Raj: Vjera (2012.)

Piše: Jelena Djurdjic

Raj: Vjera (Paradies: Glaube, 2012., 113 min.)

Režija: Ulrich Seidl

Scenarij: Ulrich Seidl, Veronica Franz

Glume: Maria Hofstätter, Nabil Saleh

Ocjena: 7.5/10

 

Raj: Vjera drugi je dio Seidlove rajske trilogije zamišljene kao jedinstveni prikaz života, konkretnije godišnjeg odmora, jedne (prosječne) austrijske obitelji – dvije gospođe, koje su  sestre, i kćerke jedne od njih. Jedna gospođa se zanima seks turizmom u Keniji, druga gospođa ima šemu s Isusom (Kristom), dok se kćerka u kampu za mršavljenje zaljubljuje u starijeg muškarca. Ljubav, Vjera, Nada su prvobitno zamišljene kao posebne epizode jednog filma, što je skoro pa redateljev zaštitni znak (Import/Export čine dvije, a Dog Days šest epizoda), ali zbog obima materijala, i dramaturške i emotivne uravnoteženosti i svrsishodnosti, sve prerasta u daleko bolju formu, koja se prošetala od Cannesa preko Venecije do Berlina, i usput probudila lijepa sjećanja na Kieslowskog.

Dakle, u ovom drugom dijelu glavna junakinja Ana Marija (Maria Hofstätter) medicinska je sestra. Ona svoj godišnji odmor provodi kod kuće, posvećena misiji upoznavanja Austrijanaca s čarima (njenog tumačenja) katoličanstva, od vrata do vrata. Članica je grupacije Legion of the Sacred Heart, čija je misija konačno i potpuno pokatoličenje svih Austrijanaca. Misli da je za oproštaj  neimenovanih grijeha neophodno samokažnjavati se fizički, onim specijalnim bičem (Da Vincijev kod referenca, šta ću), ili šetati na koljenima po stanu.

Za Ulricha originalno kažu da je po filmskoj atmosferi koju njeguje i asketizmu Hanekeov mlađi brat. Dodala bih raspusniji i slobodniji u izboru tema, i pristupu formiranja likova, jer ‘gledanja iza fasade’ i nebježanje od eksplicitnih scena smatra obaveznim. Kao i u Raj: Ljubav, on ponavljanjem rutine kroz formu (tamo traganje za pastuhom, ovdje pjevanje pjesme, posjete sa statuom u rukama, razgovori s mužem) uz promjenu i gradaciju sadržaja, želi formirati ritam filma, i valjda radi za realističnost i dokumentarizam, dok u mom oku uglavnom radi za razvlačenje i rastezanje u nedogled. Čak ni tragično smiješne scene kojima prisustvujemo pri Ana Marijinim sudarima sa svijetom (a zamislite taj svijet koji pušta u stan ribu koja nosi plastičnu statuu Djevice Marije i upušta se s njom u diskusiju) nisu zadovoljavajuće, ni kao crno-humorne, ni kao sredstvo za izazivanje empatije – prejednostavne su. Jedna od rijetkih scena koja intrigira je ona kada vjernica nailazi na seks orgiju u parku. Njen šok i kupanje poslije, sve je jasno, ali zašto baš tako jaka scena, sasvim pornografska? Kao pandam veličini njene frustracije? Tu Seidl kao da iskače iz vlastitog ritma i drma veći kavez. Mogu biti kontroverzne scene u kojima gospođa skida drveno raspeće sa zida i uvlači ga pod jorgan, ili kada se bičuje ili kad kažnjava Isusa, ali to je em očekivano, em u kontekstu da scene spominjem jer slutim da ima onih kojima su te stvari svete i nedodirljive unaprijed i zauvijek, no filmski i životno su ovdje posve neizbježne i neposebne.

Lijep apsurd postignut je idejom da se u priču nakon dvije godine odsustva od kuće vraća muž (naturščik Nabil Saleh), koji je a) Musliman i b) u kolicima. Pojava supruga u početku djeluje kao potencijalni zaokret. Spas i glas razuma. Musliman koji nije fundamentalist suprostavljen kršćanskom talibanu. No ubrzo je jasno da se nećemo toga nagledati, niti ga upoznati. Onda čekaj, je li on samo objekt za poentiranje, čak toliko kao da nije stvarna ličnost – kako će se vjernica ophoditi prema njemu, gdje su njeni limiti, pitanje otvorenosti ka drugim religijama, iskrenosti, ljudskosti…? Međutim, sva pitanja i nedoumice, sva ograničenost, na kraju više lebde u zraku. Bljedilo i već viđenost su dominantni, dok  njihovo neinventivno prepucavanje predvidljivo završava groteskno. Da, čežnja je možda najjebenija stvar. Da, ima baš takvih ljudi, dam fino si ih portretirao, da, i ismijao mizantropski  i suosjećao istovremeno (birajte), da, usamljeni ljudi završavaju na razne načine, da, u predgrađima žive frikovi i izgubljene duše, da, svijet je u qrču nekad, ali suštinski se nisi potrudio da ih razumiješ, razotkriješ ili učiniš lijepim/ružnim, a nisi ni krenuo u pravcu kompleksnijeg čeprkanja po vjeri, idejama i doktrinama. Je li portretiranje i tako, zamišljenost i zapitanost, dovoljno za odličan film? Je li vam dovoljno da letimično upoznate junakinju koja tripuje da će joj određeni rituali, kao takvi,  donijeti oprost, spokoj ili šta već? Raj? Šta ćete vi dalje s tim njenim alibi varijantama? Ne mrdamo otpočetka, na istom smo. Visoka ocjena je tu jer vizualno, redateljsko-zanatski i glumački film je sasvim perfektan. On ne pada ni stilski, ni dinamički, ni značenjski (u okvirima koji su targetirani). On ima vrhunske lucidnosti (sudbina papine fotke), nema suptilnost i prenemaganja i sigurno ćete zaglaviti u gorljivim diskusijama poslije projekcije. Tako da ne znam je li neozbiljno reći kako Vjera ne daje ništa gledatelju, ali se nakon odgledanog intimno sasvim sigurno tako osjećam. Iako, hm, može biti da sam ga malo zavoljela dok sam se s njim obračunavala.

Leave a Reply

Your email address will not be published.