Ravnica u plamenu

Piše: Koraljka Suton

Ravnica u plamenu (The Burning Plain, 2008)

Režija: Guillermo Arriaga

Glume: Charlize Theron, Kim Basinger, Jennifer Lawrence, Juan Diego Pardo, Joaquim de Almeida, Tessa Ia

Ocjena: 8,5/10

Uvijek je nekako najteže recenzirati dobar (pače izvrstan!) film, jer nikada ne znaš kako da a) ukratko opišeš radnju i time zaintrigiraš čitatelje, a da pritom ništa ne spojlaš i b) ne spojlajući išta (a kod ovakvog tipa filma svaka ti rečenica može potencijalno pokvariti gušt otkrivanja), adekvatno razložiš zašto je dotični film izvrstan (ironično je i otužno da kod loših filmova, inspiracija za pisanje maltene dolazi sama od sebe).

Prije no li se pozabavim problematikom pod a), valja napomenuti da je The Burning Plain prvi dugometražni film pod redateljskom palicom Guillerma Arriage, scenarista izvrsnih 21 Grams, Babel, Amores perros (Pasja ljubav) i The Three Burials of Melquiades Estrada. Dakako, i za ovaj je uradak gospodin Arriaga napisao scenarij. Pa ako vam to samo po sebi nije dovoljna preporuka, idemo redom…

Film započinje scenom goruće prikolice (koja se, jel’, nalazi u sred ravnice, thus the naslov), a u prvih deset minuta saznajemo da su u dotičnoj izgorjeli muškarac i žena. Ono što narednih stotinjak minuta filma pratimo četiri su paralelne radnje, poredane sve samo ne kronološki: Sylvia (Charlize Theron) je vlasnica restorana u Oregonu koja se u slobodno vrijeme reže oštrim kamenjem i spava okolo s muškarcima, pokušavajući time ispuniti duboku prazninu (onu emocionalnu dakako, perverznjaci jedni!). Odjednom je počne pratiti neki misteriozni Meksikanac kojeg prvi put vidi u životu. Gina (Kim Basinger) i Nick (Joaquim de Almeida) su ljubavnici u poodmakloj dobi koji su primorani potajno se sastajati, jer zajeb – oboje su u braku. Mariana (Jennifer Lawrence) i Santiago (Juan Diego Pardo) su tinejdžeri iz Novog Meksika koji se moraju nositi svaki sa svojom disfunkcionalnom obitelji – a opet, jedna stanovita postavka zajednička načinu funkcioniranja njihovih familija dovoljan je povod da mladci potraže utočište jedno u drugome. Maria (Tessa Ia) je klinkica čiji tata doživi nesreću i završi u bolnici pa se ona s tatinim prijateljem upusti u potragu preko granice za svojom mamom…Ove četiri naizgled nespojive radnje (i hrpica naizgled nasumičnih likova) zapravo su i te kako povezane i to na takav način da jedna direktno utječe na drugu, koja za posljedicu ima treću iz koje se izrodi četvrta – dakako, ne tim redoslijedom. Hey, ako Arriaga ne želi napisati linearnu priču, zašto bi moje prepričavanje sadržaja bilo linearno? Čemu gledatelju i čitatelju olakšati posao?

A sada je na red došlo ono famozno ‘pod b)’. Kako objasniti zašto je The Burning Plain jedan od boljih filmova koje sam gledala u zadnje vrijeme, a da se ne zanesem hvalospjevima o izvrsnoj razradi likova ‘od početka do kraja’, da ne ulazim u detalje oko odlično osmišljene, nevjerojatno lijepo napisane (i dakako realizirane), tužne, ali i tople priče i ne odam kraj koji je došao u pravom trenutku – par sekundi kasnije, i snaga završnih kadrova već bi bila mnogostruko umanjena.

Opet moram spomenuti par odlomaka ranije navedene filmove. Ono što se proteže kao kakva nevidljiva, ali i te kako opipljiva i osjetna nit kroz sve njih (osim činjenice da Arriaga očito ima nekakav opsesivno-kompulzivni poremećaj koji mu onemogućava da napiše linearnu priču) definitivno je osjećaj teške i surove životnosti. On uvijek stavi svoje pomno razrađene likove u neku nezavidnu, često jedva probavljivu životnu situaciju i time im daje prostora za rast i razvoj – imam osjećaj kao da on stvori samo trenutak ‘preokreta’ i onda svojim likovima da slobodnu volju tj. pušta ih da se snađu kako znaju i umiju u tom džumbusu od života koji ih je zadesio. A on onda samo prati njihove postupke i sukladno tome kroji priču dalje, da bi je potom zatvorio i zaokružio. I baš zato njegovi likovi djeluju stvarno, autentično i beskrajno ljudski – jer ih Arriaga i napravi ljudima. Nesretnim ljudima, tužnim ljudima, sjebanim ljudima, zaljubljenim ljudima, slabim ljudima…ljudima koji čine sranja i onda dobar dio života provode kažnjavajući se zbog toga. Ono što njegove likove određuje upravo je način na koji se nose s govnima u koja su zapeli – a ako na postojeće sranje reagiraju činjenjem još većeg sranja, njihova krivnja, žaljenje i pokušaj iskupljenja i okajanja ono je što sačinjava njihov razvojni put tokom filma. Sve navedeno i te kako je prisutno u The Burning Plain.

Ono što smatram velikim uspjehom činjenica je da je gospon scenarist/redatelj stvorio ne samo likove do čijih ti je sudbina stalo, već ljude koje razumiješ. Što će reći: ne opravdavaš ih, ne braniš ih i ne glorificiraš njihove (‘krive’) postupke, ali razumiješ zašto rade to što rade, jer ti Arriaga sve situacije, sve životne okolnosti i samu motivaciju protagonista prikaže na način da si u stanju staviti se u kožu tih ljudi od krvi i mesa (a ne crno-bijelih, plošnih likova) i osjećati svu bol, težinu i nesmotrenost njihovih odluka, koliko god ti na prvu loptu došlo da ih a priori osudiš (jer dakako, ‘ja to nikad ne bih tako napravio/napravila’).

Ali po meni genijalnost Arriagine priče (zapravo svih njih, ali sada govorim konkretno o filmu koji recenziram) ipak leži u onome kako – svaka čast osmišljavanju dobre i kompleksne radnje, no nipošto nije svejedno na koji je način prezentiraš. Ili kako je slučaj kod dragog mi scenarista/redatelja – kojim je redoslijedom ispričaš. Taj već mnogo puta spominjani nedostatak linearnosti ono je što ovaj film čini toliko snažnim, baš zato što nam ga ‘otkriva’ malo po malo, scenu po scenu, pritom nudeći nekoliko ‘aha’ momenata (koji nekima ‘dođu’ brže nego drugima…iskreno, ne znam kada bi meni došli jer je najdraža mi osoba ultrabrzih klikera nakon valjda 10 minuta filma krenula entuzijastično šaptati svoje pretpostavke o načinima na koje su priče međusobno povezane…i bila je u pravu) i upečatljiv kraj koji se cijelo vrijeme pomno gradio baš tim skokovima kroz vrijeme i prostor. Da su svi elementi priče bili poredani kronološki, dojam zasigurno ne bi bio takav – naime, sve je savršeno izorkestrirano i tempirano, razvoj i klimaks svake od priča idealno je usklađen s razvojem i klimaksom ostalih triju i zbog toga nakon zadnje scene imamo osjećaj jedne lijepe, zaokružene i ispunjene cjeline. U prijevodu: sve sjeda na svoje mjesto i daje osjećaj punine.

O redateljskim sposobnostima genijalnog scenarista nemam puno toga za reći – ništa neviđeno ili inovativno, no ipak, meni je najbitnije da je čovjek u svom filmu stvorio atmosferu kakva i priliči ovakvoj priči. Jer što će mi tehnikalije, ako fali duše?

Jedina stvar koja mi je zasmetala bila je tijekom prvih dvadesetak minuta filma, kada se nikako nisam mogla naviknuti na tempo – scene su strašno abruptno ‘odsječene’ i nakon svake sam imala osjećaj zbrzanosti i nedorečenosti te pomisao kako je montaža baš loša. Srećom, to se ubrzo stabiliziralo i scene su počele trajati točno onoliko koliko su i trebale (ili sam se ja nakon 20 minuta naviknula na tu montažu?).

Kad je gluma u pitanju, moj doživljaj svih likova kao kompleksnih ljudi ne bi ni bio moguć da glumci nisu svoj posao odradili kako se spada. Charlize Theron stvarno je izvrsna kao životom sjebana i u život razočarana Sylvia – ulogu je odigrala s nevjerojatnom suptilnošću i osjećajem za lik i emocije koje bukte ‘ispod površine’. Jedan pogled na njeno lice i osjećaš sve što ona osjeća (znao u tom trenutku kontekst ili ne). Kim Basinger je jednako uvjerljiva kao rastrgana i zaljubljena žena, koja je konačno dočekala ljubav za koju se dugo osjećala zakinutom, a ni ostatak glumačke ekipe nimalo ne zaostaje. Posebno bih istaknula mladu Jennifer Lawrence koja mi je pravo otkriće, a koja je uspjela utjeloviti lik za kojeg bi se očekivalo da će ga gledatelji najmanje voljeti i razumjeti – a na kraju baš nju, makar nimalo ne opravdavaš, i te kako shvaćaš.

Sve u svemu, ako ste već godinama fan Guillerma Arriage, pretpostavljam da ste već pogledati The Burning Plain pa se vama ni ne obraćam (a ako još niste – koji vrag čekate?). Ali ako nikad čuli niste za čovjeka, a željni ste drame koja će vas zaintrigirati, uvući i emocionalno angažirati, brzo pravac kino! A potom odmah doma i baciti se u ‘nabavku’ njegovih preostalih uradaka.

4 komentara za “Ravnica u plamenu

  • maxima says:

    Sad, kad sam ovo pročitala, film mi je lijep onako, kako je trebao biti kad sam ga gledala.
    Tad su mi, nažalost, vlastiti klikeri oduzeli mogućnost da istinski uživam u otkrivanju radnje, likova i njihove povezanosti, a belive you me… to itekako zna pokvariti film.
    Svakako pogledati i ne dati nikome u krugu od 10 metara da išta “pretpostavlja”.
    Izbor glumaca mi je izvrstan a način na koji … oops, umalo sad ja…

  • Koraljka Suton says:

    Ozbiljno, smetalo ti je što si znala? Po meni to znači da ti film, zapravo, i nije bio dobar. Što ja znam, meni je znak stvarno izvrsnog uratka to da mi i na 5. gledanje film bude WOW – makar znala sve cake, obrate i sl. (npr. Inception, Memento, The Prestige…ok, NOLANOVI filmovi općenito :D). Znači, kad je film imun na ponavljanja tj. kada ne ovisi isključivo o ‘surprise’ elementu, jel’.

    A tako mi je nekako bio slučaj i s The Burning Plain – iako sam sve nakon 10 minuta ‘znala’ (tj. slutila/imala bubu u uhu zahvaljujući the osobi), nimalo mi nije umanjilo gušt.

    Makar, sada me baš zanima kakav bi bio doživljaj da sam sama ‘otkrivala’ – tj. da sam dopustila filmu da mi se mic po mic otkriva. I guess I’ll never know.

  • maxima says:

    Ma ne… nije mi smetalo što sam “znala”, smetalo mi je što sam uspjela pretpostaviti u prvih 15 minuta što će se desiti u detalj :)
    Nije mi to oduzelo čar filmu, no to ipak nije nešto, što ću gledati dok sam živa, kao što je slučaj s Nolanom, ipak :)
    Mislim da je čar predviđati, a opet dobiti po nosu, a ne predviđati, pa zbilja predvidjeti. U svakom slučaju, ovaj film je u svom žanru jedan od boljih, zapravo, jedina prava “saga” koja je snimljena na ovakav način (koliko mi se čini), a ako se tebi tako dopao, pogledaj “Paris, Texas” Wima Wendersa, nije da je sličan, a opet jeste, sigurna sam da će ti se dopasti. Teška obiteljska drama puna intenzivnih osjećaja bez posebne nametljivosti, upravo nešto poput ovoga, ne bolje nego – drugačije.

  • Koraljka Suton says:

    Oooo da, gledala sam Paris, Texas, bez brige :)))) I slažem se – odlična priča, a napravljena tako nevjerojatno suptilno, nenametljivo i minimalistički. Drama bez prave ‘drame’, da se tako izrazim. Definitivno mi spada u jedan od dražih filmova.

    A i Nastassja Kinski je naprosto božanstvena!

Leave a Reply

Your email address will not be published.