Recenzija sa ZFF-a: Kad padne mrak [J. Clement, T. Waititi, 2014.]

Piše: Vida Starčević

Turistička zajednica Novog Zelanda u posljednjih trinaest godina sigurno je zgrnula ogromne novce zbog obožavatelja ekranizacija Tolkienovih djela koji posjećuju lokacije gdje su Peter Jackson i ekipa snimali, te rezigniranih studenata humanističkih znanosti koji su shvatili kako im njihove diplome ne vrijede ni pišljiva boba u današnjoj ekonomiji i otišli čuvati ovce na brdašca Aotearoe. Naravno, od viška turista glava ne boli, a zemlja dugog bijelog oblaka osim ovaca, lijepih krajolika i hobita za ponuditi ima još jednu turističku atrakciju – vampire, vukodlake i ostala nemrtva bića.

U ovom mockumentaryju pratimo (ne)živote Viaga (Taika Waititi), Deacona (Jonathan Brugh), Vladislava (Jemaine Clement) i Petyra (Ben Fransham), četvorice cimera u pomalo oronuloj kući u Wellingtonu koji se samo trude izaći na kraj s besmrtnošću u 21. stoljeću. Osim što jedan od njih nije oprao krvavo posuđe već pet godina, a drugi nikako da pospremi ljudske i životinjske ostatke ispred svoje grobnice, suživot im se dodatno zakomplicira kada im se pridruži Nick (Cori Gonzalez-Macuer), novougrizeni vampir koji unese pomutnju u njihovu rutinu.

2 - Copy

Vampiri iz Kad padne mrak nisu vampiri iz Sumraka koji svjetlucaju na suncu, niti vampiri iz Intervjua s vampirom. Radi se ipak samo o nekoliko intervjua s nekoliko vampira, i tu i tamo kojim vukodlakom. Taika Waititi (redatelj filmova kao što su Orao protiv morskog psa i Boy) i Jemaine Clement (jedna polovica komičarskog dvojca koji je stvorio Flight of the Conchords) jako su dobro upoznati s vampirskim žanrom i njegovim karakteristikama i klišejima, i ne boje se u njih duboko zarinuti očnjake. Poznato je da se vampiri hrane krvlju i da nemaju odraz u ogledalu, a Kad padne mrak nam pokazuje što se dogodi kada slučajno pogodite karotidnu arteriju (velik nered) i kako se vampiri koji se ne mogu vidjeti u ogledalu oblače za večernji izlazak. Film ostaje vjeran vampirskoj mitologiji, ali joj pristupa bez romantičnih primisli, s velikom dozom sarkazma i oštrim smislom za ironiju.

Ravnoteža između komedije i horora vrlo je disciplinirano odrađena – tu su slapstick i šale, krv koja šiklja, potjere po mraku i Petyr (Ben Fransham) koji je vizualno gotovo isti Nosferatu – ali humor nikada nije onaj isforsirani, agresivni humor koji kao da vrišti “Daj, smij se! Gledaj kako je smiješno!”. Kad padne mrak od prve do zadnje minute smiješan je bez da bude histeričan i napet bez da bude strašan. Likovi su tako dobro okarakterizirani da je svaki zanimljiv na svoj način i istodobno ne pati od stereotipa koji sišu krv vampirskom žanru. Viago je pedantni dandy koji je jednom davno bio zaljubljen u smrtnicu, ali njihova priča išla je drugačije od Edwardove i Belline; Vladislavov (ne)smrtni neprijatelj je Zvijer koja ga goni već stoljećima, a svoju sobu za mučenje koristi samo kada je u depresiji; a Deacon, osim u erotskom plesu, uživa i u pletenju.

4 - Copy

Kad padne mrak najbolja je horor komedija još od Zombielanda i Shaun of the Dead, koja s ljubavlju ismijava naše kulturne predrasude o vampirima, dok istodobno daje dozu svježe krvi žanru kojemu je to prijeko potrebno. S obzirom na kritičare koji su svi od reda film nazvali urnebesnim, publiku koja je na prikazivanjima umirala od smijeha, i pivu brendiranom po filmu, Kad padne mrak već je na pola puta da postane kultna horor komedija, a ne morate niti biti hipnotizirani da vam bude smiješno – iako, tko zna, možda pomogne.

……..

Iz drugoga kuta: Daimon Bell

Jedan komentar za “Recenzija sa ZFF-a: Kad padne mrak [J. Clement, T. Waititi, 2014.]

  • jelena says:

    skroz cool film, svež i šaramantan, koji bi, bar meni, bolje radio kao sitcom – taman na 25. minutu mi je bilo dosta za danas

Leave a Reply

Your email address will not be published.