Recenzija s FEST-a: The Grand Budapest Hotel (2014.)

Piše: Marko Stojiljković

O radu Wesa Andersona postoje dvije škole mišljenja. Po jednoj, on je jedini pravi i potpuni stilist u suvremenom filmu i majstor kolaža boja, likova i emocija, dok po drugoj on pravi hiper-stilizirane, nesupstancijalne tupljavine od filmova. U obje se spominje stil, i to je ono što ga definira. Filmovi Wesa Andersona imaju tendenciju ličiti na filmove Wesa Andersona, a ja ću dodati i rane radove braće Coen, posebno Raising Arizona, kao nekakvu referencu. Obojeni su živim bojama, beskrajno romantični (u smislu romantizma, ne nužno romantike), složeni od „bits and pieces“ i generalno vedri. Nerijetko im fali podtekst, ali to ne mora biti mana filma, naprotiv.

The Grand Budapest Hotel na prvu je loptu tipičan Andersonov film, hiper-stiliziran, s uvoštenim ambijentom, elaboriranim kostimima, smjenom statičnih i dinamičnih kadrova, s pomalo krutim, tipskim likovima i možda nepotrebno kompliciranom konstrukcijom priče. Međutim, iako je film žanrovski fiksiran u „caper“ i „screwball“ komediju, ispod njegove površine vrlo lako može se naći grozan, težak kontekst.

8

Film počinje krajem 80-ih u fiktivnoj srednjeeuropskoj i alpskoj državi Zubrawki (Češka, Slovačka, možda Slovenija?) u periodu već ocvalog socijalizma pred urušavanjem, pred spomenikom Autoru (Wilkinson), da bi nas kroz njegovu memoarsku knjigu odveo u istu zemlju, u doba real-socijalizma 60-ih godina u (od neodržavanja) ofucani, nekad monumentalni Grand Budapest hotel. Tu je mladi Autor (Law) upoznao misterioznog vlasnika, gospodina Mustafu (Abraham), vlasnika hotela koji mu je ispričao priču kako je taj hotel stekao…

To je bilo polovinom 30-ih, Zubrawkom se osjećao odjek stare Europe i Austrougarske imperije, mada sve tiši i tiši, dok se na njenim granicama vidjela prijetnja nacizma. Mladi Zero Mustafa (Revolori) tada je počeo raditi u hotelu kao potrčko, pod strogom komandom, ali i očinskim mentorstvom šefa recepcije, g. Gustava (Fiennes). Taj nesvakidašnji čovjek, džentlmen profinjenih manira, uvijek na usluzi eliti, ali bez moralnih skrupula, posebno prema seksu sa starijim damama (a možda i gospodom), vodio je hotel čvrstom, ali nježnom rukom i za svoje djelo bio nagrađen od bogate sponzorke (Swinton) vrijednom umjetničkom slikom, jedinim vrijednim komadom pokretne imovina koji je grofica imala. Vidjevši pičvajz oko oporuke, Gustave odluči sliku jednostavno drpiti, što izazove dalji pičvajz, intrigu, jurnjavu i brutalna ubojstva iza kojih stoje grofičin batler (Amalric), advokat (Goldblum), zlobni i bahati sin (Brody) i obiteljski plaćeni ubojica (Dafoe). Savezi se stvaraju i rastvaraju, a naša dva junaka su u neposrednoj opasnosti i moraju se uzdati samo u svoju vještinu i pomoć simpatične mlade pekarice i Zerove velike ljubavi Agathe (Ronan). Dodajmo u cijeli kaos i tajno društvo hotelskih recepcionara, dobrohotne robijaše, nacistoliku tajnu policiju predvođenu Inspektorom (Norton) i razne druge slučajne i neslučajne prolaznike, goste hotela, osoblje.

7

Kolaž kao kolaž, takvi filmovi su slični i nije ništa novo da imaju podtekst nekakve prijetnje, bilo da je u pitanju uzdizanje nacizma ili obična ljudska niskost. Film nam nedvosmisleno poručuje da protagonist griješi time što misli da su maniri i uglađenost jedini garant civilizacije i kao takvi dovoljno moćni da se suprotstave divljaštvu. S jedne strane, film nudi eskapizam, s druge otrežnjenje. Kozmopolitski je jednako koliko i malograđanski, provincijalan i turistički. Veseo koliko i zabrinjavajući.

Pitanje je koliko je bilo pametno natrpati film ogromnim glumačkim imenima u relativno malim ulogama, jer takav postupak diže očekivanja do neba, ali možda ih ne može ispuniti. Pitanje je i koliko je konstrukcija filma po sistemu flasback u okviru flashbacka svrsishodna, iako je efektna. U svakom slučaju, Anderson sve drži pod kontrolom, vješto stilizira i časti nas obiljem svojih detalja. Scena u kojoj zatvorski čuvari režu kruh, kobasice i drugu poslanu hranu, ali se ne usuđuju dirnuti slastičarsku skulpturu kvintesencija je malograđanskog „austrougarskog“ morala i estetike. Važnu ulogu u prethodnom Andersonovom filmu Moonrise Kingdom, smještenom u okruženje izviđača, igrao je formalni govor i vojnički sleng, a toliko u The Grand Budapest Hotel značajnu ulogu igra etikecija i formalni govor u okviru hijerarhijskih odnosa (gost – osoblje, nadređeni – podređeni, vlast – puk) i to djeluje prilično „andersonski“.

12

Glumci su odlični kada imaju prostora zablistati, Fiennes kao recepcioner je nezamjenjiv i neprocjenjiv, Norton i Keitel neprepoznatljivi pod svojim maskama, a Tilda Swinton svakako nosi masku koja se ne viđa svaki dan, a uz to joj i uloga uštogljene aristokratkinje savršeno stoji. Saoirse Ronan pokazuje da je glumačka nada na koju se može računati, a debitant Tony Revolori jedno je od većih otkrivenja.

Kičast, a opet lijep, uštogljen koliko i fluidan, The Grand Budapest Hotel neizmjerno je zabavan film, iako zna umoriti gledatelje svim tim silnim manirizmom i detaljima. Ono što nije tipično (bolje reći prihvaćeno) za Andersona – ima sasvim solidnu količinu supstance, filmske i životne. Ne koliko stila, ali svejedno.

5 komentara za “Recenzija s FEST-a: The Grand Budapest Hotel (2014.)

  • psiho says:

    taj anderson je all style no substance. gori je od tarantina. ovu glupost necu gledat.

  • denis says:

    Dugo vremena je Anderson originalan i zanimljiv, ali otkad sam pogledao Moonrise Kingdom meni je osobno jedan od top redatelja. Odličan.
    Tako da jedva čekam ovo vidjeti.
    Zanimljivo je koliko se glumci trgaju da samo budu u njegovim filmovima, to također jako puno govori :)

  • jelena says:

    moonrise kingdom je bolji, čak možda mnogo bolji.
    dominatno je ovde koliko bravurozno zabavan može biti, stilski je to toliko jedinstveno da je neverovatno da postoji na tom nivoou.
    ali meni je znao biti i sasvim dosadan i priča me na momente savršeno nije zanimala

  • Matea Rebrović says:

    Psiho gore je pogodio pravu misao za ovaj film: “all style no substance”. Mislim, svaka čast redatelju na raznim filmskim aspektima, stil je očito vidljiv i jako zabavan, poučan, zanimljiv. Glumci su sam vrh, Ralph Fiennes je uvijek besprijekoran, sami likovi su jako zabavni, cijenim i humor, ALI ALI…na kraju dobiješ isprazan film, praznog hoda, ne toliko zanimljiv, čak dosadan većinom vremena. Čemu onda poanta?

  • Šime says:

    Nevjerojatno zanimljiv, duhovit, ili izmišljen a opet tako stvaran. Razmišljam kako bi to izgledalo da je netko drugi režiser na isti scenarij ali u “modrnijem” blockbuster izdanju – vjerojatno bi bilo krvi u potocima – Na drugu stranu Wes, rezultatate i ono malo šaketanja prikaže samo kao malo krvi iz nosa tek toliko.

Leave a Reply

Your email address will not be published.