Recenzija s FEST-a: Venera u krznu (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

U posljednje vrijeme, pa i na našem sajtu, bilo je riječi o tome što je to zabavan, intelektualno lepršav film. Ubuduće se u definiciju može staviti da je Romanova Venera u krznu primjer “vizualne projekcije u pokretu, najčešće ozvučene, u kojoj se gradi neko (zabavno i intelektualno lepršavo) očekivanje koje se zatim ispuni”.

Gromadica redateljska Polanski (ponovno) se zanimao adaptacijom teksta koji je pogledao u kazalištu. Rezin Carnage radio je sa četiri glumca u jednoj sobi, bio je to i ambiciozniji pokušaj (Winslet, Foster, Waltz), i jedno mrcvaljenje koje kao društvo i zaslužujemo. Uostalom – Krvoproliće. Sad se još više reducirao i oslonio samo na (svoju suprugu) Emmanuelle i Amalrica, i kazališnu scenu. Inspiraciju je pronašao u čuvenom romanu austrougarskog pisca Leopolda von Zahera Mazoha (yup, darovao nam ‘mazohizam’). Koristio je i kazališnu adaptaciju romana, Ivesovu hit dramu, i samog Ivesa, kako bi napisao scenarij i zapravo snimio predstavu kamerom. Kao rješenje izabrao je duodramu, svođenjem originalnog teksta na priču glumice koja je došla na audiciju, i redatelja, koji joj postaje partner na sceni. Glumica ostavlja utisak blesave i vulgarne žene, ona žvače žvaku i ne zna tekst, što je posebno zabavno jer je jasno kuda stvar vodi, dok je redatelj umetnik u agoniji, smušeni intelektualac, adaptirao je tekst, isti ovaj koji je i Polanski adaptirao, i on režira čovjek Veneru, ali se čini da još nema sve to završeno u glavi. Jedino je siguran da ona ne može to odglumiti. Ona je jedino sigurna da može. Dakle, film je ovo koji u sebi sadrži dvije predstave – glumica i redatelj igraju za nas prvu predstavu, dok je istovremeno sasvim moguće pratiti i onu koju sami probaju i igraju za sebe, i kazališne likove Vande i Kušemskog koje donose. Čini se da je Roman ovdje uspio sasvim jedinstvenu stvar, i istovremeno je doveo do savršenstva – temu manipulacije, dominacije i potčinjavanja izvukao je na površinu, provlačeći je kroz nemali broj hodnika duša jedne žene i jednog muškarca, pri tom pazeći da nas ne zamori i ne zabrine previše.

3

Činjenica koju ipak treba pretpostaviti svemu je da otpočetka do kraja mi zaista pojma nemamo kada Seignerina Vanda glumi, a kada je ono izgovoreno spontano rečeno. Podtekst na podtekst, obmana i iluzija, zamjena uloga, manira je kroz cijeli film, no činjenica da se i nama tako bezočno manipulira filmski uzbuđuje. Njen lik, da je sreće, bio bi centralni, i pokušavali bismo ga otpetljati i u njemu uživati, jer se čini puno zanimljivijim i neistraženijim. Emmanuelle izgleda odlično, i donosi kompleksan lik žene koja je zapravo tko zna tko, i može biti i rafinirana i perverzna i pametna i domina i potčinjena i zavodnica. Sve po rubu se kreće,i kupi finese stvarajući originalan karakter. Zaigrano prelazi iz uloge kostimirane boginje u krznu (za nas neiskusne na zadatu temu, fetiš krzna – preuzimanje osobina životinje čiju kožu nosimo na svojoj, i preuzimanje moći od muškarca lovca, malo je otkrivenje) u ulogu feministkinje koja kritički sagledava Mazohov tekst i nosi film. Međutim, naravno da ćemo se ubiti u kapiranju onoga što njega muči i kako njemu da pomognemo da se snađe i pronađe. S tom bitnom razlikom što se više puta, jako uspjelim intervencijama u tekstu, situacija problematizira pa, npr., Vanda govori da je reći ‘gospod svevladar svlada ih rukom žene jedne’ epski sekstički, a motivi djevojke da se upusti u sado/mazo šemu višeznačno se tumače.

Nečemu što nije snimljeno kako bi postalo veće od života zamorno je tražiti zamjerke. Koliko da se opravda ocean, recimo, da u drugoj polovini filma klaustrofobičnost, ali ne ona prostorna koju ljubav prema kazalištu lako nadmašuje, nego scenaristička, zasmeta – previše svjesnosti (glumica koja se ne skida do kraja); odnos koji ne kulminira nego par puta dolazi do vrhunca donekle je kompenziran završetkom; stereotipan, i u neku ruku površan, pristup promjenama kroz koje muški lik prolazi (mada, uvijek se može reći da ima i ovakvih ljudi kao što je on, ili da sama manifestacija nije bitna koliko metafora, spoznaja…). Dalje, na mjestu je i postaviti pitanje svrsishodnosti cijelog postupka, tj. odabira ovakvog formata – je li ovo zbilja najbolje redateljsko rješenje? Vjerojatno nije, ali je bar jasno da je namjerno tako, pa u toj kontradiktornosti svatko će morati sam odlučiti prija li mu da se zadovolji postignutim u radu na tekstu i s glumcima, a da pri tom nije u kazalištu, ili se tome protivi.

2

Simpatični Uelbek pri razmatranju, i zapravo kreiranju, suvremenog turizma provukao je i : “S jedne strane imaš nekoliko milijuna zapadnjaka koji posjeduju sve što žele, osim što više ne uspjevaju naći seksualno zadovoljstvo: oni ga traže, traže ga bez prestanka, ali ne nalaze ništa, i zbog toga su nezadovoljni, do srži. (…) Jedino što odgovara duhu ovog vremena je sado/mazo. Mazohisti su zainteresirani samo za vlastite osjete…”, i nije da ne zvuči poznato i relevantno. Polanski je našu potrebu da pronađemo trenutak u vremenu koji će nam pružiti ultimativno zadovoljstvo i zbog kojeg ćemo znati da možemo disati punim plućima umjetnički kontekstualizirao i povezao s vremenom prošlim, dajući nekakav prikaz kontinuiteta . Zatim, svrstao se u red umjetnika koji su godinu za nama posvetili istim mukama i traganju čovjeka za ispunjenjem, tj ponavljanjem, dostizanjem onog jednog osjećaja (Sorentino, Jarmusch, Von Trier) i kao treće, egoistički ili bez pretvaranja, nije bježao od toga da glavni muški lik dȃ kao svoj alterego. Sve je to snimljeno bez eksplicitnosti, bez zadiranja u intimnost likova, na verbalnom nivou, kao moćna satira, obojena dosta već samim naslovom koji čovjek ne može ne obožavati, i u kojoj je najkonzistentnija fora pustiti ženu (svoju) da izdominira. I, u sceni dionizijskog plesa, koji mi žene plešemo još iz vremena Euripida, samo čekamo hoće li mu ona otkinuti glavu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.