Rango

Piše: Vanja

Rango (2011)

Režija: Gore Verbinski

Glasovi: Johnny Depp (Rango), Isla Fisher (Beans), Ned Beatty (Mayor Turtle), Bill Nighy (Rattlesnake Jake), Timothy Oliphant (Spirit of the West), Alfred Molina (Roadkill – armadilo), Alex Manugian (Spoons), Hary Dean Stanton (Balthazar), Abigail Breslin (Priscilla) etc.

Durango je vjerojatno najmanje naseljena od svih saveznih država Meksika. Ujedno i naziv glavnog joj grada i… Čekaj malo! Ne radi se ovdje o Durangu. Radi se o … Rangu. A Rango je … fistful of pixels. A da ja krenem ispočetka? Kad mi je prvi put bačena udica da recenziram crtić, nasmijala sam se. Ne velim da sam uspjela, no nakačih se jer vjerujem kako ovaj, kao i dosta drugih, zaslužuje koju riječ, ne stoga što svim silama slavi drage mi kaubojce i jednog gavrana-Indijanca, čiste špagete! (Holy Spigot? Ne… poslije, akoliti…) Njegovi uvrnuti i čudni likovi guštera, armadila, pacova, divljih mački, svinja, nekih čudnih… fenomena ili čak mutanata, funkcioniraju besprijekorno i tek u rijetkom trenutku sam imala dojam da gledam animaciju. Zapravo, u vrijeme filmova o katastrofama, čudnim svjetovima, smakovima, borbama protiv izvanzemaljaca – „Rango“ je osvježenje. Nije on nešto neviđeno – oh, ne, dapače. Ali o tom ne bih previše. Od početka do kraja je ispunjen vrckavim humorom, vrhunskim glupostima te dubokoumnostima koje neočekivano ispadnu i iz gubice ponekog ortodoksnog hilly-willy-red-necka. S dosta jasnog podteksta (i teksta, naravno) crtić ovog kalibra, već poznatog nam dua koji čine Gore Verbinski i Johnny Depp, po meni je pun pogodak i nekih stotinjak minuta čiste uživancije, smijeha i čuđenja. Uglavom, (sumnjam da bi se svidio klincima – malim) kod mene ima već puno bodova. Ne mogu ga porediti ni s jednim drugim, jer je drugačiji, razmetljiv, veseo i još koju iotu više „nešto“. Unazad godinu dana, iznenadio me otprilike jedino koliko i „Scott Pilgrim“. (Beware! Vi kojima se navedeni nije dopao, nemojte misliti da je to poređenje – poređenje se odnosi na iznenađenje).

„It is I! The much anticipated hero returning to rescue his emotionally unstable maiden. Unhand her you jailers of virtue or taste the bitter sting of my vengeance!“

Klišej ili ne, čovjek se ne može od starta ne smijati glavnom protagonisti – kućnom ljubimcu, okatom zelenom gušteru. Njegova slojevitost i izražena kameleonština (da, ipak je on kameleon) čine ga stvarnim: izgubljen u htijenjima (glumac, pjevač, zavodnik, kapetan dalekih mora…), čezne za smislom života i definiranošću samoga sebe. Okružen s par plastičnih prijatelja (ribicom na navijanje, golom – ha? – barbikom bez ruke i glave te Viktorom, plastičnim drvencetom za terarij), spas će naći u trenutku kad shvati da ono što želi biti (a to je Heroj, da, s velikim „H“) ne može biti tu gdje jeste  nego negdje … on the other side.

„My character’s undefined? That’s absurd! I know who I am. I’m theeee….I’m the guy! The protagonist, the hero! Every story needs a hero! I mean, who else is better qualified to bask in the adulation of his numerous companions!“

Srećom ili nesrećom, iz sigurnosti svoje staklene kućice biva bukvalno ispaljen u suhotinju i pustoš pustinje Mojave, gdje ga kvartet mariachi izvođača (sove, čovječe!) upozorava kako upravo on, „the lizard“, u pustinji neće preživjeti. Rango završava na žbicama bicikla, šofer-šajbi automobila (kojeg, čudna li čuda, vozi „ljudski“ lik vrlo nalik Deppu u ulozi Raoul Dukea – ono, šeširić, oćale, zblanut pogled, cigareta visi s usne…). (A jest mi se košulja od početka činila poznatom.) Biva obrisan (brisačem), bačen pod točkove, prignječen i nagažen, no ne onoliko koliko prvi frend kojeg sreće u svojim putešestvijama. Pregaženi, tj. prepolovljeni armadilo (fenomenalan Alfred Molina) moli za pomoć jer mora prijeći na onu stranu, (očito nije stvar samo u stranama, podijeljenim cestom…) jer – čeka ga „He“ –  Duh Zapada! Njegov je trbuh slijepljen za asfalt, s pažljivo oslikanom šarom gume, no vizualno to nekako bude jako smiješno, jer očito je neka čudna biljka koja je sposobna oporaviti se (ipak je ovo crtić…), nastaviti svoj put, no prije svega postati neka vrsta zagonetnog prikaza-vodiča  našem izgubljenom junaku.

„Your delusional quest just ruined my life! I had an incredibly complex social network going! Highly sophisticated friends! I was very popular!“ (urla Rango jer je zbog armadilova prelaska ceste pored brojnih automobila stradao i on na već rečeni način u paragrafu iznad… ali on ne razumije…)

Armadilo će ga poslati u Mojave, tj. navesti u od Boga zaboravljen gradić Dirt, sasušen i bez vode, čiju populaciju čine razne neodređene vrste životinjskog i … ponekad, jedne vrste biljnog svijeta (kaktus). Otpadnici samo takvi, stanovnici se jedva održavaju na životu jer u Dirtu nema vode (koja se inače čuva u banci… mislim…), a dodatno ih gnjavi gledatelju i Rangu već prije predstavljena „the bird“ – strašni neki sokol kojem nitko pobjeći ne može. No Rango je u startu naučio značenje stapanja (čudno, kameleon to mora isto?) te se tako blenda s okolinom, imitira kaktuse, kamenje, domaće stanovnike, izvrćući i uvrćući se, šepajući i pocupkujući, da bi konačno, rasušen i žedan, ugegao u saloon, popraćen neminovnom tišinom odrpanaca koji oduvijek i na isti način dočekuju pridošlice. Naravno, zatražit će vodu i tu će biti smijeha i grijeha, no Rango će odlučiti zaigrati ulogu heroja koji jede ljude za doručak i jednim metkom ubija neku zlu braću (ispostavi se da ih je bilo… sedam, hm.) Svladavši ptičurinu (ovaj…), od gradonačelnika kornjače (Ned Beatty), koji je u invalidskim kolicima i povremeno zvuči k’o ludi propovjednik, Rango dobija šerifsku zvijezdu, pištolj, povjerenje i ovlasti nad gradom punim čudnih i krajnje zanimljivih likova koji su kao i drugdje – malo ga obožavaju, pa ga slave, pa ga hoće objesiti, onda… i tako redom.

Isla Fisher je posudila glas gospoj’ci Beans, čiji je tata volio grah (Rango će prokomentirati kako ima sreće što tajo nije volio šparoge.) Spretno i pametno … nešto ženskog roda, Beans ima njuh za lopovluke no i svoje interesantne faze u kojima koči, zamrzava i slično, no – tek obrambeni mehanizam, ne? Kao u klasičnom vesternu, očita je varnica između njih no nema (i po meni je potpuno nepotrebna razrada) neke strašne kemije  – u crtiću još – daj popusti malo.

Za gledati ove vrlo realistične animacije ne treba ekstra-cijena, naočale niti kakva pomagala – samo dobra volja. Niskokaliročne kokice koje preporučuju mariachi nisu zapravo poželjne jer  se, kako znate, mogu zaletjeti a nećete poput Ranga imati plan B i nekoga za Heimlich zahvat. Na momente se daju primjetiti zbilja vrhunski odrađeni kadrovi koji se gotovo pretaču u realne – jahanje na zapadajućim suncem obasjanom obzoru i još masa sličnih. Sam glas Johhnyja Deppa – ups, varijacije, cviljenja, skičanja, skale – čupa ga iz umrtvljenog matematičara kojim me ubio u prošlogodišnjem filmu „Tourist“. Iako tek glasom, ovdje je on – jednostavno „on“ u svom pravom izdanju.

Uglavnom, u njegovoj lažnjačkoj herojštini redat će se neviđeno smiješni likovi glavnog dirtonijanskog zlostavljača Bad Billa, (Ray Winstone, još jedno „nešto“ – no ovo usred Mojavea priča cockney akcentom), mačkolikog Spoonsa (Alex Manugian) pa slijepog bandita (Harry Dean Stanton) koji podsjeća na mravojeda i batinom prepravlja potomke, čija je obitelj zombie-style podzemna, brojna i zastrašujuća. Naravno, tu je i neviđeno opak gunslinger i plaćenik – Bill Nighly je prepoznatljiv u Ratllesnake Jakeu, koji umjesto „zvečke“ ima strahobalnu strojnicu.

Tu je mnogo stvari od kojih, ako ih primjetite, zaboli stomak a bome se i redatelju čovjek nadivi što je sve uspio zgurati u ovih stotinu minuta. U nevjerojatnim scenama potjera kroz kanjone i klasičnih stand-off obračuna (meksičkih, valjda), čut će se neki od najjačih rifova glazbe vrhunskih špageta. A još kad se udruže Hans Zimmer i Los Lobos, mariachi su krajnje uvjerljivi a u scenama zračne potjere nije čudno no jest iznenađujuće, te zaprepašćujuće duhovito (i prikladno) čuti zvuke koje znamo iz Apocalypse Now (Ride of Walkyres), 2001: A Space Odyssey. Kosite me uzduž i poprijeko – jedan od najbolje sklepanih soundtracka koji sam čula, gdje svaka nota i općenito svaki i najmanji zvuk, u mjestu gdje sve znakovito i sudbonosno škripi i cijuče, ima svoje mjesto i značenje. Da vam sad otkrivam svaku caku, onda bih … i tako dakle, kao i inače, osobito u špagetima (a Rango svoje voli „puttanesca“ style), postoje dobri i zli. Rango svojom prvom izgovorenom laži postaje i ostaje na strani „građana“. Osnovna nit crtića je svejedno potraga sa samim sobom, jasna no nekima čisto oslikana tek u susretu s likom pomenutim na početku („The Spirit of the West“ – neprepoznatljivo moćan glas Timothyja Olyphanta), a možete triput pogađati kako zvuči i na koga liči! E, pogledajte jer vrijedi! See turtles, my friend

Rango je vrhunska animirana komedija za ljude koji općenito vole film, jer će im pružiti zadovoljstvo prepoznavanja mase suptilno no osjetno namjerno pokradenih scena. Originalan i šaren, film je pun fine satire, jezičkih zavrzlama, predivnih boja i čudnih imenovanih no i bezimenih likova. Čini mi se kao da sam se napila čiste vode poslije nekoliko mjeseci nalijevanja muljem. Dosad me niti jedan animirani film nije uspio uvjeriti da ne gledam crtić nego pravi film. Pa, kvrapcu, valjda i to nešto znači? Dodatno, mislim da je ukupnom bogatstvu atmosfere kakvom odiše ovaj film uvelike doprinio i način na koji je sniman – gdje su glumci zapravo glumili kao da ih zbilja kamera snima a ne tek ispred mikrofona, čekajući na red da podvrisnu glasom. Valjda je i to dalo takav realističan štih.

U biti, „Rango“ jeste kaubojac, (volim koristiti tu riječ umjesto „western“, tako sam ih zvala kad sam bila klinka…), gdje stranac stiže u zadrti grad, obračuni na sve strane, tamo ga, ‘vamo ga, sprema lokalnog napasnika gdje mu je mjesto, rješava životna pitanja (uf), obračunava se s nedaćama i vodi ljude u potragu za … dobro, vodom.

„And so the stranger basked in the adulation of his new friends, sinking deeper into the

guacamole of his own deception.“

Gubitak pri sinkronizaciji – Deppa i ostale ekipe – pa barem 50% doživljaja samog filma – znate to već. No, pazite zbilja – ovo je lijepi i duhovit filmić koji odrasloj duši s dječjom radosti u sebi dozvoljava maksimum opuštanja i salve smijeha. Ne previše (no dovoljno) sočnih psovki klasično umaskiranih u gotovo nerazumljiv „southern drawl“ su tek jedan red šlaga na torti. A Rango – Rango je zapravo ispit ideala, htijenja i herojstva, potraga za stvarnim identitetom mnogih u nama, ne samo u bandi čudaka među koje je njega sudbina ubacila. S klasičnim likovima tipa loš, dobar, zao, … smiješan, ružan, pokvaren, glup i tako dalje, ovo je vrlo korektno odrađen crtić koji, unatoč neizbježnoj računalnoj obradi, ipak snažno odiše onim što smo skoro zaboravili: rukom koja crta i oslikava jedan jasan, poznat i nadasve realističan, blizak svijet.

Gledati? Obavezno. Gledati sinkronizirano? Neeee!

 

6 komentara za “Rango

  • Maxima says:

    Ne mogu vjerovati da i ovome netko može dati jedinicu 😉
    naravno, anonimno 😀

  • 2shaq says:

    Odlična recenzija! Odličan crtić! 😀

  • Gjuro says:

    Šteta što je nakon genijalnih prvih desetak minuta upao u klišeje i povremeni prazni hod, ali dovoljno je opičen i zabavan da se može preporučiti svima. Najjače su mi one mariachi-sove. 😀

  • Maxima says:

    Meni je jako koliko su stvari pokrali, (pretpostavljam, namjerno) ali ono ubitačno vidno. E da, sove su … ja sam se odvalila kad sam ih vidjela prvi put, koma…

  • Gjuro says:

    Nisam aludirao na namjerne filmske i ine reference (one su mi simpatične), nego na predvidljivost same radnje. Ali dobro. Teško je napraviti crtić koji će biti dovoljno zanimljiv i djeci i odraslima, a očito je da su autori ciljali na obje grupe.

  • maxima says:

    Gjuro, nismo se razumjeli 😀 no to mi je drago jer mislimo na isto. No tu predvidljivost, vjerujem, nije se ni pokušalo izbjeći (je li to uopće bitno za ovakav film). Ono što je dobro su sve te verbanalije u kojima može čovjek s osmijehom uživati, sve te lude poveznice sa stvarima koje već znamo iz 100 drugih filmova.

    I uopće ne mislim da je film za (manju) djecu…

Leave a Reply

Your email address will not be published.