Recenzija s Filmomanije: Zbogom jeziku (2014.)

Piše: Daimon Bell

Zbogom jeziku, ili rekla bih prije ”zbogom značenju”, drugi je Godardov film u 3D-u nakon prošlogodišnjeg segmenta The Three Disasters i dobitnik je ovogodišnje nagrade žirija na festivalu u Cannesu.

Već na početku odmah kažem kako ovaj tekst neće imati previše smisla. Ne mogu govoriti o radnji u filmu kada radnje nema. Ne mogu govoriti o likovima kada je riječ samo o fragmentima i obrisima figura izmještenih u prostoru i vremenu. Ne mogu govoriti o ambijentu jer nisam sigurna kada i gdje se radnja zbiva. Tko su likovi, tko je djevojka crvene kose s knjigom u ruci koja kaže da odlazi u Ameriku, a potom je vidimo kako se utapa u moru i zaboravljamo na njezinu priču. Tko je žena smeđe kose koja većinu filma privlači gledateljevu pažnju i muškarac s kojim je viđamo? Tko je On, tko je Ona… kada su se sreli, kada su postali ljubavnici (to je jedino što sam uspjela razabrati iz cijelog kaosa)?

”Riječi. Ne želim više čuti za njih”, kaže Ona u jednom trenutku nekome, nečemu, i to je ono što moramo zapamtiti dok gledamo sve ono što će izniknuti pred našim očima nakon toga. Riječi ne znače ništa i znače sve u ovom filmu. Dijelovi radnje ili onoga što bismo mogli nazvati radnjom utopljeni su u moru zvukova, boja, u moru citata iz filozofije, književnosti i umjetnosti.

4

Ovo je platno ispunjeno ljudskom poviješću i promišljanjem, vizualna igra kojom se propituju granice poimanja svijeta. Godard miješa HD sliku i stare video isječke, preklapa, zamagljuje, izokreće. Govori o smrti, životu, Hitleru, Frankensteinu, Byronu, Sartreu, staroj kinematografiji, ratovima, diktaturi, politici, društvu… Mase riječi ruše se pod težinom ljudske povijesti i Godard ih rastapa pred našim očima. Stvarajući rastopljenu bezimenu masu mijenja koncepciju ”stvarnosti” te time i način na koji razumijemo svijet. Ovo je san o glazbi, o ljepoti mašte, o nasljeđu Zapada, i možda samo možda o odnosu muškarca i žene.

Kamera je bliže, dalje, kut snimanja se mijenja, slike se ponavljaju… metafore i ideje (”Koja je razlika između metafore i ideje?”). Iskoprcati se iz besmisla nije moguće. Više puta se pojavljuju scene broda koji plovi i ne stiže na svoje odredište, psa nošenog rijekom. Nema objašnjenja, nema uporišta. Izgubljeni smo.

Muškarac. Žena. Pas. Njihove sjene. Sjena kamere koja snima. Muškarac. Žena. Pas. Pokušavam pronaći značenje, repetitivni niz.

4 - Copy

Vrijeme prolazi, godišnja doba se izmjenjuju i jarko crveno cvijeće zamjenjuju smeđi listovi i snijeg. Pas se uvijek vraća. Nijem. Ona je udana (ili barem tako tvrdi). Naga silazi niz stepenice pred svojeg ljubavnika. Oblači se, skida se.

Mnoge su riječi izgovorene u tami, ali ne rasvjetljuju ništa. Kao da nas i same vode dublje u crnilo i ništavilo. Nemoćni smo. Godard se odriče stvarnosti i stvara nad-stvarnost, drukčiju realnost. Što želi time reći? Sve i ništa.

I shvaćam iznenada kako ovo nije film. Ovo je eksperiment. Ako je Godard htio zbuniti publiku uspio je, ako je pokušao progovoriti o ljubavi i smrti nije pronašao prave riječi za njih. Postoje li uopće prave riječi za ljubav ili smrt, ili smo ih sami pretvorili u groteskne oblike i ugurali u vlastitu umjetno stvorenu konstrukciju koja nazivamo ”istinom”, u srcedrapajuće drame natopljene suzama i odlučno ustvrdili: ”Da, ovako izgleda ljubav. Ovako izgledaju gubitak i smrt. Ovako izgleda život”. Uvjereni u vlastitu nadmoć nad svim drugim bićima oholo smo definirali nešto čemu smisao izmiče. Turski književnik Orhan Pamuk već je u svome romanu Zovem se Crvena 1998. otvorio drukčije perspektive i možda je bio literarni uzor onome što je Godard oslikao na velikom ekranu. Njegova poglavlja nazvana Ja sam Pas, Ja sam Crvena itekako asociraju na Godardovu viziju, ali ako se upustim u raspetljavanje još jednog nerazmrsivog čvora, bit ću zaista izgubljena.

9

Dok sam gledala Godardov film i pokušala se snaći u svim zvukovima, glasovima koji se preklapaju, perspektivama koje se mijenjaju, kameri koja nikada ne drži razumljivu konstantu, i tim bojama, bojama koje bodu oči i pretapaju se u fluorescentne slike, nisam se uspjela iskoprcati van. Izazivam vas da pokušate i  tvrdim da ćete biti poraženi. To je taj racionalni dio u nama koji svemu mora dati smisao, cjelovitost početka i završetka. Ugurati sve u okvire.

Imam sada iznenadni poriv da kažem nešto pametno ovim tekstom. To je tako djetinjast poriv. Želim stvoriti iluziju objektivnosti i vlastite originalnosti i sve ove riječi lijepo poredati. A mlatim po zrakopraznom prostoru i nastojim ga ispuniti riječima koje ne nose težinu. Jesam li uživala u filmu? Je li ovo vrijedno ostvarenje? Zašto bih vam odgovorila na pitanje. Ne znam. Što onda želim reći? Riječi mi nisu dovoljne. Poprimaju besmislene oblike koje ne mogu spojiti u cjelinu. Iznevjerile su me kada ih trebam da bi nekome tko čita ovaj tekst objasnila iti malo o čemu je riječ u ovom ”filmu”- stavljam pod navodnike jer ga, kako se primičem kraju, više ni ne mogu nazvati filmom. Je li to ”Kraj ovog svijeta i početak novoga?”, kako tvrdi još jedna bezimena figura držeći knjigu u ruci.

2 - Copy

Još jednom vidimo sve i ništa; muškarac, i žena, i nijemi pas koji ostaje s nekom mudrošću tišine koju čovjek ne može shvatiti. I na kraju čujemo još samo cvilež psa i plač djeteta. Početak ili kraj? Pas korača kroz šumu. I rečenica iz ”filma” koja mi sada odjekuje u ušima: ”Oni kojima nedostaje mašte, utočište pronalaze u stvarnosti.”

Ne volim stvarnost. Nikada je nisam voljela.

Leave a Reply

Your email address will not be published.