Recenzija sa ZFF-a: Kad padne mrak [J. Clement, T. Waititi, 2014.]

Piše: Daimon Bell

Od nečega što uzima formu mockumentary filma i nisam isprva mnogo očekivala, no unatoč tome ovo niskobudžetno djelce iznenadilo me svojim komičnim potencijalom. I iako povijest mockumentary žanra i nije tako kratka (počinje već s Orsonom Wellsom i njegovom radio-dramom The War of the Worlds koja je u obliku ozbiljne reportaže navijestila ni manje ni više nego napad Marsovaca na Zemlju), u punom smislu žanr je procvjetao jako kasno (tek 80-ih) s uprizorenjem života fikcionalnog benda – This is Spinal Tap.

Scenaristi/redatelji/glumci Jemaine Clement i Taika Waititi dali su sve od sebe da budu na visini svojih slavnih preteča, a u tome su i uspjeli. Njihova ubojito smiješna krvava komedija ispunjena je zakrvavljenim sekvencama i čudnim protagonistima i evocira u mnogim segmentima bizarnu atmosferu Bala vampira Romana Polanskog. Film prati živote četiri netipična prijatelja i cimera – Viaga, Vlada, Deacona i Pytera. Zvuči kao početak zapleta nekog sitcoma, osim što su protagonisti vampiri i sve je puno lijesova, krvi, kolaca i naoštrenih očnjaka. Kamera slijedi njihovu svakodnevicu i novog ”mladog”, tek preobraženog vampira Nicka koji se teško prilagođava životu nimalo sličnom Sumrak sagi.

2 - Copy

Spoj je ovo nekog naizgled jako lošeg reality showa, (ne)ozbiljnog dokumentarca i nekog bizarnog serijala koji je u mojoj glavi počeo nakon određenog vremena stvarati asocijacije na izokrenutu i izopačenu verziju Seksa i grada (četiri prijatelja u potrazi za ljubavlju i krvlju, i burni noćni život ”velegrada”); samo što ovo nije New York već gradić bogu iza nogu na Novom Zelandu, a njihove noćne eskapade nisu tako glamurozne kao ni njihove veoma zastarjele ali pomno odabrane odjevne kombinacije

Kamera ih prati kamo god krenuli i bilježi s dokumentarističkom preciznošću sve uspone i padove, ljubavi, prijateljstva, raspodjelu svakodnevnih obveza kao što je pranje suđa ili plaćanje stanarine, i naravno nezaobilazni dio svake večeri – pijenje krvi (iako preferiraju djevice kao glavno jelo, i nisu previše izbirljivi). I dok je Viago kao što i priliči jednom osamnaestostoljetnom kicošu vrlo obziran prema svojim budućim žrtvama, jednako tako obzirno postavlja novinski papir na pod (da se tepih ipak ne zaprlja od krvi) prije nego prione na večeru.

Ofucani vampiri povjeravaju snimateljskoj ekipi da život vampira nije uopće tako jednostavan i bezbrižan kako se čini. Iako patetično šeprtljavo pokušavaju održavati neke poludisfunkcionalne odnose s onim rijetkim ljudima koje nisu pojeli (Jackie i Stu), i koji su im jedini dodir s modernim svijetom (i objašnjavaju im kako da koriste mobitel, skajp, youtube i sva ostala čuda tehnologije) nisu uvijek uspješni u tome.

4 - Copy

Kako u konačnici prijeći preko ljudskih (pardon vampirskih) razlika i različitosti, svakodnevne i nepravedne socijalne diskriminacije, nesuglasica s vukodlacima, usamljenosti, izdvojenosti od svijeta kojim koračaju samo noću – postaju ključna pitanja i kroz njih sve biva u isti mah obojeno groteskno-komično-tragičnim osjećajem. I stoga čak i uz tu sitnicu da ubijaju ljude, zapravo će ovi jadni vampiri prije izazvati sažaljenje zbog svoje šeprtljave neprilagođenosti svijetu i vremenu, i činjenice da zapravo nemaju nikoga drugoga osim jedni druge u dugoj, dugoj vječnosti koja je pred njima.

Ismijavajući apsolutno sve mitove koje smo ikada čuli o vampirima, poigravajući se ljudskom glupošću, Clement i Waititi stvorili su zaista urnebesno smiješan scenarij. U zborskom govoru klišeja film nadilazi svoj stereotipni okvir uspostavljajući ironičnu intertekstualnu vezu sa svim filmovim vampirske tematike i dosljedno iscrtava apsurd neke opipljive a ne samo imaginarne svakidašnjice. Moderna kultura kroz svoju šuplju prizmu prikazuje da u sebi ima pozamašnu crnu rupu u koju se slijevaju sve banalnosti i popularne tekovine novog doba, idiotski obrasci koje ovdje promatramo iz sigurnosti svojih sjedala s podsmijehom i odmakom (jer to nismo mi na platnu). Ljudske mane naglašene su do granice pucanja u prikazu ovih ”neživih” protagonista koji su opet nekako simpatično životni i izgubljeni.

4

Njihov je život tragikomedija od početka do kraja, i film dosljedno završava u istom tonu – gorko, slatko, turobno i apsurdno. Vladislav se povlači u svoju sobu za mučenje razočaran neuspjelim pokušajem obnove veze s bivšom djevojkom Paulinom, Deacon heklajući i gledajući čeznutljivo izlazak sunca na youtubeu, a Viago se napokon udružuje se sa svojom izgubljenom ljudskom ljubavi. Razlika u godinama za njega nije važna: iako je on 390-godišnji vampir, a njoj je ”samo” 96 (ljudskih godina), nije bitno što drugi misle.

Ovo je urnebesno duhovit film koji pokušava molierovski raskopati nagomilane slojeve apsurda i prikazati društvo u karikaturi svega što predstavlja, pružiti mu zrcalo i grohotom se narugati njegovu portretu. Uživala sam u svakom groteskno krvavom trenutku ove kreacije koju su na ZFF-u od svog početka do kraja pratile salve smijeha i hihotanja. A ipak na kraju kada su se svjetla upalila zapitala sam se osjećajem ironije – jesmo li se mi to zapravo cijelo vrijeme smijali sami sebi?

………….

Iz drugoga kuta: Vida Starčević

Leave a Reply

Your email address will not be published.