Revolucion

Piše: Jelena Djurdjic

Revolucion (2010.)

Redatelji: Fernando Eimbcke, Patricia Riggen, Diego Luna, Gerardo Naranjo, Carlos Reyganas, Gael Garcia Bernal, Miriana Chenillo, Rodrigo Pla, Amat Escalante i Rodrigo Garcia

Ocjena: 6.5

Revolucija je uvijek osobna stvar.

Deset meksičkih (mladih) redatelja imali su jednu zadanu temu. Radili su apsolutno nezavisno i svatko od njih je vidio preostalih 9 ostvarenja kad je već sve bilo gotovo. Rezultati su očekivano neujednačeni, pomalo i preterano čak, njih 10 puta 10 minuta daju broj 100, dakle paralela je povučena; sve bi ipak daleko bolji utisak ostavilo da su se producenti zaustavili na šest – sedam priča. Ali za točniji i sveobuhvatniji utisak možda je i dobro što jedna – dvije  priče asociraju na (meksičke) sapunice (Beautiful and Beloved Patricie Riggen i The Estate Story Miriane Chenillo), ili što 1-2 prosto ne funkcioniraju ni na danu temu, ni uopće (30/30 Rodriga Pla i Pacifico Diega Lune). Ukupna ocjena je ipak da je projekt uspio na više nivoa, pokazao nam je gdje je Meksiko danas i donio jedan jako zanimljiv filmski eksperiment, gdje se stvarno može uživati u raznolikosti režije, (ne)sposobnosti kratkog i efektnog izražavanja, ili točnije, brze uspostave komunikacije s publikom.

Možda i prvo logično pitanje koje se nameće, pored je li čemu, je – funkcionira li film kao cjelina, ili je pred nama omnibus kratkih filmova? I da, i ne – valjda najgori odgovor koji se može pročitati u recenziji. Ali jednostavno je tako. Početak i kraj ovih 100 minuta dat će vam nekakav osjećaj zaokruženosti cijele priče, ali je činjenica da je pred nama ipak skup različitih osjećanja i stremljenja, koja na sreću i kad se ne poklapaju s vašim ukusom traju samo deset minuta, pa i niste u nepodnošljivom problemu.

Dvije najveće zvezde, Gael Garcia Bernal i Diego Luna, čine ovu priču i marketinški potencijalno isplativom. Iako primarno glumci, obojica već imaju par izleta u redateljske vode, tek koliko da pokažu što sve mogu i žele. Njihova dostignuća ovdje se poprilično razlikuju. Bernal je uradio baš ono što se od njega i očekivalo – malu, intimnu priču, Lucio, priču o tome kako neka uvriježena shvaćanja i modeli ponašanja guše individualnost i nameću dogme, u ovom slučaju vjerske. Omar je klinac, kao i ostali junaci ove priče, ali on je onaj klinac koji shvaća da i on ima pravo na izbor. Dječačka, nestašna epizoda, ugodna, ali ne pretjerano upečatljiva. Diego se okrenuo obiteljskim temama, razdvojenosti mladog oca od kuće, međutim, kao da nije bio u potpunosti svjestan vremenskog okvira koji mu je na raspolaganju, krenuo je širiti priču i po nekom nepisanom pravilu nije stigao nigdje.

Jedno od interesantnijih rješenja je priredio Carlos Reygadas u svojih 600 sekundi. This is my Kingdom, počinje kao prikaz dva skupa. S jedne strane (možda) lažno ležernih, nasmijanih, dobrostojećih  ljudi, koji vode (možda) isprazne razgovore na nekoj fiesti (suštinu dijaloga ne shvaćamo, sve je dano više kao mantra, ili jednostavno jedno opće mjesto; kadrovi se jako brzo smjenjuju, lica i zvukovi vas polako ali sigurno nerviraju). Kao njima suprostavljeno, prikazani su ljudi s margina, na toj istoj fiesti, ali odvojeni, jer drugačije ne može, destruktivni, nasilju skloni (demoliranje automobila), kao u nekakvom bunilu. Klimaks predstavlja trenutak kada dolazi do ujedinjenja ovih grupa, oni katarzično zajednički gube kontrolu i prelaze sve granice. Nećete ostati ravnodušni prema Reygadasu, to je sigurno.

Battle in Heaven Gerarda Naranje, iako na prvu loptu dosta upečatljiv prikaz, pokušaj je da se kroz atmosferu neke potencijalno horror-road movie varijante odgovori na pitanje kakve ljude današnjica donosi, a pri kraju, s forsiranjem znaka Vive México” u pozadini nekih kadrova kako bi pojačao ironiju, Naranjo ustvari postiže kontra efekat i čini da mu više ne vjerujete koliko ste na početku.

Otvaranje i završetak filma su možda i njegovi najuspjeliji delovi.

The Welcome Ceremony Fernanda Eimbckea nas dovodi u Meksiko, u jednu malu sredinu koja se priprema da dočeka bitne goste koji nikada neće doći. Cijelu priču pratimo iz kuta mladića, od skoro i samohranog oca, koji svira trubu u orkestru za doček.  Crno-bijela tehnika, u kojoj je ova epizoda snimana, još više pojačava utisak beznađa i napuštenosti mjesta u koje smo došli. Eimbcke se činjenicom da raspolaže s dvije boje izuzetno vješto koristi, posebno u trenucima kada gledamo scene vježbanja sviranja trube, mrak i jedna sijalica koja samo njega osvjetljava, fokus je u potpunosti na predanom mladića, koji bi svirao i ako nitko ne dođe slušati ga, što je najupećatljivija i najjasnija poruka.

A kada film završi sa 7th and Alvarado Rodriga Garcie (The Sopranos, Carnivale, Six Feet Under, In Treatment), shvatite koliko su svi ovi prije njega lutali, dok je on onaj koji sve zna. Kamera je ovdje u nekom super slow-mo (nesvakidašnje rješenje, rizično, ali za ovu formu genijalno odabrano, kao da je i on sam napravio malu revoluciju, buneći se tako protiv vremena koje je imao na raspolaganju) dok prikazuje rutinu dnevnih obaveza u, ispostavit će se kasnije, Hispano dijelu Los Angelesa, a ne Meksiku. I usred te gradske vreve stižu revolucionari, paradirajući na konjima, ali tako da se te dvije slike preklapaju, ne utječući jedna na drugu – obični ljudi i dalje idu svojim ustaljenim maršutama. Revolucija im je donijela točno što, život u Americi? Paralela ovako podcrtana ispunjava nemirom, nespokojem. Riječ revolucija znači preobrat, je li itko zbilja više igdje sposoban za to? Gdje su nam ideali danas? Ili je revolucija sada samo promenila oblik jer ni mi više nismo isti.

Jedan komentar za “Revolucion

  • Maxima says:

    Meni je ovo jako atraktivna recenzija, rado bih takvo što pogledala, a priznajem, nemam pojma o čemu se radi, već ovoliko, koliko je Jelena napisala, no dovoljno – čini mi se dosta… svježe ili valjda zbog toga što imena i prezimena nisu klasični anglo-saksonski kovači, tesari… :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.