tema o kvaliteti recenzenata

    3) Kada bi se na jedan kup stavio novčić svaki puta kada bi netko nekom kritičaru napisao ‘pišete smeće film je zakon a X piše bolje od vas’, onda bismo mogli vrlo brzo otkupiti Afriku od Britanaca.

  • Marin says:

    Pogledao.

    Jedino što mogu reći je sljedeće: DS je bio i preblag kad je ocjenjivao ovo dramaturški obogaljeno nedjelo.

  • Whisp says:

    “Ljudi koji ne shvaćaju da su Konan i Predator remek-djela ne zaslužuju gledati filmove.”

    Haha, marine. Što je sa ljudima koji vole stare filmove i smatraju da su najbolji, ali logično je da im se neki od tih klasika ne sviđaju. Pa nekome se ne sviđa Vertigo ili Persona i što, sad oni ne zaslužuju gledati filmove, ali vole klasike. No, eto, njih par mu se nije svidjelo. Svako od tih starijih filmova ima neke koji mu nisu toliko dobri, a priznati su kao remek djela. Conan i Predator su daleko od toga pa sad govoriš da netko ne zaslužuje gledati. Ti si jedan malo pretenciozni forumaš zvan LouReeth koji ima uvijek najsmješnije postove u kojima pokušava biti domišljat i ostavit neki dojam. Ali ne uspijeva ti, nikad ni nije. Bezobrazan si i sad ide odgovor u sarkastičnom tonu. Kao, da ispadneš cool. Ajde, ajde, samo se ti i dalje umišljavaj, snobu.

  • Marin says:

    Mwa. :*

  • neox says:

    Preiritantan je ovakav način u recenziranju. Kao da čitam nečiju zaje#$%&/ju…wtf man?

  • DS says:

    @ Whisp

    Odvojiti subjektivno i objektivno razmatranje i raditi na tome da se uočava što je to što fundira naša subjektivna stajališta i utječe na objektivnu istinu u filmu je uglavnom rješenje za dilemu koju si postavio.

  • Mario says:

    Ocjena filma 5/10
    Film je loš i dosadan. Sporedni glumci su za nasmijat se, a niti Vin nije ništa bolji. Previše dosadnih scena, previše rasprava i razvlačenja. Šteta, mogao se napraviti puno bolji film. Jedan od najlošijih filmova ove godine.

  • Deckard says:

    Mislim da je recenzija malo preozbiljna za ovaj film, previše dlake u jajetu/očekivali smo nešto drugo vibra. Nije da je to loše, samo je malo… pretenciozno (nadam se da nema ljutnje). Riddick se može gledati prazne glave (držim to malkoc uvredljivim) ali i ne mora, no Twohy je ustvari genijalan pulp/šund redatelj koji zna kako se radi zabavan film (da, zabavan, bez obzira što je SF – iako je točniji opis survivale horor/SF) s toliko izmješanih motiva (barabarsko doba, postapokalipsa, SF, gladijatorske spike) da je to živi urnebes. Rodriguez bi to želio raditi, Tarantino bi to želio raditi (oh, oni to i rade) ali ispadaju naporni u tim svojim posvetama (Machete je valjda najgori revenge film koji postoji) dok Twohy to radi po principu zaigranog klinca – imam cool frajera, neka radi cool stvari, negativci neka budu smiješni (i cool, neki od njih) što film čini možda nepotrebnim, ali vraški poštenim u svojim namjerama. Zabaviti gledatelja. Misija uspjela.

    Ono, moje skromno mišljenje 😀

  • Stajalište slično Deckardovom sve češće čujem, a razlog tomu možda leži u tome da je ljetna ponuda filmova svake godine progresivno sve lošija i lošija.

    Često naime znam za vlastita stajališta o filmovima kao što su Riddick čuti da “šta sam ja očekivao”, “to je zabavan film”, “mozak na pašu” i etc.

    Bez ulaženja u previše detalja, kako ne bi davio, ali možemo po potrebi, recimo to tako, ja znam zašto se filmovi kao Riddick snimaju i kako se pišu, glume i režiraju. Međutim ne slažem se sa stavkom koja povezuje film i zabavu u ovakvom kontekstu, premda je to samo moje mišljenje.

    Raditi film je privilegija manjeg broja ljudi, koji putem njega dobijaju ogromnu priliku komunicirati s velikim brojem ljudi i s njima podijeliti svoja mišljenja, stavove, estetske vrijednosti i slično. Premda se mnogi ljudi zabavljaju gledanjem filmova, jedni na jedan, drugi na drugi način, film bi trebao zabavljati, ali na način koji ne uvjetuje gašenje mozga.

    Za zabavu s ugašenim mozgom ima puno jeftinijih, bržih, jednostavnijih i što je najvažnije društveno odgovornijih načina. Zašto društveno odgovornih? Zato što je važno da se tom zabavom ne šteti nikome drugom.

    Međutim zabava kao što je Riddick, ta zabava šteti drugima, šteti im na jedan način ili drugi. Jedan poznati glumac po tom pitanju kaže “Ako se hoćete zabaviti, naručite si nekoliko (prostitutki) i (kokain) i imat’ ćete zabavu.” Film bi trebao, zbog svoje elitističke prirode, uvijek ciljati na više od jeftine zabave.

    Akcijske scene su super i eksplozije također, ali ako ispod njih ne postoji dobar narativ, režija i gluma, onda je ta ulaznica bačen novac, jer opet kažem, postoji jeftiniji i brži načini zabave od filmova.

    Još jedna stvar, ljudi ako je vama film bio dobar, takav kakav je to je u redu. Ne shvaćam poriv da se analiza, koja je opširnija od prosječne i koja pokaže da je film, ukratko loše napravljen zbog toga proglašava u najmanju ruku promašenom, premda su ovdje i teže riječi padale.
    Ljudi kao da ne dozvoljavaju da se netko s njima ne slaže te svako neslaganje odmah shvaćaju osobno.

    Osoba X: “Riddick mi je super”
    Osoba Y: “Riddick mi nije super, evo zašto: (detaljna i argumentirana analiza zašto)”
    Osoba X: “Ti si seljak”
    Osoba Y: ” :(

    Možemo li se izdići dalje od ovoga? (Ne možete si zamisliti koliko puta sam ovaj malo karikirani prethodni razgovor…)

    Na kraju citat iz West Winga: “Nije naš posao spuštati se na najmanji zajednički nazivnik, naš posao je podići ga.”

  • Deckard says:

    A, gle, u osnovi filmove možemo pretpostaviti knjigama. Što je Riddick? On je kombinacija stripova o Conanu i Axe (tko je čitao, zna o čemu je riječ), znači lagano štivo za opustit se. Ima li nešto loše u tome? Naravno da nema (barem ne bi smjelo biti). No pristupiti Riddicku kao Dostojevskom… tu već dolazi do problema. Razumljivo je da se film neće svima svidjeti (nije ni Pitch Black, koji je bolji film) no treba ga staviti u njegove okvire, ne uzeti polazno središte, recimo doseg koji je napravio Kum, pa onda gledati Riddicka po tom kriteriju. To je glupost. Također, objektivno, film jest zabavan, ali dosta nailazim na to ”ne podnosim Vin Diesela, film mi je zato sranje” – to nije čak ni objektivan pogled na film.

    A moram se i ne složiti s tim da je raditi film privilegija malobrojnih (možda u Hrvatskoj) no u Americi je to pitanje… pa, valjda entuzijazma jer kako objasniti razne Sharkonade i ine naslove koji doslovce padaju s neba. A i ponuda filmova nije lošija, samo je više… usmjerenija. Zato su tu Avengersi i kompanija. Popcorn filmovi, što je OK, ali ih treba i gledati na taj način.

  • Jelena says:

    snimiti film jeste privilegija jer se može promeniti (nečiji) svet, sve i da je svet Sharkonade (šta god to bilo 😀 )

  • Ajmo redom pa možda se uspijemo naći na sredini :)

    Opet se priča o nemjerljivim kategorijama opuštanja i zabave, a to nas ja bih rekao udaljava od problema. Paralela s knjigama i stripovima u ovom slučaju, kao i prije, ne adresira pitanje kvalitete datog štiva.

    Glavni problem je sljedeći, barem po meni.
    Postoje dobri pisci, redatelji, scenaristi, klesari, slikari, itd. ukratko ćemo ih ovdje nazvati “umjetnicima”. To su ljudi koji su kroz rad i/ili izučavanje svog zanata došli do određenog stadija umijeća koje garantira određeni stupanj kvalitete.
    Na primjer, “dobar” scenarist neće radi gramatičke greške i neće brljati po sintaksi kao da je tek jučer naučio jezik. S druge strane, “loš” scenarist će krivo deklinirati i konjugirati, a red riječi u rečenici će mu biti potpuno besmislen.
    Malo karikiram, ali samo kako bi bolje ilustrirao poantu.

    E sada, Deckard ti kažeš da nekog tko je “loš” ne smijemo uspoređivati s nekim tko je “dobar”, već da tog koji je “loš” treba gledati u kontekstu drugih “loših”, jer on još nije dovoljno “dobar” da ga se uspoređuje s “dobrima”. Recimo to na još jedan način.
    Dobar pekar će ispeći dobar burek sa mesom, gdje će svi sastojci biti pripremljeni točno onako kako trebaju biti, tijesto, punjenje, oblik. Loš pekar će neminovno, zato jer je loš, jednu ili više komponenti loše napraviti i to što ćeš ti pojesti će možda izgledati kao burek s mesom, međutim to neće zapravo biti burek s mesom.
    Ti ga možeš pojesti i nećeš biti gladan i činit će ti se da pojeo burek s mesom, međutim sve dok ne probaš dobar burek s mesom, dobrog pekara, nikad nećeš zapravo znati kako dobar burek s mesom zapravo izgleda.

    Svaki film se može i mora moći analizirati i svaki film u tom smislu je jednako vrijedan, jer je film. Bio to Sharknado ili The Godfather.

    Gdje većina ljudi upada u probleme, je kada, zbog nepoznavanja filmskog jezika i njegove upotrebe, ne znaju kako “dobar” film treba izgledati kada ga napravi “dobar” redatelj (i njegovi suradnici naravno). Čovjek će pogledati film, nešto će unutra možda biti dobro napravljeno nešto neće, međutim čovjek neće biti u stanju reći što je zapravo vidio jer ne zna kako izgleda film kada je u njemu sve “dobro”. Sjetite se analogije s burekom, isto vrijedi i ovdje.

    Međutim šta se onda događa, onda se u priču uvode kategorije kao, opuštanje, zabava, mozak na pašu i ja dobijem ospice.
    To su nemjerljive kategorije, jer kako izmjeriti količinu opuštenosti koju film izaziva? Ili količinu zabave?
    Do dan danas mi nije jasno, kako je moguće da se nečiji finalni komentar na gledanje filma svodi na zabavu ili opuštanje… nije mi jasno…

    Znači li to da konzumacija nečega čija takoreći primarna namjena nije bila “zabava” ne otvara mogućnost da nekog to nešto “zabavi”?

    I još nešto, a to je famozno “film mi se (ni)je svidio”. Je li moguće onda da se nekom film “ne svidi” premda je film “dobar”? Je li moguće obrnuto? Šta znači nekom kada kaže “film mi se (ne) sviđa”? Ni to mi nije jasno, čime se mjeri sviđanje?

    Kada sam rekao privilegija, mislio sam prvenstveno na kategoriju Hollywoodske ili svjetske A produkcije s velikim budgetima i slično. Naravno da danas pogotovo svatko može snimiti nekakav film, ali na toj razini raditi je privilegija u domeni filma.

    Nemoj onda uzeti mene za riječ, ali ja tvrdim da je lošija ljetna ponuda nego što je prije bila. Avengers i kompanija su možda zaradili x novaca i bili gledani od strane x gledatelja, međutim znači li to da su to “dobri” filmovi, nipošto. Popcorn filmovi? Još jedna nemjerljiva kategorija pa ću biti banalan i pitati, a šta ne smijem jesti kokice dok gledam The Godfather? Još jedna stvar koja nema prave veze s problemom.

    Da zaključim :)
    Postoje dobri filmovi i postoje loši filmovi. Također postoji publika koja zna razliku između dobrog filma i lošeg i postoji publika koja ne zna.
    “Slikovito” rečeno Riddick je slikovnica, The Godfather je Dostojevski. Hoćeš li dati djetetu da čita Dostojevskog prije nego što ga naučiš sve što mu treba da čita i razumije Dostojevskog? Ne.
    Hoćeš li dijete cijeli život držati na slikovnicama? Ne.
    Ista stvar je s filmom.
    Ako želimo imati dobru, kritički nastrojenu i educiranu publiku, moramo ih naučiti prvo osnovama filmskog jezika, a onda kasnije možemo nešto naprednije.
    Ako želimo imati lošu, nekritičnu i glupu publiku, onda samo dajte brate loše filmove i to je to. Međutim najgori dio publike je ona publika koju “nije briga” i koja se ide “opustit” i “zabavit” da mogu “isključit mozak” na tih 90tak minuta. Zašto bi itko uopće ikad htio “ugasiti mozak”? To je pitanje za neki drugi put…

    Prestanimo mazat sami sebi oči, pričati u apstrakcijama i praviti izgovore za filmove koji su loši, to je kontraproduktivno i ne vodi ničemu.

    Rant over :)

  • Deckard says:

    Now we’r Talking 😀

    Znači, slikovnica, OK, s tim mogu raditi. Kažeš, hoćeš li držati dijete na slokovnici, no pravo je pitanje hoćeš li mu ostaviti izbor kad ga upoznaš s Dostojevskim da se vrati na slikovnicu? Ili ćeš mu reći da je slikovnica samo za početnike? Ja stripove čitam i danas, ne tako često, ali uhvatim nekad nešto od njih. Sad, može meni netko pojašnjavati kako je to inferiornije Dostojevskom, no ako su meni zabavni, zanimljivi, privuku mi pažnju dok ih čitam… tko mi može reći da su bezvrijedni?

    Ista stvar je s Riddickom (ispada da mi je najbolji film koji sam ikad pogledao:D ) – po kojim kriterijima je on loš film? Po kriteriju da ga idemo usporediti s Kumom? Znači, loša priča, loša gluma? Ili ćemo ga usporediti s Conanom Razaračom (2 dio, jel’te) koji je katastrofa. Kontekst Kum = loš film, kontekst Conan 2=odličan film. I popcorn film ima neko drugo značenje koje je itekako povezano s problemom, to je film koji nudi vizualno i audio, da kad platiš kartu da znaš kako si gledao nešto šareno; slikovnicu. Sada, ja sam kupio kartu jer sam znao točno što idem gledati jer sam to želio gledati, znači nema ni lažnog reklamiranja, išao sam vidjeti šarene efekte, glasni audio doživljaj i po tim kriterijima Riddick je vrhunski popcorn film, ni lošiji, ni bolji od 90% takve ponude koja harači kinima.

    Pitao si i za mjerilo sviđanja? Da ga nadpunim, tko određuje što se nekome smije sviđati, a što ne. Na Riddicku se cijelo kino smijalo na određene scene, znači nije bila masovna hipnoza već zabavni dio filma (mjerilo zabave). To je po meni mjerilo (a takvih je scena bilo par). A da zaokružimo, publika treba filmove kao Riddick jer imaju pravo na njih. Pa činilo je to glupom i nekritičnom jer svi smiju sami izabrati što žele gledati, točnije žele li ”isključiti” mozak na 2 sata i uživati dok film traje. Možemo mi sad raspravljati u nedogled tko maže oči apstrakcijama, no činjenica jest da je (po meni) recenzija za ovaj film uredna, no ima vibraciju da se očekivalo nešto drugo. Da li je on dobar ili loš ipak ću ostaviti onima koji ga gledaju 😀

  • Svatko ima izbor vratiti se na “slikovnicu” nakon što je upoznao Dostojevskog, međutim slikovnica je na razini početnika, ali je također na razini onoga tko nikad nije naučio “čitati”, a imao je priliku.
    Stripovi su druga priča, tu ima majstorskih djela, koja možda nisu doslovno dobra kao Dostojevski, ali su jako jako dobra, uvijek ću spomenuti Watchmen Alan Moorea ili Sandmana Neil Gaimana kao primjer za one koji mislie da su to samo glorificirana slikovnica.
    Nitko ne kaže da su bezvrijedni, jer na kraju i Riddick je film, međutim koliku vrijednost on ima? Na nekoj binarnoj skali Ne-Zabava i Zabave, on je vjerojatno većini ljudi bio Zabavan, međutim tu se ne bih vraćao na već rečeno o tome.

    Ne mora se Riddick s usporediti s drugim filmovima da bismo pokazali da je loš, jer on postoji kao neovisno djelo. Praksa uspoređivanja filmova se zapravo može dogoditi na ispravan način jedino kada dva filma dijele barem 2 čimbenika, ovako, ni jedna ni druga usporedba ne mogu biti mjerodavne za procjenjivanje njegove možebitne kvalitete.

    I onda opet izgovori :)
    Riddick, a i bilokoji film u produžetku, koji ispadne loš, nažalost on nije loš zato što “zahtjevna” publika kaže da je loš, već zato što jednostavno je loš, jer da je dobar bio bi dobar.
    Ja od svakog filma prvo očekujem da je dobar, onda kasnije sve ostalo ide. Znači kad kupujem kartu, hoću pod jedan vidjeti film, pod dva hoću da bude dobar i iskreno ništa drugo me ne zanima. Znači da jednako tako kako gledam Riddicka gledam i The Godfather. Ograde koje ljudi podižu da valjda opravdaju svoj loš odabir me isto ne zanimaju, ako netko iz neznanja odabere loše, tu još ima pomoći, ali ako netko namjerno bira loše zbog “gašenja” mozga, tu nema opravdanja, barem meni.

    Sviđanje, kao i u životu, nemjerljiva kategorija, svatko nešto voli iz nekog razloga. Ja sam siguran da postoje ljudi koji gledaju The Godfather kako bi uživali u autima i ničem drugom, karikiram, ali suština je tu.
    Opet kažem, netko će reći sviđa mi se film X, ali s tim ništa nije rekao, ja nemam ništa od toga, jer opet se vraćam, sviđanje je kategorija koja nekome može reći nešto o kvaliteti filma.

    Znači Riddick u sebi ima humor, koji je na toj konkretnoj publici uspio, ona se nasmijala. Ti si taj smijeh povezao s zabavom, što je legitimno, međutim opet kažem, to ne može biti dokaz ničega osim da je ta scena toj konkretnoj publici bila smiješna.

    Publika diktira u jednom djelu što želi gledati, a drugi dio te priče su filmaši koji pokušavaju pogoditi što publika želi. Ima i onih koje baš briga za publiku, ti su oni koji najčešće najbolje prođu, barem kod mene.
    Pričati da publika treba filmove kao što su Riddick jer imaju na njih pravo, to meni nema smisla. Publika je dobila priliku vlastitom željom, željom filmaša ili kombinirajući obje želje gledati film i pogledala ga je. Takoreći trebanje i pravo na film, ne znam kako se to ovdje uklapa. Gledanje filmova ne vidim kao pravo, nego kao želju, a ni kao potrebu jer bez njih se može, ne bi nam bilo tako lijepo, ali se može. Zato kažem ne vidim kako si te dvije stvari uveo u priču.

    Znači li ovo na kraju što kažeš, da je DS neopravdano popljuvao film jer je očekivao “nešto drugo” (pretpostavljam da je očekivao dobar film) ?
    Ako je film loš, a njegova lošost rezultat neznanja onih koji su ga radili, zašto to ne bismo smjeli reći?

  • Deckard says:

    Nije bitno što je slikovnica na razini početnika, poanta je da se čitatelj smije vratiti njoj ako želi. Ja sam kao klinac gledao Žikine Dinastije i bile su mi plafon humora, mislim, doslovno smo se valjali po kinu. Danas kad ih gledam, isumiki, koji je tu kuki smiješno. No, ljude koji znam to i dalje drže jako smiješnim filmovima. Da budem obziran i kažem kako je to ekvivalent tipičnim američkim komedijama punih zahodskog humora? Tko zna, možda ja griješim i to su vrhunske komedije, zato to nikome ni ne govorim.

    Ne, ne, Riddick je film koji treba postojati. Zamisli cenzuru koja bi dobila dotični scenarij i rekla; to je loše, naivno, uvredljivo, ništa od toga. Ima pravo biti snimljen, ima pravo biti kritiziran, ima pravo biti ponuđen ljudima na gledanje. Gledateljevo pravo je odlučiti da ga NE gleda, a ne da govori kako takvo što ne smije postojati jer to je u rangu onog da bi autističnu djecu trebalo uspavati čim ugledaju svjetlo dana.

    Ne kažem da je neopravdano popljuvao, ali je debelo iskarikirao. Primjera radi (jer sam film baš gledao) dotična scena na koju se referira, nijedan od likova ne dotrči i viče uokolo kako je Riddick pametan, ovo ili ono – jednostavno glavni vođa kaže da je Riddick uzeo napajanja. The End. Sad, ja čitam recenziju i mislim si; daj, pa to je užas, koja lejm scena. Ali, s druge strane, cijeli opis te scene nekako sugerira da je autor očekivao nešto ingenijalno kao što je upad u sigurnu sobu Pentagona viseći na tankim žicama. Inače volim kad se tekst malo iskarikira, otkriva autorovu osjebujnost, no nisam preveliki obožavatelj namjernog besmislenog podrugivanja jer, idemo to tako reći, objektivnost bi trebala biti na prvom mjestu.

    Naravno da se smije reći da je film loš, samo što se tu naglašava kao je film loš, ali baš ne vidim da se govori ZAŠTO je loš. To obično bude problem kod ovakvih stvari. 😀

  • Wisa says:

    Slažem se, film je jako loš.

  • DS says:

    @ Deckard: pomalo mi je upitno cijelo tvoje stajalište kada utvrđuješ da u tekstu ne piše zašto je loš. Jer čini mi se da idući korak zahtijeva crtanje ili esej kojim se mora obuhvatiti kritička povijest filma. Primjera u tekstu imaš na bacanje.

  • Deckard says:

    Primjeri u tekstu su karikiranje. Ne postoje u filmu, ne u tom obliku. Interpretacija koja vuče na unaprijed donešenu odluku da film ne valja te su time ilustrirani. Takav dojam sam stekao, isprike ako to nije bila namjera.

  • DS says:

    @ Deckard: Ne donosim odluke unaprijed.

Leave a Reply

Your email address will not be published.