Recenzija s LIFFea: Party Girl [2014.]

Piše: Marko Stojiljković

Naslov baca sugestije na svašta. Možda na indie komediju, možda na neki “mumblecore”, možda na teen ili koledž dramu. Letimičan pogled na sadržaj filma, štoriju o ostarjeloj kabaretskoj plesačici hostesi i “soft” varijanti prostitutke (nazovimo to animir-damom, njezin cilj je flert s gospodom kako bi gospoda potrošili enormne količine novca na šampanjac u kabareu), još više će nas zaintrigirati. Očekujemo provokaciju, hrabrost, makar malo seksa i makar jednu žurku, karneval i ludu vožnju, te svakako gomilu emocija. Reputacija filma koji dolazi s dvije kanske nagrade također vrlo aktivno podgrijava očekivanja.

I to je otprilike to. Očekivanja su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Party Girl poprilično je konvencionalna “studija slučaja” žene koja dolazi u određene godine i, iako bi možda voljela nastaviti sa životom u istom stilu, mora provjeriti svoje opcije za budućnost. Plesačice, bile one erotske ili ne, nemaju naročitu dugu karijeru. To je sport kao i svaki drugi. Stoga vrlo rano moraju početi razmišljati o opcijama za dalje. Erotske su u posebnom problemu, najčešće nemaju sindikat, plaćaju ih u kešu, dobar dio zarade dolazi od napojnica, nema mirovinskog, socijalnog i ostalih beneficija. Društvena stigma tu je najmanji problem.

2 - Copy

Naša junakinja je Angelique i ima 60 godina, dodaj ili oduzmi. Njezin “plan za penziju” udaja je za svoju omiljenu mušteriju, ili jednu od omiljenih, svejedno, Michela (Bour), umirovljenog rudara, generalno pristojnog iako malo priprostog muškarca čije su osnovne vrline prostodušnost, jednostavnost i ljubaznost. Sad, bilo bi lako kada bi osoba koja je cijeli život prodavala iluziju o ljubavi i nježnosti znala što su ljubav i nježnost zapravo. Ona o tome pojma nema, a čak nema ni dovoljno talenta da to isfolira. Priča o moratorijumu na predbračni seks nešto je što će upaliti crvene lampice. To neće dobro završiti.

Druga stvar vezana za Angelique je to da dolazi s dosta prtljage. Prvo, ima četvoro djece i dvoje unučadi. Njena kćerka Severine trashy je kao i ona. Sin Mario je rudar, kao i masa ljudi u tom kraju (Loraine, francusko-njemačka granica, s obje strane). Najmlađa kćerka je kod udomiteljske familije, pošto je socijalna služba ustanovila da razvedena plesačica s neredovnim primanjima i sklonošću alkoholu nije najbolji materijal za majku. Jedino je sin Sam majčin ponos i dika, on radi nešto važno u Parizu, o čijim svjetlima njegova majka sanja s naivnošću šiparice.

5 - Copy

Prtljaga u vidu djece i unučadi dosta je manji problem kad se pogleda što Angelique donosi sama na sebi i u sebi. Zaista, teško je naći vrlinu kod takve osobe. Ona je loša majka i loš (agresivan i zloban) pijanac. Ona nema poštovanja ni prema kome. Bezgranično je sebična i vjerojatno zaslužuje sve što će je snaći. Ali ipak nam je nekako žao. Ljudski, jer i ona je, majku mu, nekakvo ljudsko biće.

Ružnoća koju u ovom filmu vidimo dio je svakodnevnog života, organska tvar, kao kod Dardennovih, naprimjer. Međutim, ovo nije socijalna priča, nema višeg cilja ni ideala kojem se teži, ovo je nešto osobno bez namjere bilo kakve generalizacije. Tome doprinosi i kamera iz ruke, i kadrovi izbliza (čak ponekad i previše blizu) i neprofesionalni glumci. Mi smo stalno u dilemi je li ovo dokumentarac ili igrani film, ili kombinacija oboje, gdje su granice između stvarnosti i fikcije. S jedne strane, jasno nam je da je to sve napisano (ponegdje ubitačno predvidljivo) i odglumljeno (ponegdje onako amaterski loše), ali opet, na drugi pogled…

4

Okolnosti snimanja ovog filma nisu baš najjasnije. Angelique Litzenburger, negdje potpisana kao Sonja Theis-Litzenburger, osoba je bez prave filmske biografije. Prije ovog filma imala je jednu ulogu, i to opet same sebe, odnosno Angelique, u kratkometražnom filmu iza kojeg stoji isti autorski trio kao i ovdje. Samuel Theis, ko-scenarist i ko-redatelj, a inače televizijski i filmski glumac u usponu, kao i ostali Theisi i Litzenburgeri njezina su rođena djeca i unuci. Većina njih nema nikakva glumačka iskustva. Ono što ostaje upitno je koliko je Party Girl zapravo biografski portret Sonje Theis-Litzenburger ili njezina alter-ega Angelique. Je li ona stvarno bila plesačica, alkoholičarka, neodgovorna osoba, loša majka i u stalnoj potrazi za zabavom? Je li i ona tako naivna kao i njezina screen persona? Je li njezina priča tako opća ili tako posebna da bi se o njoj snimao film? Jasno nam je da je u pitanju eksperiment poigravanja sa stvarnošću i fikcijom, ali nije nam jasno ni čemu to, a ni kakav je rezultat na koncu.

Ono što posebno frustrira nedostatak je provokacije. Na bilo kojem planu, seksualnom, psihološkom, socijalnom. Razlog za to je predvidljivost, možda čak i didaktičnost, nešto za što bi se reklo “poučna priča”. Ako ćemo o feminizmu, ženi, godinama i načinu nošenja s istima, čileanska Gloria je superiorniji film. Ako ćemo o psihologiji, bilo u formi studije, bilo u smislu efekta na nas, snimljeno je toliko jačih filmova. Ako ćemo o socijalnoj analizi, ako se ona i pojavi, ne ide dalje od površine. Utisak je da je Party Girl film koji je sam sebi cilj i stoga propuštena prilika. Neću puno pogriješiti ako kažem da je istoimena pjesma na odjavnoj špici i emotivni vrhunac i najsvrsishodniji autorski postupak u filmu. Možda se zbog te pjesme i isplati gledati ga.

Jedan komentar za “Recenzija s LIFFea: Party Girl [2014.]

Leave a Reply

Your email address will not be published.