Recenzija s Filmomanije: Kad se noć spusti nad Bukureštom (2013.)

Piše: Koraljka Suton

Kad se noć spusti nad Bukureštom počinje vrlo obećavajuće, dajući naslutiti kako je pred nama film koji u samom startu na stol stavlja određene koncepte i ideale kojima njegov redatelj/scenarist Corneliu Porumboiu stremi, i to kroz metanaraciju – u podužoj uvodnoj sceni pratimo razgovor između glavnih protagonista, filmskog redatelja (Bogdan Dumitrache) i sporedne glumice s kojom spava (Diana Avramut), upravo o tome na koji se način filmovi danas snimaju te kakve težnje dotični redatelj ima kada je u pitanju pokušaj da film u svakom svom segmentu predstavlja zrcalo stvarnosti, stavljajući u svojem monologu naglasak na dužinu kadrova tj. vremensko ograničenje koje postoji kada se snima na 35mm filmskoj vrpci. Pritom daje glumici do znanja kako će se sutradan snimati dodatna scena u kojoj će biti gola, za što ona traži da bude potpuno scenaristički opravdano…

Film se sastoji od svega 18 kadrova, od kojih su većina poduže scene razgovora snimljene u jednom kadru, čime se dodatno podebljava činjenica da film operira prema istim načelima kojima je vođen glavni protagonist u vlastitom stvaralačkom procesu. Mjesta radnje ponavljaju se: automobil u kojem se naši protagonisti voze, dok su gledatelji, skupa s kamerom, pozicionirani na stražnjem sjedalu, restorani, hotelske sobe. Te su scene ispunjene svim tišinama i trenucima praznog hoda kakvi su često prisutni ”u stvarnom životu” tijekom razgovora s osobom s kojom već neko vrijeme dijelimo taj odsječak prostora i vremena u kojem se nalazimo.

2 - Copy

No upravo u tome nailazim na glavni kamen spoticanja. Jer spomenutim tišinama i praznom hodu, ali nažalost i čitavim scenama, nedostaje ona glavna karakteristika koja je potrebna kako bi gledatelj pažnjom bio konstantno prisutan i prikovan, makar se na ekranu odigravala naizgled najdosadnija i najbanalnija radnja na svijetu – gustoća atmosfere.

I zato paradoksalno, film koji djeluje kao da teži ”životnosti”, odnosno nekakvom što manje filtriranom približavanju ”stvarnosti”, u konačnici nudi materijal koji je beskrvan i samim time praktički beživotan, koliko god sami razgovori, kao i sva silina podteksta koja je tim razgovorima implicirana, tematski i sadržajno, dakle ”na papiru”, bili zanimljivi, svježi ili poticajni.

3

Stoga sam većinu vremena provela u osjećaju da gledam jako dobru ideju koja nikako da zaživi, a prema samim protagonistima i njihovim sadržajima nije se uspio razviti nikakav konkretan odnos, kada ta beživotnost, tj. nedostatak ikakve životne energije i nabijenosti ostavlja dojam da su i oni sami distancirani od vlastitih sadržaja. Tu je dakle riječ o granici suptilnosti koju se prešlo i time zašlo u teritorij nezanimljivosti. Mogu cijeniti ono što film idejno nudi, ali bez te prijeko potrebne kapljice boje koja bi ispunila zadanu formu i učinila je svrsishodnom, osjećaj cjelovitosti, a samim time i zadovoljštine, nažalost je izostao.

Leave a Reply

Your email address will not be published.