Recenzija s FEST-a: Abus de faiblesse (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Catherine Breillat autorica je koja ima sv­­oju možda malobrojnu, ali zato vjernu publiku i nekoliko veoma zanimljivih naslova iza sebe, poput debitantskog ostvarenja Une vraie jeune fille (1976.) ili filma Romance (1996.), u kojima postavlja žene u intimnim, neprijatnim i često seksualnim momentima. Poznavatelji njezinog rada tvrde da u svakom njenom filmu postoji makar malo autobiografskog. Abus de faiblesse pokazuje sve karakteristike autorskog rukopisa Breillatove, ali odlazi nekoliko koraka dalje.

Za promjenu, sadržaj filma upadljivo je ne-seksualan, ali seksualna komponenta visi u zraku. Zatim, autorica ostaje vjerna svojoj maniri da na film dovodi neprofesionalne glumce u centralnim ulogama – ovdje je to reper Kool Shen, ali glavnu ulogu povjerava veoma poznatoj, po mnogima najboljoj živućoj francuskoj glumici Isabelle Hupert. I na koncu, Abus de faiblesse potpuno je autobiografski film, preslikano autoričino tragično iskustvo. Međutim, dok drugi filmovi na tu tematiku pokušavaju pronaći nekakvu katarzu, ili makar emotivnu utjehu, Abus de faiblesse klinički je hladan, gotovo dokumentaran, i ostavlja utisak da je autoričin cilj da prvenstveno racionalno pojmi što se njoj zapravo dogodilo u životu.

7

Već u prvoj sceni znamo da film neće biti lako iskustvo za gledatelja. Vidimo Maud (Huppert) u svom finom stanu u trenutku buđenja, vrlo brzo se zgrči, jedva se primi telefona i pozove hitnu pomoć. U bolnici saznajemo da je preživjela nimalo naivni moždani udar koji je ostavio trajne posljedice, lijeva ruka joj se oduzela, lijevo stopalo zgrčilo, ostala je i bez mogućnosti pokreta mišića lica i govora. Iako je oko njenog bolničkog kreveta bila njezina familija i nešto prijatelja i kolega – tada i saznajemo da se Maud bavi filmom – ona na terapije odlazi sama…

I uspijeva se donekle oporaviti, povratiti moć govora (što je jako važno za redateljsku “diktatorsku” profesiju) i samostalnog kretanja pomoću štapa, ali Maud je i dalje nesposobna sama obavljati svoju dnevnu rutinu. I tu počinje njeno prokletstvo – lucidni um zarobljen u zgrčenom, polupokretnom tijelu. Maud se poželi baciti na svoj novi autorski projekt i pronađe idealnoga “glumca” za glavnu mušku ulogu.

12

On se zove Vilko Piran (Shen) i njegova karakteristika je da je bio (i ostao) karijerni prevarant, s višegodišnjim zatvorskim stažem i zaradom od preko 100 milijuna eura. Ako ste pomislili na siroviju, nesofisticiranu verziju Jordana Belforta, u pravu ste. Vilko i ne krije svoju kriminalnu prošlost (ako je to prošlost), grub je i sirov u nastupu, ali koliko on fascinira Maud, tako i ona fascinira njega, jer je intelektualna, samosvjesna i teška osoba. Njih dvoje uletjet će u međusobno zavisnu vezu s jako čudnim konotacijama, on je njoj potreban operativno, s obzirom da je jedini spreman da dođe danju i noću, nekad čak i nepozvan, a on će u njoj vidjeti svoju novu zlatnu koku, ovcu za šišanje, šta god. Uostalom, on se u televizijskom intervjuu hvalio da je pelješio pametnije od sebe, samo zato što je igrao na kartu pohlepe. S Maud je situacija drugačija, njen motiv nije pohlepa, prije nekakva potreba i slijepa vjera da je nečime opčinila Vilka da je ovaj ne bi opelješio.

E, sad, opčinila ga jest, toliko da se on njoj stalno vraća i da ga ona može tretirati kao roba, ali Vilko to zna naplatiti, čak i krajnje nepažljivo izlajavati se koliko novca troši na poklone svojoj trofejnoj ženi (Ursino). Da stvar bude gora, Maud za vratom ima banku koja želi naplatiti kredite i kamate, a sav novac je potrošila na “pozajmice” Vilku. Kristalno je jasno da taj čudan, patološki odnos međusobne ovisnosti neće dobro završiti.

14

Ako se nadate jednoznačnom rješenju, s ovim filmom nećete ga dobiti. Jedino što će Maud reći o svojim postupcima je ono čuveno: “To sam bila ja, ali nisam bila ja”, odnosno da baš ne zna koliko je svjesno, a koliko nesvjesno ili možda zbog nekakve patologije trošila na Vilka. Krajnji račun negdje je ispod milijun eura, ali Maud će svoje ispisivanje čekova na krupne svote uporediti s pretrpavanjem kolica u supermarketu. Ona nije nikakva samarićanka, niti je Vilko sirotan, ona njega kinji i šikanira, ponekad čak veoma brutalno, da joj vrati novac koji joj duguje.

Ovakvi filmovi ovise o glumcima. Potpuno je jasno da se na Isabelle Huppert može računati, pošto je jedna od najboljih svjetskih glumica a posebnim fokusom na uloge kompleksnih i ranjivih žena. Uloga Maud bila je teška i na fizičkog i na psihičkom planu, a Isabelle Huppert na oba polja ostaje sjajna i skoncentrirana. Treba obratiti pažnju na scenu kada prvi put vidi Vilka, na njenu mimiku, gestikulaciju i postepenu promjenu stava. Kool Shen je tu bio “wild card”, jer koliko je Maud kao lik riskirala svoj film namjenjujući glavnu ulogu karijernom kriminalcu, toliko je Catherine Breillat riskirala uposlivši rap glazbenika sa zatvorskim tetovažama, grubim, gangsterskim nastupom i nikakvim glumačkim iskustvom za glavnu mušku ulogu. Pritom ne smijemo zaboraviti da Vilko nije jednodimenzionalan lik, nego kompleksna ličnost sa svojim patologijama ili čak osobnom tragedijom (pošto se prema Maud ponaša kao neodgojeni balavac prema majci, a čekove skuplja kao džeparac koji mu prirodno “pripada”).

8

Abus de faiblesse bavi se krupnom temom ali nema nade da će je razriješiti, bilo na emotivnom bilo na racionalnom nivou. Jednostavno, naša kultura ponašanja i rada se promijenila, više nije neobično pustiti ostarjele i bolesne roditelje da se brinu sami o sebi (da, mislim na Amour), pa se onda čudimo kada oni počnu vjerovati prevarantima iz prostog razloga zato što osjećaju potrebu da vjeruju (Nebraska) ili zato što im treba pomoć ili društvo, netko na koga se moguosloniti. Abus de faiblesse veoma je dobar, iako težak i na trenutke brutalan film koji će vas natjerati da možda malo usporite i razmislite.

Leave a Reply

Your email address will not be published.