Raze (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Da je Raze snimljen 70-ih ili ranih 80-ih, to bi jedan od onih opskurnih filmova iz kojih bi Tarantino i Rodriguez vukli inspiraciju i krali sitne pojedinosti. Ovako, to je samo eksploatacijski film snimljen sa manje od pola mozga, sa isključivom namenom kurčenja, udavljen u klišejima od petparačkih TV serija (a la Criminal Minds), preko spomenutih Tarantina i Rodrigueza do “torture porna” (a la Saw i Hostel).

Dakle, kao i u jednoj epizodi Criminal Minds (ne pitajte me kako to znam), ovdje imamo underground tučnjave zatočenih i ucjenjenih žena. Autor se na početku malo zeza s nama, dajući nam pozadinsku priču o Jamie (Nichols) i njenom sastanku na slijepo s izvjesnim gospodinom, poslije čega ona biva zarobljena i puštena da tumara hodnicima tamnice da bi se u nekom sablasnom ringu potukla i bila ubijena od strane Sabrine (Bell). To bi možda bilo efektno, da na posteru već ne stoji faca Zoe Bell. Priča nakon toga prati Sabrinu, koja je onaj jaki i šutljivi tip, kao u westernu. Upoznat ćemo i ostale žene u tom okruženju, jedna je svjesna žrtva, jedna zbunjena djevojka, jedna je autistična, a jedna je psihotičarka koja trpi zlostavljanje od djetinjstva.

1

U zatvoru su same žene, ali čuvari, doktori i ostalo osoblje su muškarci. To bi bio idealan uvod za razrađeniju feminističku priču, gdje se “punchline” sam nameće: žena je zarobljena u okviru neke od svojih tipičnih uloga (kćerka, supruga, majka, kurva, luđakinja) i primorana s drugim ženama boriti se za naklonost muškarca. Ili makar blaga aluzija na “arenu” celebrity kulture, gdje se mlade žene (ipak češće nego muškarci) bore do smrti za naklonost publike. Ne, Raze je film bez konteksta, i to se vidi po strukturi organizacije. Na njenom vrhu elokventni je i obrazovani bračni par (Doug Jones i Sherilyn Fenn) koji drži moralne prodike i motivacijske govore s referencama na antičku Grčku, dok krvave mečeve gledaju dobrostojeći gosti hotela na zatvorenom HDTV sistemu. Socijalna priča? Ma ne, samo klišeji i loše pisanje.

Uostalom, dobar eksploatacijski film ne mora imati ni kontekst ni razrađenu priču da bi služio svojoj svrsi. Eksploatacijski film nema potrebe ni za dobrom glumom ili elementarnom logikom (recimo da bivša američka vojnikinja govori s američkim, a ne novozelandskim akcentom). Ali eksploatacijski film mora biti stiliziran tako da služi svrsi. A Raze baš i nije najbolji primjer toga. Da, vidjet ćemo nešto atraktivnih kadrova (najbolji je na početku, s hodnicima osvjetljenim crvenim svjetlom), vidjet ćemo i brutalne tučnjave žena (što može biti zabavno), sve s pucanjem kostiju i šikljanjem krvi i sličnim “gore” elementima i to će, zbog fizičke spremnosti glumica, izgledati dobro. Ne zaboravimo, Zoe Bell profesionalna je kaskaderka još od vremena Xene, a bila je dublerka i Umi Thurman u Kill Bill. Međutim, s takvom postavom, nema potrebe za maničnom montažom i brzim zoomovima tako da u centru pažnje bude povreda, a ne pokret, a film bi profitirao od malo borilačkog baleta.

2

Sve u svemu, Raze je zanimljiviji kao komad trivije i stavka u karijeri Zoe Bell i kao dodatak filmskom svijetu koji stvaraju Tarantino, Rodriguez, Eli Roth i ostali iz te ekipe. Možda u nekoj mjeri Raze postane dio obavezne literature za ljubitelje uske žanrovske niše eksploatacijskih filmova s tučom žena ili za fetišiste. Međutim, u totalu, Raze je suviše udavljen jeftinim i izlizanim klišejima da bi bio makar pristojan film. Nitko ne može napraviti “rip-off” epizode serije poput Criminal Minds i to nazvati dobrim filmom. Volio bih vidjeti Zoe Bell u punokrvnom akcijskom ili borilačkom filmu, kad već ima i facu i postavu za to.

Jedan komentar za “Raze (2013.)

  • DS says:

    “Kao dodatak filmskom svijetu koji stvaraju Tarantino, Rodriguez, Eli Roth i ostali iz te ekipe”

    Što ovo znači?

Leave a Reply

Your email address will not be published.