Recenzija s Filmomanije: Redoslijed nestanka (2014.)

Piše: Daimon Bell

Nepredviđene smrti, ralice za čišćenje snijega, zločinci neobičnih imena (Grof, Wingman, Kinez), ružičasti kolačići, plaćeni kineski ubojice, srpski ogranak mafije u Norveškoj, predani zlikovci koji sa sokom od mrkve u ruci kuju mračne planove,  i mnogo, mnogo snježnih pahulja na svakom koraku…

U stilu Farga s dozom Tarantina na norveški način Redoslijed nestanka zauzima morbidnu crnohumornu perspektivu izgrađenu na motivu osvete. Pristupajući teškoj tematici gubitka djeteta na prilično neobičan način, redatelj Hans Peter Moland izmjenjuje ton radnje koja bi se inače žanrovski prije primaknula trileru ili drami dajući joj gotovo apsurdni zaokret prema nečemu mnogo bliže crnoj komediji.

Film pruža cijeli raspon neobičnih figura i osebujnih karaktera. A opet sve pada na svoje mjesto, ništa nije izmješteno i nepotrebno, osim možda ogromne količina trupala gotovo poetski razbacanih po hladnim bijelim pejzažima, gdje je jedina stalna i nepromjenjiva konstanta figura Nilsa Dickmana (jedna od zanimljivijih igri riječi) i njegove ralice za čišćenje snijega. Svojim impozantnim žutim strojem u ruralnom dijelu Norveške svakodnevno čisti zakrčene planinske ceste, dok svjetlucavi snježni nanosi lete u zrak u ogromnom luku oslobađajući put pred sobom.

4 - Copy

Nils (Stellan Skarsgard) prosječni mirni obiteljski čovjek upravo je proglašen građaninom godine za sav trud koji ulaže u to isto čišćenje zamrznutih cesta, no kada saznaje za smrt sina Ingara prouzročenu navodnim predoziranjem heroinom, Nils čini drastičan zaokret i započinje svoju vlastitu istragu, opravdano sumnjajući da je riječ o ubojstvu, a ne nesreći. Od povučenog radnika postaje norveški prljavi Harry spreman na ubijanje i osvetu koje mu dolaze iznenađujuće prirodno. U potrazi za krivcima/dilerima koji su smjestili Ingaru ne pokazuje milost već ubija hladnokrvno jednog po jednog i baca njihova tijela umotana žicom u ledenu vodenu grobnicu.

Osveta se ipak najbolje poslužuje hladna, a ovdje dolazi s mračnom dozom humora i nasilja  kao prilozima, utopljena u pitoresknu sliku norveške prirode i njezine hladne ljepote. A sam Nils savršeno katalizira istu tu prirodu kroz svoju introvertiranu, te jednako tako hladnu osobnost. Zanimljivo je da se  Nils iznenađujuće dobro snalazi u novonastaloj situaciji te nikada ne mijenja izraz svoga lica koji je uvijek ostaje kombinacija bezazlene zbunjenosti i nezainteresirane dosade (bez obzira čisti li nonšalantno snijeg ili guši golim rukama preprodavače droge). Penjući se postupno uz hijerarhiju dolazi do samog vrha banalno apsurdne organizacije koja više podsjeća na kreaciju proizašlu iz pomaknutog Toontowna (Who Framed Roger Rabbit), a na čijem tronu sjedi komični Grof – u javnosti predstavljen kao vlasnik lanca pekara (krinka toliko neuvjerljiva da bi se svatko razuman zapitao mogu li se zaista milijuni zaraditi na muffinima), dok je u privatnom životu predani pobornik veganstva i uz to sadistički manijak kojem se ne sviđa mu se što mu netko bez pitanja likvidira zaposlenike.

2 - Copy

Kada se i srpski narko-kartel  (na čelu s Brunom Ganzom kao iskusnim mafiosom) pridružuje priči željan osvete zbog smrti jednog od svojih članova, broj trupala se proporcionalno povećava… uz jedan duhoviti dodatak, morbidni ukras koji se provlači kroz cijeli film, a to je da se nakon svakog ubojstva na zatamnjenom ekranu  pojavljuje obavijest s imenom pokojnika i njegovim vjerskim opredjeljenjem, ukras koji svoj komično sumorni vrhunac dostiže u trenutku masovne scene obračuna nakon koje bivamo preplavljeni imenima nasilno preminulih.

Zavedeni ljepotama bijelih pejzaža zaboravljamo na trenutke da je uopće moguće svjedočiti bilo kakvim zločinima u tim nevino pahuljastim krajevima. A ipak broj smrti veći je nego u Igri prijestolja; očekivanih, neočekivanih, planiranih, slučajnih… I dok se snijeg rascvjetava, ne toliko od prolivene krvi, koliko od bezbrojnih trupala, bijela priroda vapi za oslobođenjem od tog bezumnog nasilja. Krv i snijeg, smrt i led – oštra dihotomija u službi je kulisa za fatalistički Nilsov pohod, i na njima biva najjasnije ocrtan krhki balans između ironične farse i ozbiljnog trilera o razorenoj obitelji i osveti.

2

Scenarij pomalo satirično, pomalo ozbiljno opisuje Nilsovu želju za pravdom, ostavljajući na trenutke tmurni osjećaj nekog noir filma, a potom se taj isti osjećaj polako rastapa pod gomilom  likova iz ”crtića”/kvazi-zločinaca, apsurdnih figura gangstera i dilera. Atmosfera se pretapa u morbidnu zabavu za odrasle nudeći pritom prilično širok repertoar komično-mračnih situacija, ali izbjegavajući vješto onaj prizemni američki humor na koji smo naviknuti.

Uz pozamašan dug koji duguje braći Coen i Tarantinu, Molandovo ostvarenje ipak se odmiče  od svojih primarnih uzora i ima vlastiti neovisan pravac. Nabacujući slojeve nasilja, humora, ironije, morbidnosti nonšalantno jedan na drugi, film ostaje od početka do kraja jedna zanimljiva frankensteinska tvorevina  koja nekim čudom funkcionira kao kompaktna cjelina. Molandova pomaknuta perspektiva tako za rezultat ima jedno neobično otjelotvoreno djelo koje se itekako isplati pogledati, ali u kojem se najbolje ne previše vezati za likove jer ionako rijetko tko od njih uspije do kraja filma ostati na životu.

Jedan komentar za “Recenzija s Filmomanije: Redoslijed nestanka (2014.)

  • jasharSAMCROkowalski says:

    ….propala Grcka, Italija, propala Spanija, Kalifornija bankrotirala….sve zemlje u kojima je suncano su propale !!! :):):)…ovo je najbolja recenica u filmu, mislim da se i sam Tarantino nasao u cudu nakon sto je gledao ovaj biser…

Leave a Reply

Your email address will not be published.