Recenzija s FEST-a: Razredni neprijatelj (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Razredni sovražnik, ili u prijevodu na naš Razredni neprijatelj, jedan je od onih filmova za koje je jasno da mu se može naći gomila mana, logičkih propusta i nepažljivost, na kojem se se jasno vidi da su se autori uhvatili prevelikog broja velikih i teških tema koje ne mogu nabiti u jedan film, no sve to je jalovo. Kritičar koji se uhvati analize sadržaja i traženja mana preuzima na sebe rizik da ispadne cjepidlaka. U cjelini, redateljski prvijenac Roka Bičeka odličan je film, onakav kakva se ne bi postidio nijedan redatelj s dugom karijerom iza sebe.

Razredni sovražnik jedan je od onih ozbiljnih filmova smještenih u škole. Bilo je toga i prije, recimo pobjednik fastivala u Cannesu otprije nekoliko godina The Class ili još jedan vrlo emotivno nabijen film, Detachment. Za razliku od ovih dvaju filmova, čiji spektar interesa uglavnom završava u školi, Razredni sovražnik ukazuje na probleme društva u cjelini, pomalo nalik na The Hunt.

2

Školski sustav u Sloveniji, a čini se i u cijelom svijetu, pogrešno je postavljen – umjesto znanja, u njegovu centru stoje djeca, što je uredu, roditelji kao njihovi zastupnici i neka vrsta grupe za pritisak, što nije u redu, kao i raznorazne inspekcije ministarstva i medijska pažnja, što je u najmanju ruku besmisleno. Učenici imaju jednu jedinu obavezu, oličenu u standardiziranoj državnoj maturi, ali ta ista državna matura, ma koliko da je pritisak za učenike, pritisak je i za školu jer škola mora imati dobar prosjek da bi privukla učenike i sponzore. Znanje nije roba od važnosti, znanje postaje jedno, ali ne i jedino sredstvo za stjecanje ocjene jer se ocjene mogu kupiti, isplakati, isprijetiti ili nategnuti. Učenici realno znaju sve manje i manje, kako o nezgrapnom gradivu i njegovoj primjeni u budućem životu, tako i o svijetu oko sebe, o onome što ne stoji u kurikulumu, ali su tetošeni i prezaštićeni od stvarnoga svijeta.

Posebno je nezgodna situacija u gimnaziji, u koju je film i smješten. Gimnazija, i srednja škola uopće, prvi je susret jedinke u formiranju sa sustavom, s pitanjem treba li ga i zašto poštovati, kako i koliko ga treba mijenjati. Dodajmo i to da su srednjoškolci u formativnim godinama, posebno na emotivnom i intelektualnom planu, da mogu pojmiti svoja prava ili „prava“, da znaju ili misle da znaju (postoji razlika) što ne valja sa svijetom oko njih i da imaju snage stati u svoju obranu kad osjete da imaju neprijatelja. Profesori to rješavaju daljnjim tetošenjem, kao njihova majčinski nastrojena razrednica (Derganc), muljanjem i eksploatacijom autoriteta, kao njihova ravnateljica (Gračner) ili jednostavnom nezainteresiranošću i izbjegavanjem sukoba, gledanjem samo svojeg interesa, poput njihova profesora matematike (Prebil).

5

Međutim, nitko od njih nije razredni neprijatelj. Ta čast da bude glavni lik ovog filma pripala je Robertu Zupanu (Samobor), novom, hladnom profesoru njemačkog jezika koji smatra da je škola i odgojna, a ne samo obrazovna (ako i to) ustanova i koji smatra da je srednje obrazovanje privilegija, a ne osnovno ljudsko pravo. On inzistira da s učenicima komunicira na njemačkom i da ne spušta kriterije. On je hladan i distanciran, reklo bi se čak da je prilično nesimpatičan.

Kao takav biva označen kao neprijatelj, čak i nacist; i oni dečki i djevojke koji i sami imaju sklonosti totalitarizmu proglašavaju ga perverznjakom i čime sve ne. Njegovi problemi tu tek počinju, ali dobivaju sasvim nov oblik kad jedna učenica, introvertna emotivka Sabina (Cupevski), počini samoubojstvo iz razloga neobjašnjenih u filmu. On će se naći na meti svih jer u njemu vide razlog za svoju frustraciju. Nacisti su oni, a ne on. Ravnateljica će ga gnjaviti zbog nefleksibilnosti, matematičar će mu savjetovati da klincima dâ te kurčeve ocjene i mirna Bosna, profesorica tjelesnog (Železnik) zamjerit će mu jer ju je odbio i arogantno ismijao, a učenici će u njegovu strogu pristupu vidjeti razlog za Sabinino samoubojstvo, ali i za svoje nagomilane frustracije.

Oni su heterogena grupa, složni jedino oko toga da ne podnose svog profesora. Jednom kad ga „pobijede“ ili pomisle da su ga konačno pobijedili, okrenut će se jedni protiv drugih. Kao i svi razmaženi revolucionari i buntovnici bez razloga, postat će žrtve sebe samih. Popujući redateljski komentar iz usta radišnog kineskog imigranta Changa da ne razumije Slovence, da „ako ne ubije svatko sebe, poubijat će se međusobno“, nezgrapan je, ali na mjestu.

3

Zaista ne mogu zamisliti nekog drugog glumca umjesto Igora Samobora u ulozi strogog, nefleksibilnog profesora. On se potpuno uživio u lik, jedini posve okarakteriziran u cijelome filmu. Dobar je i ostatak profesionalne glumačke ekipe, ali za njima ne zaostaju ni naturščici u ulogama učenika. Problem s ostatkom likova nedovršena je karakterizacija, a to se posebno vidi na učenicima koji su svi do jednog nositelji tipskih osobina i imaju tipske, često kontradiktorne stavove, ali i u nezgrapno napisanoj sceni roditeljskog sastanka koja je puna nategnute satire i služi potvrđivanju sumnjive teze da su djeca (ovdje su u pitanju već gotovo punoljetni mladi ljudi) preslika stavova svojih roditelja.

Vješto snimljen, nabijen emocijama i s nekoliko različitih i pametnih teza, Razredni sovražnik dobar je i potreban film. Kritika je to prepoznala (film je nagrađen na Tjednu kritike u Veneciji), kao i publika do koje je dospio. Gledajući ga u opuštenoj festivalskoj atmosferi, ostao sam zamišljen i zabrinut za djecu, profesore i svijet u kojem samoubojica možda najbolje zna što želi. Prejak film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.